Vedran Morin

Piše: Vedran Morin

Facebook mjesto za društvo i kulturu, “Stranica za promociju Lošinja”, koja uskoro obilježava okruglu obljetnicu, točnije svoje prvo desetljeće, od svojih početaka bilo je poligon za brojne rasprave. Jedna od aktualnih posljednjih dana skrenula je pozornost na nesavjesne vozače osobnih vozila s lokalnih prometnica. Zapravo, razlog pisanja ove kolumne leži u neprimjerenim komentarima, pa se stoga mi savjesni s razlogom pitamo kakvi su to ljudi kojima nečija pogibija izaziva podsmijeh, odnosno isti smatraju kako postoje daleko bitnije teme nego upozoravati na opasnosti koje nam prijete u prometu zbog obijesne vožnje (bolje je milijun puta upozoriti te konstantno pozivati nadležne da se pobrinu za sigurnost svih nas, ništa nas ne košta, nego jednoga dana oplakivati nečiju smrt). Razlika u cijeni nakon gubitka života je ogromna, a račun više nećemo imati kome dostaviti. Ne misle li oni koji toga još nisu svjesni kako je roditelju stradaloga djeteta kada pročita nešto tako degutantno, kao primjerice da su daleko bitnije teme “rasvjetni stupovi” i “naplata parkinga”!? Zaista je nevjerojatno da postoje ljudi koji se tome izruguju, a kamo li tek da sami nešto poduzmu i podignu razinu sigurnosti na višu razinu.

Možda najbolji primjer kakvih nesavjesnih ljudi na svijetu ima je optužba da sam “druker” (u primjerenijem žargonu koristi se termin zviždač), no dok je i jedno dijete u opasnosti ja ću i dalje drukati svakoga tko ugrožava živote drugih, nevezano samo za događanja u prometu. Krv nevinih žrtava u rukama je onih koji se nesavjesno ponašaju i tako ugrožavaju živote drugih. Trebam li se zbog altruizma bojati za vlastitu sigurnost jer upozoravam na očito i odustati od javnih objava tek je prvo u nizu nametnutih dilema, ali i činjenica kako nesavjesni pojedinci radije prihvate nasilje umjesto primisli na nečiju bol. Zar nije žalosno, s druge strane, pozivati me da odustanem i sve zaboravim? Je li to ta, bolja Hrvatska na koju se pozivamo dok kritiziramo političare? A sve može biti tako jednostavno, da budemo oprezniji, ja, ti, netko treći, da povedemo računa o boljem sutra.

Štoviše, mišljenja sam da kaos koji više manje mirno promatramo u svijetu je rezultat upravo obijesnoga načina življenja, odnosno nedostatak brige za drugoga. Ta buduća žrtva našeg nemara sutra može postati moj ili tvoj susjed, njegov otac, nečiji rođak, netko tko je upravo toga jutra dobrovoljno darivao krv, pomogao u materijalnoj nevolji potrebitoj obitelji…ma čak i da se tek ustao iz kreveta i našao na krivome mjestu u krivo vrijeme – ničiji život nema cijenu, bez obzira na prezime!

Naravno da smo svi griješili u prometu, ali onaj tko nije naučio ponovit će prekršaj. Sjetimo se slučaja Horvatinčić, zar doista mislimo da je on jedini? Zar stvarno mislimo da ne možemo ništa poboljšati, mijenjati, urediti kao što je slučaj u zemljama Europske unije? I ja volim “vjetar u kosi”, i ja potpisujem grijehe vlastite prošlosti, nije nikakva tajna, ali zato se danas trudim pripaziti, pogledati oko sebe, ne ugroziti nikoga. Budimo stoga na oprezu, to je sve što ja od vas tražim, što traže roditelji stradale djece i roditelji koji svakoga dana duboko u sebi žive u strahu da bi se to moglo dogoditi njihovom djetetu. Mora li se dogoditi? Zatražite i vi od drugih jednako tako da budu manje indiferentni, tko vas u tome spriječava?

Za nas koji smo savjesni te koji znamo kako je to kada ti strada netko bližnji, ovaj tekst neka bude prilika da ih se prisjetimo i posvetimo im molitvu. Prisjetimo se naših prerano preminulih sugrađana i prvom prilikom zapalimo svijeću za svakoga od njih. Također ću iskoristiti priliku i ponovno pozvati vozače na pojačan oprez u prometu, te na aktivno sudjelovanje i pravovremeno reagiranje na propuste onih koji ne poštuju prometne propise kako bi naša sigurnost time bila znatno veća. I nadam se kako će se uskoro na pojedinim dijelovima prometnica postaviti kamere, a “živi” ideja prikupljanja potpisa da se iste postave na određenim lokacijama. Želim, pak, vjerovati kako će nas u tome preduhitriti oni kojima je to posao i obaveza, te ih ovim putem pozivam da to učine