Povezite se

Kolumne

Zabrana dežurstva u školi kao još jedan oblik relativizma i bacanja u krajnosti

Objavljeno

-

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

I što zapravo očekujemo kada se šalju ovakve poruke i kada u konačnici dobijemo razmažena derišta, s  izvrnutim vrijednostima koja im usađuju sami roditelji i sustav. Čemu čuđenje kada na kraju dobijemo neodgovorno i bahato dijete koje više ne prepoznaje niti četiri čarobne riječi- molim, hvala, oprosti, izvoli, i koje godinama poslije taj isti pristup prenosi na svoju djecu. No prije nego ih prenese s njima se suočavaju njihove suprotnosti, upravo oni kojima  nije bio problem  dežurati, koji su učili što znači odgovornost i zajedništvo, i koji na kraju odrastanja u nemoći funkcioniranja ili bilo kakvih promjena zaključe – frustra.

Inspekcija je zabranila da djeca dežuraju na vratima škole i u kuhinji. Zabrana je nastala zbog prijave roditelja, ili još bolje zbog latentne opasnosti da se roditelji ne počnu buniti i zakotrljaju sav taj problem koji u stvarnosti ne postoji. I moja generacija je dežurala, i  generacije prije i poslije su dežurale, i evo nas, preživjeli smo, i ne mora se s nama baviti Freud niti se provoditi nad nama psihoanaliza jer nema tu ničega nesvjesnog koje nas uznemiruje i do kojeg treba doći.

Takvim činom ne izrabljuje se djecu, kako  navode neki nego im se stvara osjećaj odgovornosti,  brige i zajedništva. Ako se kojim slučajem i utvrdi da se radi o nekom obliku izrabljivanja, u što mi je teško povjerovati tada se to sankcionira kao pojedini slučaj i tu je kraj priče.  Konstatacija da je djeci mjesto u klupama, na nastavi postaje apsurdna, jer dežurstvo nikome neće oduzeti znanje ako ga želi steći. 

I što zapravo očekujemo kada se šalju ovakve poruke i kada u konačnici dobijemo razmažena derišta, s  izvrnutim  vrijednostima koja im usađuju sami roditelji i sustav. Čemu čuđenje kada na kraju dobijemo neodgovorno i bahato dijete koje više ne prepoznaje niti četiri čarobne riječi- molim, hvala, oprosti, izvoli, i koje godinama poslije taj isti pristup prenosi na svoju djecu. No prije nego ih prenese s njima se suočavaju njihove suprotnosti, upravo oni kojima  nije bio problem  dežurati, koji su učili što znači odgovornost i zajedništvo. i koji na kraju odrastanja u nemoći funkcioniranja ili bilo kakvih promjena zaključe – frustra. Većina tada  postaje manjina koja se Don Quijotski bori sa vjetrenjačama, a onda u nekom trenutku shvate da su vitezovi lutalice  davno nestali i da su iz zamijenila neka čudna uređenja.  Tada se, naravno  otvara i pitanje morala – treba li se neprekidno suludo kretanje „naprijed“ vršiti preko žrtva, jer u osnovi i djeca i roditelji, a i inspekcija su žrtve globalnog kretanja.  Moral kaže- nikako, ali taj isti moral opovrgava rečeno, jer svakodnevno se gazi  preko tih istih žrtva i živi život na tuđi račun kako bi opstali, svatko iz svog razloga. Ne vidjeti ili banalizirati ovaj globalni fenomen  znači uistinu biti slijep.

I kada sve to napišeš, kada kažeš  – ne radite dobro nikome, niti svojoj djeci  niti društvu što možete očekivati nego napad roditelja koji ne mogu pojmiti ništa što govori o tome da im pogled ne doseže niti dva bloka iza, da to čak  i nije njihov pristup već nametnuti obazac ponašanja koji ne razumiju.  Sve više uspavani ne vide kako je većina onog što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo, a spoznavanje znači vidjeti stvarnost u njenoj ogoljenosti, spoznavanje znači prodiranje sve do samog korijena i uzroka.

Tako je danas sa mnogim stvarima koje ne možeš izreći,  jer svi su bogom dani, svi imaju pravo na sve,  ne razumijevajući da u osnovi nemaju pravo na ništa, osim na deklarativnoj razini. Svima je dan osjećaj da su jedino oni važni, da je njihova individulanost, bez potrebe za zajedništvom na prvom mjestu. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u komu se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja, u kojem se vlastito ja i njegovi prohtjevi shvaćaju kao jedino mjerilo.

Kolumne

Bitka za Gvozdansko zaslužuje pokroviteljstvo najviših državnih institucija !

Published

on

Piše: Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Iako je 2018. godine obilježena 440. obljetnica jedne od najznačajnijih bitaka u hrvatskoj vojnoj povijesti, događaj je kao važna obljetnica ostao bez pokroviteljstva najviših javnih institucija. Ova važna bitka s tragičnim svršetkom po hrvatsko katoličko stanovništvo, ukazuje i dandanas na nesalomljiv duh naroda i njegovo ne pristajanje na polovična i privremena rješenja. Branitelji Gvozdanskog te su 1578. godine pokazali što je žrtva u obrani vlastita kućnog praga.

Prodor 10.000 Osmanlija kroz pitomi ruralni kraj hrvatskog Pounja označio je početak duge i krvave borbe za opstanak kršćanstva i života kakvog Europa tada poznaje. Sijući smrt i razaranja, ostavljajući iza sebe mrtve i osakaćene žitelje i spaljene kuće, osvajači dolaze do podnožja utvrde koju brani 300 kršćanskih branitelja, koji nisu svi vojnici.

Borba za utvrdu Gvozdansko traje puna tri mjeseca do kobne noći s 12. na 13. siječnja 1578. godine kada je otpor branitelja prestao i kada su u mukloj zimskoj tišini Osmanlije provalili vrata i ušli u utvrdu. Utvrda je bila puna nepomičnih tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece koji su odolijevali daleko jačem neprijatelju bez hrane, vode i drva za ogrjev. Imali su priliku za uzmak, jer im je bio ponuđen izlazak iz utvrde i prelazak na prijateljski teritorij bez žrtava, no branitelji Gvozdanskog radije su izabrali junačku smrt braneći svoj dom i svoju granicu od Osmanlija i svijeta kojem nisu pripadali.

Ova predanost žitelja posjeda plemenitaša Zrinskih u Gvozdanskom, seljaka i rudara sa ženama i djecom, podsjeća na upornost branitelja američke utvrde Alamo, s osnovnom razlikom što je priča o Alamu poznata u svjetskim razmjerima, a u američkom je društvu simbol otpora protiv tirana. U Gvozdanskom su smrznuti branitelji dočekali ulazak osvajača u grad, prizor koji je 1578. potresao i same Osmanlije, koji im stoga odaju pijetet u vidu sahrane po kršćanskom obredu. A kakav im pijetet odajemo mi danas? Naše pretke, branitelje katoličkog svijeta ondašnje Europe, sporadično spomenemo u popularnoj literaturi. Da bismo ispravili ovu nepravdu, našim pradjedovima treba odati počast sukladnu njihovom činu i simbolici koju on predstavlja: borba protiv tiranije i borba za život kakav poznajemo u vlastotoj zemlji.

Stoga i opet apeliram na Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za hrvatski Alamo – Gvozdansko.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Nakupine lošeg materijala i povratak sebi

Published

on

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost, da nikad nismo  dovoljni  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo. Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filofofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Kako god okrenemo uvijek se se na kraju vraćamo sebi. To je, uostalom i jedino mjesto gdje možeš doći  i sačekati samog sebe, nakon događaja i stanja u koja te ista dovode. Stanja vraćanja sebi nije nitko pošteđen pa tako ni predsjednički kandidati. Pobijedili ili izgubili, povratak je neminovan samo što je materijal zvan – dobro sam ili nisam dobro, ipak drugačiji. Kako se oni osjećaju, koje je stanje njihovog duha, vlada li tu mir ili oluja ili se sve to miješa je ipak samo pretpostavka, a kažu da pametni ljudi ne pretpostavljaju. No ono što je pitanje i koje bi predsjednički kandidati u susretu sa samim sobom trebali postaviti je kako se mi osjećamo, navučeni kroz sve te godine na neko stanje sado – mazo odnosa, u kojem se metaforički rečeno na jedan mig bacamo u vatru, znajući da ipak u konačnici tu nema nekog progresa koji očekujemo.

Nakupine lošeg materijala, sva ta naša svijest i podsvijest mora se negdje ispoljiti pa tako nakon  sučeljavanja čovjek ode spavati nadajući se  mirnoj noći. No to nije bila mirna noć već mala noćna mora,  jer u noći je podsvijest u „punom sjaju“ i drma nas poput groznice, ukazujući nam kako je to netko rekao, na programe i traume ali i energetske nakupine koje smo preuzeli od drugih  i koje nam ne daju mira. Uglavnom, odlazim kod frizerke,  a ista mi na kraju umjesto frizure naplaćuje komad pancete za 564 kune. Provlači karticu, traži odobrenje. Prošlo je. Potom se bunim, čini se zakašnjelo. Frizerka prepoznaje moje stanje i pokušava me smiriti ponovno provlačeći karticu na 24 rate.  Odlazim nezadovoljna uslugom, ali mirnija jer nametnuto mi je ipak rastegnuto da mogu preživjeti.

Esencijalno je pitanje kako je došlo do takvog unutarnjeg stanja, od kuda sav taj loš materijal koji smo nakupljali kada razmišljamo, pitamo se, slušamo, govorimo, čitamo…Zbog čega ili koji dio nas zapravo kreira ovakvo stanje. Ono smo što posjedujemo u sebi, što smo upijali u vanjskom svijetu i bili izloženi programiranju ili manipulaciji i upravo s tim  kreiramo svoje stanje.

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost,  da nikad nismo  dovoljno  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo.  Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filozofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Sva ta naša negativna uvjerenja koja se poput sjene vuku izgledaju kao rupe u koju svi oni frustrirani, gnjevni, oni čiji ego ne prepoznaje riječ doziranje, oni koji su se proglasili šekspirovskim makro svijetom  ubacuju  svoj otpad. To su ljudi oko nas, naši poznanici, kolege, susjedi, naši partneri od kojih to najmanje očekujemo i koji će vam kako je to netko rekao “davati” mrvice ljubavi i arsenal “postupaka” koji će u izazvati strahove da ga nismo dostojne, da će nas odbaciti, da je nedostižan. Takvi mogu pokazati i  grubost i agresiju, ponižavanje i obezvrjeđivanje sve do točke kada ni ne primjećujemo da smo oblikovani prema “zahtjevima” onog drugog, što, ubija našu osobnost i odnos u kojem jesmo.

Ta točka oblikovanja prema „zahtjevima“ metaforički je i naš odnos s politikom, u kojem oblikovanje nije grubo već suptilno, do granice neprepoznatljivosti i nemogućnositi isčitavanja, ali tragovi ostaju.

Naše snage u takvim stanjima moraju biti usmjerene na popravljanje samog sebe, na sposobnost upravljanja i davanja smisla vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima. I koliko god bilo teško kopati po našoj  podsvijesti koja, iako primitivna uvijek pobjeđuje  u jednom trenutku ćete tamo pronaći ono što ste izgubili. To je jedini način da izbacite sav taj nakupljeni i loš materijal u vama  kako bi spasili sebe i bili ono što uistinu jeste, a ne što ste postali u svjesnom stanju nametnutim. Nametnuto, grubo ili suptilno je nametnuto i ne može biti dobro, jer vas odvaja od vas  samih.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

„Patnja i jadi“ Branka Bačića

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Branko Bačić, predsjednik Kluba HDZ-a, izjavio je u ponedjeljak kako je tajming presude Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL dovoljan pokazatelj koliko i tko utječe na hrvatsko pravosuđe. Jada se Bačić i pribojava da je tajming presude usmjeren protiv njegove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, koja će se “kolačima” boriti protiv korupcije.

E, moj Bačiću kad uspostavimo pravnu državu i institucije pravne države koje rade profesionalno, stručno, objektivno, zakonito i pravovremeno svaki tjedan ćemo imati izricanje presude nekom „kapitalcu“ iz redova dužnosnika HDZ-a i SDP-a i „kapitalaca“ i tajkunčića povezanih s njima.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije