Od Ivana Pernara naviknuli smo čuti svakakve provale. Prošli tjedan protekao je uglavnom u znaku njegovih komentara na temu skupog sata što ga je dobio na poklon od bogatog katarskog emira.
No, dok su se mediji bavili njegovim razmetanjem satom, gotovo nezapaženo prošla je jedna njegova druga, mnogo ozbiljnija i opasnija objava na Facebooku. Naime, saborski zabavljač iz redova Živog Zida pretprošle je nedjelje podijelio još jedan od memova s njemu omiljene stranice Novi Svjetski Poredak, inače poznate po širenju najluđih teorija zavjera. Ovaj put Pernar je, prenijevši ilustraciju stranice, optužio ‘korumpirane medije’ da od ljudi skrivaju činjenicu da je pravi antidepresiv šetnja po šumama, dok su konvencionalni lijekovi prijevare kojima nas farmaceutska industrija drži u cjeloživotnoj ovisnosti.
Indexov novinar i kolumnist Vojislav Mazzocco odgovorio je na Pernarovu provalu odličnim tekstom naslovljenim ‘Ja bolujem od depresije. Pernaru, prestani dok se netko nije ubio’ u kojem je emocionalno snažno i hrabro u javnosti progovorio o svojoj borbi s depresijom.
U ovom tekstu Pernarovu objavu pokušat ćemo analizirati iz znanstvene perspektive, u suradnji s ozbiljnim stručnjacima, te pokazati zašto je, koliko i na koje sve načine ona opasna.
Iz Pernarove objave moglo bi se zaključiti da je depresija ono što ljudi obično misle kada kažu „ah, zadnjih dana sam nešto u depri“; neka prolazna tuga ili loše raspoloženje potaknuto nekim neugodnim spletom događaja. No to je jako daleko od istine.
Kao što je upozorio Mazzocco, a upozoravaju i brojni psiholozi i psihijatri, depresija je vrlo teška i ozbiljna bolest, a prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji ona je danas vodeći uzrok nesposobnosti u svijetu s trendom velikog rasta. Samo od 2005. do 2015. broj ljudi kojima je dijagnosticirana depresija porastao je za 18,4%, na 322 milijuna.
Prema definiciji WHO-a karakteriziraju je trajna tuga, gubitak interesa za aktivnosti u kojima ljudi uobičajeno uživaju, te nesposobnost da se obavljaju uobičajene dnevne aktivnosti najmanje dva tjedna. Simptomi uključuju manjak energije, promjene u navikama jedenja i spavanja, zlouporabu alkohola i droga, tjeskobu, osjećaje beskorisnosti i razmišljanja o samoozljeđivanju ili samoubojstvu. Depresija može značajno utjecati na cijelu obitelj depresivne osobe.
Dr. sc. Luka Čulig, koji je diplomirao molekularnu biologiju na PMF-u, a doktorirao neuroznanost na Université de Tours u Francuskoj s temom “Posljedice povećavanja hipokampalne neurogeneze u prirodnom modelu depresije u miševa”, kaže da je tuga, jedna od pet osnovnih emocija (Elkman, 1992), prolazni osjećaj koji uključuje rezignaciju i povlačenje, često potaknuta stvarnim ili percipiranim gubitkom.
„Depresija je pak stanje kojem trajanje i intenzitet nisu povezani s okidajućim okolnostima. Štoviše, ponekad se javlja bez očitih ishodišnih okolnosti“, kaže Čulig.
Stručnjak kaže da je Pernarova objava opasna
„Stoga bi izjednačavanje depresije s tugom kroz poruke tipa ‘baš sam depra zadnjih dana’ bilo analogno tome da kažemo ‘uh, osjećam se baš dijabetično’ kada bismo odjednom osjetili vrtoglavicu zbog slučajnog pada razine šećera u krvi. Oboje je trivijaliziranje ozbiljne bolesti, no zbog različitih kriterija za ‘mentalne’ i ‘klasične’ bolesti. Prvo je društveno prihvatljivo, dok drugo nije“, tumači Čulig i ističe da Pernarova provala nije benigna.
„Takvim korištenjem jezika stvara se lažna jednakost između tuge i kliničke depresije, te se stoga svakakvi ljudi nalaze pozvani komentirati stanje o kojem ne znaju apsolutno ništa, mada, zbog jezične ekvivalencije, misle da znaju. Time se samo hrani predrasuda kako su ljudi oboljeli od depresije ‘samo malo tužni’ pa se trebaju izvući iz toga i ne biti slabići. Jedna od posljedica takvog stava je to da je klinička depresija i dalje poddijagnosticirana i, posljedično, neliječena u grupi ljudi koje su uvjerili da su slabići kojima ne treba nikakvo liječenje.“
Depresija je vodeći uzrok samoubojstva
Prema WHO-u svaki dolar koji se uloži u poboljšanje dostupnosti liječenja depresije vraća se četverostruko u obliku povećanja produktivnosti, a jako je važno na vrijeme je dijagnosticirati i liječiti.
U svijetu se svake godine izvrši oko 800.000 samoubojstava, što znači jedno svake četiri sekunde, a 70-80% ljudi koji se ubiju u razvijenim zemljama, te oko 50% u siromašnim, boluje od duševnih bolesti među kojima je depresija vodeća.
Prema procjenama američkog časopisa Psychology Today, oko 30% ljudi koji boluju od depresije u SAD-u se ne liječi. Prema službenim procjenama oko 300.000 hrvatskih državljana boluje od depresije, a statistika neprijavljivanja u Hrvatskoj bi vjerojatno bila značajno lošija nego u SAD-u.
Dakle, Mazzocco je više nego opravdano upozorio: “Pernaru, prestani dok se netko nije ubio!”
Antidepresivi djeluju
Iz Pernarove objave također se može izvesti zaključak da antidepresivi ne djeluju te da samo stvaraju ovisnost.
Pitanje liječenja depresije antidepresivima godinama je vrlo politizirano. Tu je čak i u znanstvenoj zajednici bilo ljudi koji su dvojili jesu li nuspojave antidepresiva prevelike da bi ih se smatralo korisnima, te je li njihov učinak samo placebo efekt.
Placebom se smatraju pripravci ili terapije koje nemaju neku namjernu terapeutsku vrijednost. Primjerice, placebo tablete najčešće se rade od običnog šećera i ne sadrže aktivnu tvar. Istraživanja su pokazala da čak i takvi lažni lijekovi često imaju određeni pozitivan zdravstveni učinak koji se naziva placebo efekt. Djelotvornost lijekova stoga se uvijek uspoređuje s placebo efektom i mora biti veća od njega.
Uvjerljiv odgovor na pitanje učinkovitosti antidepresiva konačno je prošle godine dala golema metaanaliza brojnih studija provedenih na desecima tisuća ljudi, objavljena u vodećem medicinskom časopisu Lancetu. Ona je pokazala da svi poznatiji antidepresivi imaju učinak veći od placebo efekta.
Najpoznatiji među antidepresivima, Prozac i Zoloft, kojima je istekao patent pa se danas vode pod generičkim imenima kao fluoksetin i sertralin, nisu najučinkovitiji, no stručnjaci smatraju da je njihova prednost to što se dobro podnose. I jedan i drugi imaju učinak za više od 50% veći od placeba. Najučinkovitiji amitriptilin, šesti je po tome koliko se dobro podnosi.
Najpopularniji antidepresivi spadaju u skupinu tzv. selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). Iako nisu tako učinkoviti kao elektrošokovi ili neki stariji antidepresivi, koji su također djelovali i na dopamin, oni su danas najčešći izbor jer imaju značajno najmanje neželjenih nuspojava. Riječ “selektivni” odnosi se na činjenicu da selektivno djeluju samo na serotonin. Razvijeni su na temelju ideje da bi depresija mogla biti posljedica kemijske neravnoteže u mozgu, odnosno da je manjak neurotransmitera serotonina, koji se popularno naziva i hormonom sreće, povezan s depresijom.
Suvremena istraživanja pokazala su da je depresija kompleksan i heterogen poremećaj koji nije moguće baš tako jednostavno objasniti te postoje druge teorije. No, kako smo već naveli, brojne studije, među kojima i velika iz Lanceta, pokazale su da SSRI-jevi ipak djeluju na mnoge bolesnike (na oko 30%, a u 67% slučajeva djeluje barem neki antidepresiv), mada ne na sve.
Dakle, kako funkcioniraju SSRI-jevi? Živčane stanice u mozgu komuniciraju preko sinapsi. U tom procesu presinaptički neuron, koji šalje signal, izlučuje serotonin u sinapsu. Serotonin putuje kroz sinapsu i konačno se veže za receptore postsinaptičkog neurona, koji prima signal. Na taj način signal je prenesen s jednog neurona na drugi. Nakon što je obavio svoju funkciju, serotonin, oslobođen u sinapsu, reciklira se i ponovno apsorbira u presinaptičkom neuronu. Time završava proces komunikacije između presinaptičkog i postsinaptičkog neurona.
SSRI, koji popijemo, prelazi krvno-moždanu barijeru u mozgu i dolazi do sinapsi gdje se veže za stanične pumpe presinaptičkog neurona koje bi trebale reciklirati, odnosno reapsorbirati serotonine koji su obavili svoju funkciju. Na taj način SSRI blokira reapsorpciju, odnosno ponovnu pohranu serotonina. Zbog toga dolazi do povećanja koncentracije serotonina u sinapsi čime se povećava i njihovo djelovanje na sinaptičke receptore postsinaptičkih neurona. Konačno, na taj način pojačava se signal koji se prenosi među neuronima što pak pozitivno djeluje na raspoloženje. No ovo tumačenje nije konačno jer bi antidepresivi u tom slučaju trebali djelovati odmah nakon što se popiju, a njihov se učinak počinje osjećati tek nakon više tjedana.
Čulig kaže da se danas pretpostavlja da bi neku ulogu u terapijskom učinku mogla imati hipokampalna neurogeneza potaknuta SSRI-jevima, no na istraživanju toga se i dalje radi, prenosi Index
