Povezite se

Kolumne

Zaostali u vremenu: Bez mladeži, desnica nema sadašnjost ni budućnost

Objavljeno

-

Piše: Vedran Morin

Neposredno pred izbore za članove u Europskom parlamentu, Hrvatska demokratska zajednica u žrvanj je kao nositelja liste bacila do jučer javnosti nepoznatoga Karla Resslera (29). U kratkom vremenu izbrendirana je nova HDZ-ova politička figura, te je posinak Vladimira Šeksa dobio nevjerojatnih 52.859 glasova. Iako se HDZ smatra strankom desnoga centra kršćanskoga svjetonazora, teško ga je tako okarakterizirati zbroj brojnih postupaka koji se kose s tom ideologijom. Pozicija ove stranke nastale na leđima hrvatske neovisnosti pozicionirane na desnome centru značajno je poljuljana, pa ostaje pitanje kako vratiti povjerenje birača u čije osjećaje su dirnuli. Rezultat, u posljednje vrijeme, pogrešne lijevo-liberalne politike stajalo je HDZ jednog ili dva mandata na nedavno završenim izborima. I zato svako “pakiranje” u desno nema smisla jer se politika Andreja Plenkovića ne smatra vjerodostojnom.

Alternativa HDZ-u na desnome spektru ne postoji, a razloga za to je pregršt i stoga se nekoliko dotičem u nastavku. Kako sam uvodno istaknuo, očito je da HDZ svoju budućnost planski (g)radi. Bez ulaganja u mlade nema budućnosti, i to je jasno k’o suza. No, je li to slučaj i s ostalima koji svoje političke bodove traže na desnom polu? Svatko tko redovito prati politička zbivanja upoznat je sa činjenicom kako su ostale stranke okupile brojna iskusna lica, od Ruže Tomašić, preferencijalne šampionke, do Zlatka Hasanbegovića, bivšega HDZ-ova ministra kulture. Redom demokršćanske i pravaške stranke, izuzev HDZ-a, predvođene su pojedincima opijenima vlastitom taštinom i lošim starćevićanskim vizionarstvom, koji se ne posvećuju potrebi ulaganja u mladež, odnosno inovativnom politikom ili ne daj Bože brendiranjem bilo koga osim samoga sebe. Taj nedostatak skromnosti i poniznosti stavlja ih u isti koš s HDZ-om, u rang aristokracije i prezidencijalnosti. Primjerice, Most nezavisnih lista od prvoga dana okuplja samo podobne, jednostavno moraš biti netko i nešto (aristokracija) i tu više nema blizu. Most nema novih lica niti će se pojaviti nakon doživljene blamaže s lošim izbornim rezultatom jer stranku vode Božo Petrov i Nikola Grmoja (prezidencijalne figure), a slično je i u Živom zidu, stranci centra, koju mogu voditi samo Ivan Pernar te Ivan Vilibor Sinčić. Samim time postoji bojazan takvima povjeriti vlast i tu leži dio odgovornosti zašto nisu bolje prošli na izborima.

Suverenisti su, pak, na izborima predstavili, gledajući prema godinama, jednu od najstarijih listi. Osim toga, jedina utjecajnija žena bila im je nositeljica i veteranka Ruža Tomašić, koja se, apsurdno, u kampanji pozivala na mlade. Ružinih 10. godina u EP bez da je u pravaškom inkubatoru predstavljena nova nada može se dugoročno smatrati pogubnom politikom. Za to vrijeme dvije najjače političke stranke HDZ i SDP se grupiraju, pa malima ne preostaje ništa drugo nego prikupljati mrvice, odnosno glasove birača koji se osjete buntovnim zbog loše politike velikih. Simpatizerima je jasno da tu nedostaje sloge i programa, kako se pojedinci ne odmiču od populizma, te se svako pozivanje na ujedinjenje uvjetuje. Kako sada stvari stoje, na sljedećim parlamentarnim izborima situacija neće biti drugačija od ove kakva je danas.

Hoće li nas možda netko iznenaditi ostaje za vidjeti, no istini u oči, jasno je sada svima kako je desnica ranjena. Štoviše, postizborni zastor nije se ni spustio, nastale su prve nove trzavice između Marijane Petir i dvopolnih Suverenista i Neovisnih za Hrvatsku, dok se u javnosti vodi polemika tko je u cijeloj priči HDZ-ov igrač. Zato sa sigurnošću mogu ustanoviti kako je do ujedinjene desnice daleki put, a kada ćemo i hoćemo li vidjeti neka nova lica koja će osvježiti političku pozornicu, ovisi o strukturama za koje ne znamo tko je u pravu, a tko drži figu u džepu.

Kolumne

Danas neću plakati…

Published

on

Dražen Prša

Prije dva dana plakao sam, gledajući nepravdu, politiku koja radi zlo mojem narodu, i svemu onom što smo stvarali, mi branitelji, za ove “novo rođene” domoljube, koji nam sad kroje sudbinu. Danas neću plakati, rekao sam sebi. Neću praviti društvo suzama, neka same teku, slijevaju se u tišini. Sjedit ću uz svijeću i gledati njen plam koji svijetli onima koji su otišli putem pravde, istine i slobode.

Danas sam tužan i gledam negdje u daljinu, pokušavajući pobjeći sjećanjima, jer danas je još jedna godina obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Još jedna godina prisjećanja na ubijene, zarobljene i nasilno odvedene…. Još jedno paljenje svijeća, polaganje cvijeća na grobove poginulih i ubijenih koji su branili i obranili svoju zemlju. Na sve one kojih više nema, a bili su tu.

A, oni zvani političari obilježavaju jednom godišnje. Jednom u 365 dana sjete se grada heroja Vukovara. Jednom godišnje najvjerojatnije i pomisle, ili osjete neku tugu zbog ljudi koji više nisu s nama, ili su tu zaboravljeni od svih. Nisam čak ni siguran u to emotivno stanje pojedinaca, jer debela većina ratišta nije ni vidjela, već se skrivala u svojim sigurnim rupama. Na njihovu sramotu naravno, na sramotu svakog čovjeka koji barem na ovaj Dan sjećanja ne osjeti neku sjetu, stanje koje se ne da ni opisati. Na spomen i uspomenu na neka užasna vremena. A moje stanje je trajno stanje, neki kolorit osjećajnih naboja koji se miješaju iz minute u minutu. Što reći, što pomisliti na vrijeme od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine, kada je počela borba za Vukovar, pa do sloma obrane tog grada heroja. Kako se otrgnuti tuzi prisjećajući se 1.624 poginulih, 2.500 ranjenih, 5.000 odvedenih u srpske koncentracijske logore te oko 22 tisuće Hrvata i ostalih ne srba protjeranih…

Živimo danas u nekim čudnim vremenima, u vremenima zabranjenih emocija, emocionalnoj dezorijentiranosti, jer u svakom trenutku od nas se očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo naše osjećaje, jer njihov intenzitet nije poželjan. On izlazi izvan onog okvira dirigiranog ponašanja. Ja ne mogu, neću i ne želim potiskivati ovu svoju urođenu dispoziciju, osjećaje koji me preplavljuju. Prolazio sam i prolazim njihov širok spektar, od gađenja, straha, apatije, srama, i to onog užasnog srama što sam svjedočio i svjedočim današnjoj Hrvatskoj. Prolazim i novi. Pokušavaju me i naučiti kako izgleda praznina i nemoć u pokušajima očuvanja meni svetog. Zato još jednu godinu podvlačim crtu, prvenstveno onu emotivnu crtu, jer ona je bila najizraženija i konstanta, uvijek tu, i nerijetko isprovocirana od strane naše politike koja je u kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, bez imalo etičnosti, savjesti otrgnute od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na stvarnost. Moje i njihove emocije su dijametralno suprotne, ne želim ih ni uspoređivati, ne želim biti uz bok s egocentricima koji se naših heroja prisjećaju jednom godišnje. I pitam se gdje na taj dan pronalaze izgubljeno, nikad postojano domoljublje. U Božjoj pomoći? Sumnjam.

Ponosan na svoje suborce, na one koji su otišli, one koju su pored mene, na sve one koji znaju o čemu govorim. Ponosan i ove godine i cijelo vrijeme na sve one koji su oduvijek znali što znači domoljublje, jer bez domoljublja i domoljuba Hrvatska nikada ne bi obranjena bila. U mojoj tuzi i današnjoj tišini, danu koji plače, pokušat ću biti ponosan što sam tek jedan od onih koji su živjeli i branili svoj dom u vremenu koje će vječno ostati zapisano u duši svakog domoljuba, u duši svakog čovjeka. Danas neću plakati. Samo suzama ću pustiti da teku u sjećanjima.

studeni 18, 2012

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Pero Kovačević: “Što je suverenizam ???”

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se mi hrvatski suverenisti zalažemo.

Suverenizam znači svoj novac (dok ne odlučimo drukčije), neovisno pravosuđe, uređen pravni sustav, uređeno gospodarstvo, funkcionalno uređena vojska, i opći (nacionalni) interes svih građana Hrvatske.

Cilj nam je da Hrvatski sabor donosi zakone u interesu hrvatskog čovjeka, ne u korist interesnih skupina i raznoraznih lobija. To znači da će se ovršni zakon donijeti u interesu hrvatskih građana, a ne ovršne mafije, da će se zakoni iz područja poljoprivrede donositi u interesu hrvatskih poljoprivrednika,a ne u korist agromafije i raznih kapitalističkih korporacija. Suverenizam znači da će prijedloge zakona raditi najstručniji ljudi u Hrvatskoj, a ne „Borg grupa“ ili lobisti interesnih skupina, da će institucije pravne države biti neovisne , stručne i profesionalne.

Jedan od najvažnijih ciljeva nam je stvoriti održivo gospodarstvo, to je jedini način da zadržimo mlade, pametne i školovane ljude, jer samo su oni budućnost našeg naroda i hrvatske države. U Europskom parlamentu naši zastupnici zalagat će se za donošenje odluka u čijem su fokusu dobrobit i interesi hrvatskog naroda i hrvatske države, a ne raznih elitističkih grupa koje rade za tobožnje „nadnacionalne“ interese.

Cilj nam je ponovo osvijestiti važnost rada, razvijanje radne etike, rast potražnje i plaća unutar naših granica. Naši zastupnici, na bilo kojem mjestu,neće ići po svoje mišljenje u Bruxellles , već će postupati u interesu hrvatskih građana i hrvatskih gospodarskih interesa. Bit će tamo za njih, a ne zbog sebe.

ŠTO JE SUVERENIZAM Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se…

Objavljuje Pero KovačevićNedjelja, 27. listopada 2019.

Ucitavanje vijesti

Izdvojeno

Što treba učiniti da se procesuiraju počinjeni ratni zločini

Published

on

Pero Kovačević, pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u Den Haagu

Piše: Pero Kovačević

Nakon jučerašnje konferencije za novinara Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara ,koju je sazvao godinu dana nakon velikog prosvjeda u tom gradu, na kojemu se tražilo procesuiranje ratnih zločina, dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate što bi trebalo učiniti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao. Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja.

Božinovićeve radne skupine to ne mogu napraviti. Treba u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati, da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Den Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu.

Ponovno napominjem da sam prije godinu otvoreno sa svojim suradnicima iz Den Haaga ponudio stručnu pomoć kako bi im pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas sustavno ova vlast izbjegava. Zašto, prosudite sami. Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to spriječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Zaključite sami.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije