U susret 30-toj obljetnici ratno vojno pobjednički izvedenoj oslobodilačkoj vojno redarstvenoj akciji „ DŽEP 93“ ! SAMO ISTINA – IZ „PRVE RUKE“, napisao je na svojoj FB stranici saborski zastupnik Željko Sačić jedan od terenskih ratnih zapovjednika te akcije. Objavu prenosimo u cijelosti:
Ja ću sumarno o ; žrtvi, herojstvu, nacionalnoj spremnosti, odgovornosti, vojno policijskoj sposobnosti, ratnom umijeću, domoljublju , zajednistvu hrvatskih ratnika u toj pobjedničkoj ratno vojnoj akciji, ali i o potpunom nemaru, nezahvalnosti, nemoralnosti, nacionalnoj neodgovornosti, nezainteresiranosti, riječju – o nepoštivanju žrtve hrvatskih ratnika i branitelja od strane aktualno vladajućih „aboliciono- koalicionih“ protubraniteljskih i protunarodnih vladajućih struktura u Hrvatskoj !
————-
Dana 09.09.1993.godine, u 06,00 sati, započela je ( već sada) svima znana u Hrvatskoj, (ali i izvan Hrvatske) najposebnija, iznimno državno vojno i politički značajna, te (vojno politički, međunarodno, čak i pravosudno) posljedično – dalekosežna, vojno i specijalno policijska oslobodilačka akcija „DŽEP 93“.
Uglavnom, dan dva ranije od tog 09.09.93., okupilo se ( tajno, neprimjetno) s velebitskih visina, planina i šumovitog velebitskog podnožja , nas specijalaca MUP RH , ( djelatnog i pričuvnog sastava) hrvatskom narodu poznatih SKUPNIH SNAGA SPECIJALNE POLICIJE MUP-a,.. što iz Like, Dalmacije, Dubrovnika, što iz Banovine, Korduna, Istočne i Zapadne Slavonije ,Primorja, Istre, Zagorja i Međimurja , te iz Zagreba, sveukupno, više od tisuću hrabrih, dobro opremljenih, dobro naoružanih, dobro organiziranih, sustavom tajnih policijsko vojnih komunikacija i veza dobro umreženih, raketno topnički, medicinski, inžinjerijski i logistički dobro opskrbljenih, osiguranih, visoko motiviranih, dobro obučenih, psihofizički besprijekorno pripremljenih, ratno iskusnih, već prekaljenih, „markačevih“, „zelenih“ momaka.
Nasuprot nas, uz Specijalce MUP-a, u vojnom rasporedu „ ČELOM U ČELO“ , tu su tada bili vojno angažirani , temeljem odobrenja i same Zapovjedi načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka, kao glavna udarna i probojna oklopno mehanizirana podvelebitska hrvatska vojna sila – hrvatski gardisti, pod zapovjedništvom, tada već slavnog i iskusnog ratno vojnog zapovjednika, g. Mirka Norca – i to, ratnom slavom ovjenčani „ VUKOVI“, pripadnici 9. gmbr HV-a. Ali i drugi pripadnici HV-a, sa svojim preciznim ratnim zadaćama u toj akciji, dakle, pripadnici 111. brigade HV-a , 71. bojne VP Rijeka, te pripadnici Domobranskih bojni Gospić i Lovinac.
I evo, organizacijski, logistički, kadrovski, sve je bilo potpuno ratno vojno spremno da taj dan, to rujansko jutro , ranom zorom ( pokreti naših snaga započeli su sa naših udaljenih polaznih položaja već u 04,00 sata) krenemo, zakoračimo hrabro i odlučno prema svojoj ratnoj sudbini. Sjećam se, počelo je u tu ranu zoru tada i kišiti, (naravno, nismo zbog toga bili zadovoljni) no, atmosfera nije bila nimalo turobna, jer sve je bilo dobro isplanirano, bili smo puni optimizma, ali i opreza, razumnog, racionalnog, ne euforičnog raspoloženja. Bilo nam je to jako važno, jako nam je svima stalo da pobijedimo okrutno nemilosrdnog srbo četničkog, agresivno okupatorskog neprijatelja.
Trebali smo tada, po riječima samog generala Bobetka, napaćenom, vojno napadnutom i prognanom hrvatskom narodu, svim hrvatskim ljudima, pružiti NADU, izlaz , put za oslobođenje okupirane Hrvatske od pobunjeničkog velikosrpskog agresorskog okupatora, da ne doživimo sa snagama UNPROFOR-a – „ciprizaciju“ Hrvatske.
Dakle, krenuli smo nakon uspješne VRO „Maslenica“, opet u oslobađanje dijela maše domovine Hrvatske, naše Like, našeg Gospića, našeg podvelebitja, dotad izloženog svakodnevnom bombardiranju, rušenju, razaranju..ubijanju nedužnih ljudi od nesmiljenih, višegodišnje agresivno okupatorskih , ratno zločinačkih srbo četničkih vojnika i njihovih, naoružanih do zuba, tzv. „civilnih „pomagača sa tog područja.
Međutim, za nas, specijalce MUP-a, to sjeverno velebitsko područje i ratište već tada ( rujan 1993.) nije bilo nepoznato. Naime, mi smo čak godinu dana ranije ( u ljeto 1992.g.), temeljem zapovjedi naših ratnih zapovjednika u MUP-u RH, g. Željka Tomljenovića i g. Joška Morića, u sklopu akcija „ Poskok“ , organizirano ušli sa nekoliko Specijalnih jedinica policije na to surovo sjeverno velebitsko , (gospičko) područje Velebita,( do tada tzv. „ničije zemlje“) u dubinu i duljinu od cca 25 do 30 km. I to od; s. Rizvanuše, uz Mali i Veliki Orljak, sve do velebitskog vrha Visočice ,malo kasnije i do Oglavinovca, po vrhu tog dijela Velebita, prema njegovom dalekom južnom kraju. A sve to sa ciljem spajanja sa već ranije angažiranim našim velebitskim snagama na južnom Velebitu, širem području Badnja, Svetog Brda, Marasovca, Ivinih Vodica, Bukve , Malog Alana..Tulovih Greda, sa ciljem onemogućavanja velikosrpskog neprijatelja da on vojno taktički ne zaposjedne i ovlada vrhovima Velebita, te nam presjeće tu našu jedinu prometnu „žilu kucavicu“, jadransku magistralu, cestovnu komunikaciju sa Dalmacijom i Jugom Hrvatske.
Tijekom izvođenja ovih velebitsko napadno oslobodilačkih akcija, kao i tijekom obrane dostignutih crta, trpili smo stalne agresorske napade, sa svrhom našeg odbacivanja sa vrhova Velebita , gubili ljudstvo od njihovih mina iznenađenja.. a uslijed toga imali smo nekoliko poginulih specijalaca, kao i više lakše i teže ranjenih bojovnika.
Tako su nam po zlu poznati medački srbočetnici već 29.08.1992.g., u blizini vrha Visočice , iz dobro postavljene zasjede ubili našeg proslavljenog ratnog zapovjednika Specijalne jedinice policije PU Primorsko goranske- „Ajkule“, pok. Marina Jakominića, a uz njega je tada u razmjeni vatre bilo i više ranjenih pripadnika Specijalne policije, kao i samih neprijateljskih napadača.
Važno je ovdje istaći, da je tijekom zime 1992. godine to zaposjednuto šire područje Visočice osobno obišao (naše velebitske položaje), i sam načelnik Glavnog stožera HV-a, general Janko Bobetko, u društvu našeg ratnog zapovjednika, generala Mladena Markača, te je tada izrazio svoje oduševljenje i zadovoljstvo viđenim, utvrđenim.. Odao nam je priznaje za učinjeno u „pripitomljavanju „ Velebita, boljem nadzoru nad neprijateljem, i rekao nam tom prilikom, da su ti velebitski položaji strahovito važni za buduće vojno oslobodilačke akcije Hrvatske vojske, i da ih stoga moramo sačuvati, obraniti, pod svaku cijeni, bez obzira na sve rizike, napade, opasnosti i ugroze , te i bez obzira na surovost našeg života uslijed teških, „negostoljubivih“ vremenskih uvjeta na Velebitu.
Upravo sa svrhom izbjegavanja ponovnog zimovanja po vrhovima sjevernog Velebita, ali i skraćivanja crte bojišnice i lakše dopreme logistike našim snagama, naše ratno zapovjedništvo Specijalne policije i ratni zamjenik ministra MUP-a , g. Željko Tomljenović, uz suglasje i načelnika GS HV-a, generala Bobetka, nam je , već u četvrtom mjesecu 1993.g. odobrio izvođenje akcije „PoskoK 1“ . Stoga smo započeli sa višetjednim, višemjesečnim i više etapnim, organiziranim spuštanjem naših skupnih snaga sa vrhova Velebita u njegovo podnožje, u smjeru Medka i Lovinca. Što bliže srbo četničkom neprijatelju, praktično u njihova „dvorišta“ , posebno prema Debeloj Glavi, ali i prema samom Počitelju i Medku. U tim napadno oslobodilačkim akcijama smo također trpili gubitke u ljudstvu, imali smo mrtvih i ranjenih bojovnika, ratnih heroja, kako od topničko minobacačkih udara, postavljenih minskih polja, zasjeda, te i od organiziranih neprijateljskih pješačkih napada i čestih nasilnih izviđanja njihovih vještih i dobro osposobljenih, ratno iskusnih i odlučnih, upornih srbočetničkih izvidnika.
Posebno istićem iznimnu hrabrost naših požrtvovnih izvidnika, specijalaca, koji su u više od 30- tak izvidničkih i nasilno izvidničkih vojnih akcija u neprijateljskoj dubini osigurali nama u ratnom zapovjedništvu sve nužne i relevantne podatke o rasporedu, snazi i jačini neprijatelja. Od velike pomoći u planiranju ove ratno vojne zadaće bila nam je i konkretna tehnička pomoć i potpora hrabrih pripadnika našeg SZUP-a MUP RH.
U tom smislu, sa radošću se prisjećam korisnog, dvodnevnog stožernog izviđanja i obilaska naše crte obrane od strane tadašnjeg zamjenika zapovjednika Z P Gospić, brigadira Rahima Ademija, koji je tada pokupio, osim dragocjenih ratno vojno relevantnih podataka, (zbog neadekvatne obuće ) i pune noge – žuljeva.
No, za potrebe ovog osvrta i prikaza, posebno ću opisati jedan neprijateljski napad , koji se dogodio tada, baš 04.09. 1993. u podnožju Velebita. Bio je to jedan od upečatljivijih, pamtljivih, opasnijih i dobro organiziranih, masovnijih napada na našu podvelebitsku crtu obrane, od strane cca 70-tak dobro obučenih, ratno iskusnih medačkih izvidnika , ratno vojno iskusnih srbočetnika. I to, kako vidimo, samo nekoliko dana prije izvođenja ove naše planirane akcije („DŽEP 93). Dakle, dogodio se taj srbočetnički napad na naše utvrđene položaje, kojom prilikom su nam ubili dvojicu pripadnika SJP PU Primorsko goranske, a više njih teže ili lakše ranili. Ali, na našu nesreću, u to kišovito nedeljno popodne su nam oni, u tom ciljano izazvanom ratnom metežu, zaposjeli čak i cca 300 ..400 metara naše prve crte obrane, po vrhu dotad čuvanog brda . Stoga su naše interventne snage Specijalne policije bile primorane na munjevitu vojno oslobodilačku reakciju , doslovce trčeći, te su u najkraćem vremenu došli do podnožja naših već zauzetih položaja od neprijatelja, a potom se iz hodnje upustili u višesatnu , žestoku blisku borbu , po tada već jakoj kiši i uz padanje mraka u toj velebitskoj šumi.
I tako, uz žestoku paljbu, bacanje bombi, doslovce borbom „ prsa o prsa“ , uz nekoliko lakše ranjenih – tu večer uspjeli smo odbaciti neprijatelja i vratiti netom izgubljene položaje, kao i tijela naših izmasakriranih ratnih suboraca. Bili smo zbog te činjenice emotivno jako pogođeni, zbog ljudskih gubitaka i zlehude sudbine naših riječkih suboraca. Cijelu riječku postrojbu sam stoga, još tu večer oslobodio daljnjih ratno vojnih zadaća, i uputio ih u Rijeku, da dostojanstveno i u miru odžaluju i sahrane svoje poginule ratne suborce. Ipak, samo dan dva iza te ratne nesreće, vratili su se na velebitsko ratište svi oni, svi pripadnici „Ajkula“, te su odlučno preuzeli i hrabro, besprijekorno izvršili svoju ratnu zadaću u samoj akciji „DŽEP 93“.
Ovu dramatičnu i tragičnu ratnu epizodu iz ratnog dnevnika i ratnog puta Specijalne policije, početkom rujna 93., sam vam namjerno detaljnije opisao, jer je upravo ona iznimno važna za predstojeći slijed tih ratnih rujanskih velebitskih događanja, i to baš u zoni odgovornosti Specijalne policije MUP-a RH, sukladno izvršnoj Zapovjedi za samu VRA „ DŽEP 93“.
Naime, vrlo rijetko se to u ratovima događa, nije često zabilježeno u ratnoj povijesti, ali ponekad se dogodi, kao baš tada, TOG DEVETOG RUJNA 93., nama specijalcima MUP-a , tijekom izvođenja same ratno vojne akcije „DŽEP 93“ , koju smo mi ( nas oko tisuću) započeli u 06,00 sati, a ZAMISLITE, ohrabreni neprijatelj „ ratno vojnim iznenađenje“ i „uspjehom „ OD PRIJE NEKOLIKO DANA ( 04.09.93.) , ti gračačko medački srbo četnici su ODLUČILI OPET, baš taj dan, 09.09.1993. godine, TAKOĐER nas napasti !! Okupili su u potpunoj tajnosti ( kao i mi) i organizirali dodatnih , cca 250 – tak novih, svježih, mlađih srbočetničkih vojnih snaga, čak dovučenih i iz Donjeg Lapca, da nas taj dan opet napadnu, ali ovaj put sa čak tri dobro odabrana smjera prodora, kako bi nam onemogučili učinkovitu obranu, protunapad, i presjekli naše puteve opskrbe i podvelebitske komunikacije. Dakle, da razbiju i unište, kako su napisali u svojoj „ Naredbi za napad „, „jake ustaške snage, utvrđene u podvelebitskim položajima“, i to sa POČETKOM RAKETNO TOPNIČKOG I PJEŠAČKOG NAPADA, u – 07,00 SATI !!?? U tu svrhu su čak i izmjestili i svoje minobacačke bitnice.
Možemo si samo zamisliti koliko bi ljudskih gubitaka tada opet imali, mi specijalci Mupa , prilikom odbijanja ovog dobro organiziranog i masovnog srbo četničkog napada u tom podvelebitskom ličkom kraju na naše položaje, da taj dan nije ZAPOČELA VRA „DŽEP 93“ ???
A možete li si zamisliti njihovo , srbo četničko IZNENAĐENJE, KADA SU to jutro SHVATILI DA SU SA SVOJIM BUĐENJEM ZAKASNILI sat vremena, jer mi smo njih napali u 06,00 sati, a oni su nas planirali napasti u – 07,00 sati !!?? Eto, to se zove , za nas specijalce : „ RATNA SREČA“. Bogu hvala na tome !
Sve ostalo je već sada poznata naša ratno vojno pobjednička – ratna povijest !
Pobijedili smo taj dan našeg ratnog neprijatelja, ostvarili smo sve svoje ratne ciljeve, definirane tom VRA „ DŽEP 93“.
Mi specijalci Mupa, izbili smo u tih 12 sati borbi, unatoč svim ratnim preprekama, žestokim otporima, minskim poljima, težini i konfiguraciji terena, na najudaljenije ( više od 26 km ratnog prodora) zacrtane linije, u s. Drljiće. I to u samo predvečerje tog rujanskog dana, kada smo izrijekom, usmenom zapovijedi brigadira Ademija (pod opetovanom prijetnom završetka na vojnom sudu) zbog vojno taktičkih razloga bili zaustavljeni u daljnjem napredovanju, prodoru i progonu potpuno vojno razbijenog srbočetničkog neprijatelja, no, koji se i tada kontrolirano povlačio u pravcu Medka, ali i u velebitske šume i planine. Mnogo je tu tada bilo ratne drame, nevjerojatnih zarobljanja naših ratnih neprijatelja, sve redom okrutnih srbočetničkih koljača naših ratnih suboraca, ali i humanog, časnog zbrinjavanja i osiguravanja tamo zatečenih (i dobro osobno naoruzanih) starijih srpskih civila.
Međutim, pravi ratni pakao za sve nas nastupio je tamo već idućih ratnih dana; u dane 10., 11., 12., 13., 14., i 15-tog rujna, kada nam je posredstvom snaga UNPROFORA nametnuto primirje i naloženo hrvatskim snagama povlačenje, napuštanje netom prije( uz velike žrtve) osvojenog i obranjenog područja „Medačkog džepa“. U te dane snažnog srpskog protunapada su srbočetnički neprijatelji pokrenuli siloviti i sveobuhvatan protuudar na naše snage. I to svim raspoloživim vojnim oružjima i oruđima,, tenkovima, raketnim topništvom, avijacijom i svježe angažiranim pješačkim srbo četničkim snagama, dovedenih na tu medačku bojišnicu čak i sa udaljenijih područja tadašnje tzv. SAO Krajine, kao i dovlačenje četničkih dragovoljaca iz Beograda i iz BiH.
Lažu bezočno snage UNPROFOR-a, posebno Kanadski bataljun, da su se tada, u zastiti Srba „oruzano borili sa ustašama u velebitskim šumama“ , i „da su tada ustaške snage pretrpjele teške gubitke u ljudstvu, više od 100 ubijenih i ranjenih vojnika“. Lažu, sve je dokazano, raskrinkano, ali, svejedno, eto, oni su si, nemoralno, vojno nečasno , na konto te nepostojeće „bitke s ustašama“, od kanadskog Parlamenta ishodili i – ratna odličja !??
EPILOG
Međunarodno pravni i pavosudni epilog ( u Hrvatskoj i pred Haškim sudom) ove naše iznimno važne ratno vojne pobjede vam je svima dobro poznat, kao i potvrda našem tadašnjem državno političkom vodstvu i hrvatskom narodu, da je naša, u Domovinskom obrambenom ratu, novonastala i novo stasala hrvatska oružana sila, sukladno našim ustavnim obvezama, u stanju i vlastitim vojnim akcijama i operacijama – osloboditi okupirano područje od velikosrpskog agresora, snažno potpomognutim od velikosrbijanskog , miloševičevskog naci fašističkog srbo četničkog režima !
Što imamo danas u Hrvatskoj, što je od svega toga ostalo nakon trideset godina od toga važnog krvavog, ali slavnog, ratno pobjedničkog ushićenja, ponosa i svehrvatskog zajedništva ?
Kako ćemo , gdje i u kakvom političkom ozračju obilježiti i proslaviti tu našu ratnu vojno pobjedu, kako ćemo odati dužnu, očekivanu i zasluženu zahvalnost svim hrabrim i nesebičnim sudionicima ove VRA „ DŽEP 93“ , koje poruke ćemo na dan te obljetnice poslati našim mladim generacijama, preživjelim sudionicima ?? ¬¬
Nažalost, mi hrvatski domoljubi, hrvatski ratnici, živi, a posebno obitelji poginulih, nestalih i stradalih u toj VRA, nemamo razloga za optimistični pogled, za očekivanu radost, veselje, za zadovoljstvo angažmanom, pristupom i odnosom naših aktualnih vlasti u vezi organizacije proslave ove 30 obljetnice uspjesnog izvođenja te VRA „DŽEP 93“.
Naime, naša Vlada i naša nadležna Ministarstva, posebno naš ministar i potpredsjednik Vlade, g. Tomo Medved, zajedno sa Uredom Predsjednika RH, u potpunosti su sve svoje organizacijske zadaće s tim u svezi faktično „delegirali“ na – Ličko senjsku Županiju, djelomično na Grad Gospić te , na „ Kordinaciju udruga hrvatskih branitelja“ ??
Ministre Medved, predsjedniće Vlade, g. Plenković, predsjedniće R H, g. Milanoviću, zar ćemo , nakon svega, tako omalovažavajuće prema našoj ŽRTVI, sa tolikom marginalizacijom ? Zar je to, nakon svega što su hrvatski ratnici i njihove obitelji dali od sebe u ovoj VRA, dovoljna simbolična zahvala hrvatske države ( koju vi sada formalnopravno predstavljate) i hrvatskog društva ?? Omalovažavanje je išlo toliko daleko, da se čak na zahtjev ministra Medveda htjela cijela ta svečanost , obilježavanje 30 obljetnice te VRA , prebaciti dan ili dva ranije, ili kasnije od 09.09., jer, eto, ministar Medved je nešto dogovorio neke prigodne priredbe na Banovini ?? Prestrašno, neshvatljivo !!??
Zašto nas niste javno pozvali, sve nas sudionike i ratne suborce, sa obiteljima stradalih,( pa tko može, da se odazove) taj dan 09.09. 2023-g- u Gospić, da se ponosni, veseli i sretni podruzimo, nakon Sv. Mise da negdje sjednemo, pojedemo nešto, popijemo koju, proveselimo se, evociramo svoja sjećanja i potom u miru svojim kućama, svojim obiteljima diljem Hrvatske ?
Ministre Medved, predsjedniće RH, g. Milanović, zašto nam niste u ovoj svečanoj prigodi, nakon 30 godina, osigurali civilizacijski i moralnu očekivanu satisfakciju – PODJELU MEDALJA ZA SUDJELOVANJE U ovoj VRA „ DŽEP 93“ ?? Pa nije nas bilo stotinu tisuća, nije više od 3500.. sveukupno cca 4000 ratnih heroja , kakav je to trošak za naš Proračun, kakav problem?
A to od vas argumentirano tražimo već više od pet godina.. Formalno je taj moj zahtjev za dodjelu medalja i odličja sudionicima te VRA , kao saborskog zastupnika i tadašnjeg terenskog ratnog zapovjednika i odobrio nadležni saborski Odbor za ratne veterane , te vam ga je uputio na realizaciju ?
Ministre Medved, gdje je to i zašto zapelo, pa još prije pet godina se sasvim pouzdano znalo da će baš ove godine, 09.09.2023.g., dakle za nekoliko dana biti – 30 obljetnica ove slavne ratne bitke ??
Predsjedniče RH, g. Milanoviću , zar Vam doista nitko nije predložio, ili Vam nije palo na pamet da u prigodi ove značajne obljetnice VI, u ime hrvatske države – ODLIKUJETE VISOKIM ODLIČJEM NEKOLICINU RATNIH HEROJČINA, SUDIONIKA TE BITKE, kao i posthumno i članove obitelji poginulih i nestalih u toj VRA ?
Zar je moguće da lažljivi i nemoralno nečasni Kanađani , pripadnici kanadskog bataljuna UNPROFOR-a imaju medalju, kao „ uspomenu na sudjelovanje u VRA „ DŽEP 93“, a mi Hrvati, hrvatski ratnici, sudionici u ovoj VRA, nemamo nista od toga, nema hrvatskom krvlju zaslužene pozitivne kolektivne memorije , ništa, osim individualnih sjećanja ??
Zar je moguće da se o tome, o toj hrvatskoj žrtvi i borbi za slobodu, do danas nisu snimili nikakvi filmovi, nikakva afirmativna dokumentaristička i umjetnička djela ?
Da čak ne zaslužujemo simbolični naklon i javno izraženu zahvalu predstavnika države Hrvatske ?
Što nam o tome danas u našim školama uče naši hrvatski mladi naraštaji ??
A imalo se vremena, eto, protekla je i 30- ta godina od tih krvavih, sudbonosnih i slavnih dana naše borbe za neovisnu, slobodnu i suverenu državu Hrvatsku !
I za kraj..VAŽNO !
Predsjedniće Vlade, g. Plenkoviću, predsjedniče Hrvatskog sabora, g. Jandrokoviću, predsjedniče Republike Hrvatske , g. Milanoviću, vi niste sudjelovali u toj, kao niti u ijednoj drugoj ratno vojnoj obarmbeno oslobodilačkoj operaciji tijekom Domovinskog obrambenog rata, i ok, vaš izbor…Stoga vi sve to osobno ne osjećate, ne doživljavate na isti način kao mi hrvatski branitelji, hrvatski ratnici, ali to, ta činjenica, baš nimalo ne opravdava vaš evidentno nonšalantan, nemaran, nezahvalan i omalovažavajući odnos prema hrvatskoj žrtvi i hrvatskim ratnim herojima, sudionicima ove VRA !
Na kraju, kao jedan od terenskih ratnih zapovjednika ove krvave i slavne naše ratne bitke, unatoč svemu, unatoč svim vašim propustima, dokazanom nemaru i omalovažavanju, u interesu svih sudionika ove VRA, iskreno vas svu trojicu pozivam da taj dan, 09.09.2023.g. godine, u jutarnjim satima nakratko dođete u Gospić i poklonite se, u ime države Hrvatske, svim živim i mrtvim hrvatskim ratnim herojima, spasiteljima i osloboditeljima Like i tog dijela Hrvatske od velikosrpskog agresora.
Živjela nam vječno u Domovinskom obrambenom ratu obranjena Hrvatska od velikosrpskog, naci fašističkog, protuhrvatskog i genocidnog agresora !
