Povezite se

Kolumne

Zabrana dežurstva u školi kao još jedan oblik relativizma i bacanja u krajnosti

Objavljeno

-

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

I što zapravo očekujemo kada se šalju ovakve poruke i kada u konačnici dobijemo razmažena derišta, s  izvrnutim vrijednostima koja im usađuju sami roditelji i sustav. Čemu čuđenje kada na kraju dobijemo neodgovorno i bahato dijete koje više ne prepoznaje niti četiri čarobne riječi- molim, hvala, oprosti, izvoli, i koje godinama poslije taj isti pristup prenosi na svoju djecu. No prije nego ih prenese s njima se suočavaju njihove suprotnosti, upravo oni kojima  nije bio problem  dežurati, koji su učili što znači odgovornost i zajedništvo, i koji na kraju odrastanja u nemoći funkcioniranja ili bilo kakvih promjena zaključe – frustra.

Inspekcija je zabranila da djeca dežuraju na vratima škole i u kuhinji. Zabrana je nastala zbog prijave roditelja, ili još bolje zbog latentne opasnosti da se roditelji ne počnu buniti i zakotrljaju sav taj problem koji u stvarnosti ne postoji. I moja generacija je dežurala, i  generacije prije i poslije su dežurale, i evo nas, preživjeli smo, i ne mora se s nama baviti Freud niti se provoditi nad nama psihoanaliza jer nema tu ničega nesvjesnog koje nas uznemiruje i do kojeg treba doći.

Takvim činom ne izrabljuje se djecu, kako  navode neki nego im se stvara osjećaj odgovornosti,  brige i zajedništva. Ako se kojim slučajem i utvrdi da se radi o nekom obliku izrabljivanja, u što mi je teško povjerovati tada se to sankcionira kao pojedini slučaj i tu je kraj priče.  Konstatacija da je djeci mjesto u klupama, na nastavi postaje apsurdna, jer dežurstvo nikome neće oduzeti znanje ako ga želi steći. 

I što zapravo očekujemo kada se šalju ovakve poruke i kada u konačnici dobijemo razmažena derišta, s  izvrnutim  vrijednostima koja im usađuju sami roditelji i sustav. Čemu čuđenje kada na kraju dobijemo neodgovorno i bahato dijete koje više ne prepoznaje niti četiri čarobne riječi- molim, hvala, oprosti, izvoli, i koje godinama poslije taj isti pristup prenosi na svoju djecu. No prije nego ih prenese s njima se suočavaju njihove suprotnosti, upravo oni kojima  nije bio problem  dežurati, koji su učili što znači odgovornost i zajedništvo. i koji na kraju odrastanja u nemoći funkcioniranja ili bilo kakvih promjena zaključe – frustra. Većina tada  postaje manjina koja se Don Quijotski bori sa vjetrenjačama, a onda u nekom trenutku shvate da su vitezovi lutalice  davno nestali i da su iz zamijenila neka čudna uređenja.  Tada se, naravno  otvara i pitanje morala – treba li se neprekidno suludo kretanje „naprijed“ vršiti preko žrtva, jer u osnovi i djeca i roditelji, a i inspekcija su žrtve globalnog kretanja.  Moral kaže- nikako, ali taj isti moral opovrgava rečeno, jer svakodnevno se gazi  preko tih istih žrtva i živi život na tuđi račun kako bi opstali, svatko iz svog razloga. Ne vidjeti ili banalizirati ovaj globalni fenomen  znači uistinu biti slijep.

I kada sve to napišeš, kada kažeš  – ne radite dobro nikome, niti svojoj djeci  niti društvu što možete očekivati nego napad roditelja koji ne mogu pojmiti ništa što govori o tome da im pogled ne doseže niti dva bloka iza, da to čak  i nije njihov pristup već nametnuti obazac ponašanja koji ne razumiju.  Sve više uspavani ne vide kako je većina onog što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo, a spoznavanje znači vidjeti stvarnost u njenoj ogoljenosti, spoznavanje znači prodiranje sve do samog korijena i uzroka.

Tako je danas sa mnogim stvarima koje ne možeš izreći,  jer svi su bogom dani, svi imaju pravo na sve,  ne razumijevajući da u osnovi nemaju pravo na ništa, osim na deklarativnoj razini. Svima je dan osjećaj da su jedino oni važni, da je njihova individulanost, bez potrebe za zajedništvom na prvom mjestu. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u komu se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja, u kojem se vlastito ja i njegovi prohtjevi shvaćaju kao jedino mjerilo.

Kolumne

Tko su Plenković i Milanović da zabranjuju zastavu HOS-a na proslavi „Oluje“ u Kninu!?

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Otkud pravo Andreju Plenković i Zoranu Milanoviću da zastavu HOS-a, ali i bilo koje druge ratne postrojbe pobjedničke Hrvatske vojske proglašava nelegalnima i isključuju iz službenog protokla na proslavi „Oluje“ u Kninu?

Otkud pravo predsjedniku Vlade i predsjedniku Republike da iz službenog protokola isključuje ratni stijeg HOS-a, nije li to skrnavljenje Domovinskog rata. Ovako nešto napraviti u bilo kojoj uređenoj zemlji bio bi čin izdaje i javno osuđen. Naravno, mi živimo u Hrvatskoj i ovakav nezamisliv i skandalozan čin dočekan je sa ovacijama i oduševljenjem. Stoga sam pozvan, pravno, činjenično i povijesno ponovno podsjeti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:

1. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a; 2. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991 donio zapovijed (koju ju sam ja napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH; 3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH; 4. U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996); 5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Prema tome, nema mjesta za tvrdnje i insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva. Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskog rata sa stajališta Drugog svjetskog rata nije niti povijesno prihvatljivo.

”Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je Domovinskom ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskom ratu ubijali civile sa crvenom petokrakom i kokardom na kapi.

Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskom ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. Jer, u tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati.

Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’. Očito je da su Plenković i Milanović krenuli zabraniti ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskom ratu. Recimo im ne. Tko su i otkud pravo Plenkoviću i Milanoviću da na mig Milorada Pupovca i ostalih njegovih istomišljenika skrnave Domovinski rat. Dosta je toga, postrojbe HOS-a su dio pobjedničke Hrvatske vojske, vi ste najmanje pozvani suditi o HOS-u u Domovinskom ratu. Gdje ste bili kad „grmilo, kad je sijevalo”?

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Kažimo ne četničkoj propagandi o “Oluji” i Domovinskom ratu

Published

on

Pero Kovačević

Piše: Pero Kovačević

Godinama se uoči obilježavanja Oluje javlja Aleksandar Vučić i srbijanski vlastodršci, razne pročetničke srbijanske vođe, pojedini mediji i razne udruge civilnog društva sa istim ciljem prikazati „Oluju“ i Domovinski rat kao „udruženi zločinački pothvat”.

Sustavno i koordinirano nastoje baciti ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločinu, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nastoje izjednačiti žrtvu i agresora. Za njih rat nije gotov. Naravno da koriste poziciju da su u koaliciji te čine većinu Plenkovićevoj Vladi i znaju da će Plenković mlako reagirati. Vrijeme je da im kažemo dosta je toga, izgubili ste rat.

Stoga ih ponovno podsjećam na slijedeće činjenice.

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”. Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločinu, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Što se tiče činjenica o broju ubijenih u Oluji podsjećam na slijedeće.

Netočna i zlonamjerna hajka u hrvatskim medijima udruga civilnog društva, Aleksandra Vučića i mnogih političara koji već duže vrijeme uoči obilježavanja Oluje sugeriraju javnosti i čitateljima da je knjiga HHO „Vojna operacija Oluja i poslije” relevantan izvor i dokaz o 667 počinjenih ubojstava u akciji Oluja i poslije. U cilju objektivnog izvješćivanja javnosti treba znati slijedeće:

– knjiga Hrvatskog helšinskog odbora „Vojna operacija Oluja i poslije” koju je uredio Žarko Puhovski Raspravno vijeće Haaškog suda u predmetu Gotovina, Čermak i Markač nije prihvaćena kao dokaz i relevantan izvor o broju ubojstava počinjenih u akciji Oluja i poslije. Naime, tužiteljstvo je nastojalo uvesti ovu knjigu kao dokaz preko svog svjedoka Žarka Puhovskog što Raspravno vijeće nije prihvatilo. Evo kako glasi zaključak Raspravnog vijeća u prvostupanjskoj presudi vezano za knjigu i svjedočenje Žarka Puhovskog u paragraf 50.: „50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija Oluja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima grešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.” U unakrsnom ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u popisu ubijenih navode pripadnici tzv.”RSK”, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd…. Prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja). Obrane generala i tužiteljstvo su se usuglasile za 44 ubojstva. (Pero Kovačević, pravni ekspert – vještak u obrani generala). Hrvatska je obvezna inzistirati na plaćanju ratne štete Hrvatskoj. Srbija je bila agresor na na Hrvatsku i neće vam proći politika pretvaranja žrtve u agresora. Podsjećam hrvatsku javnost da su izbjegli Srbi imali pripremljene tužbe pritiv Hrvatske,računajući da će Haaški sud Oluju proglasiti kao „udruženi zločinački pothvat”. Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura.

Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisanih” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete. Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura. Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije. Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Što Pupovac slavi u Srbu ?

Published

on

U Boričevcu, mirnom hrvatskom mjestu, živjelo je 2.000 stanovnika. Svi su bili etnički Hrvati. Srpski ustanici su ih 27.7.1941. sve ubili, protjerali, kuće zapalili, a imovinu konfiscirali. Sve su opljačkali pa i crkvu i na kraju je spalili.  Među ubijenim Hrvatima, koji nisu mogli otići bilo je 11 staraca, 44 žene i djece.

Ova ubojstva nevinih ljudi, pljačku njihove imovine, palež njihovih kuća, rušenje Crkve i
preoravanja hrvatskog groblja, Milorad Pupovac slavi svake godine u Srbu. Za svoj “dernjek” svake godine Hrvatska Vlada mu donira 100.000,00 kuna pa i više.
U čast ubojicama nevinih Hrvata, država Hrvatska sagradila je spomenik i memorijalni
centar u Srbu u koji je uloženo  4- 5 mil. hrvatskih kuna.

Protjerani Hrvati iz Boričevca, nikada se nisu mogli vratiti na svoj posjed, jer je njihova
imovina konfiscirana i glasi na Srbe.

Inicijativa Hrvatska sloga izvadila je svih 3.407 vlasničkih listova sadašnjih vlasnika- Srba
koji su je konfiscirali od Hrvata i tražit će od Sabora da se osudi srpski teror i ubojstvo
Hrvata, poništi Zakon o konfiskaciji i omogući povrat svim potomcima Hrvata koji se žele
vratiti u svoj rodni Boričevac, Zrin, Španovicu,…..
Nije se ta tragedija srbočetničkog mučenja i ubojstava dogodila samo u Boričevcima,
dogodila se u desetak susjednih mjesta.

U Zrinu je ubijeno i protjerano 850 Hrvata, kuće spaljene, crkve porušene, groblja
preorana, a imovina prenesena na Srbe. U ponosni grad  Zrin, grad Zrinsko Frankopana
nitko se nije vratio. Vrijedni član Inicijative Hrvatska sloga, gospodin Marko Vidović,
izvadio je 2885 vlasničkih listova i sa svom dokumentacijom o ubojstvu Hrvata, predali smo prije godinu dana u DORH. Odgovor iz DORH-a nikada nismo dobili.
Za Prijeboj smo izvadili 1704 vlasničkih  listova. Isti slučaj je kao u Boričevcima i Zrinu. Tu je i Španovica, Udbina…..

Žalosno je, da tako velike poslove prikupljanja dokumentacije vodi Inicijativa Hrvatska
sloga, koja nikada ni jednu lipu nije dobila od države. Sve se radi iz ljubavi i bez naknade pa čak i pribavljanja topografske karte iz Austrije.

Jedini donator bio je Branko P. koji me je nazvao osobno, nakon što je poslušao moju emisiju na Podcast Velebit i tražio broj žiro računa Inicijative i uplatio 2.500,00 kuna. Gospodin Branko je u visokim godinama, i pomoć kako da dođe do mog kontakta, molio je susjeda. Kao razlog uplate, rekao je, da je to nagrada za mene jer je za svog života čuo ono što je htio čuti, istinu o Hrvatima. Zbog ideološkog razilaženja, morao je poratno emigrirati. Želio je da donacija bude anonimna. I ovom prilikom, od srca mu hvala! To je jedina financijska donacija. Ne da nismo tražili, nego nismo dobili.

Sve ostale troškove rada Inicijative, snosili smo samofinanciranjem članova prema mogućnostima. Ta donacija nam je omogućila da pokrijemo troškove prijevoza članova na Tribinu koju smo održali na Hvaru na temu – Povijesna istina Hrvata – temelj za opstojnost Hrvatske – Zrin zrinjanima. Tribinu smo održali na poziv predivnog čovjeka Tonka Buzonić sa Hvara. Tribina organizirana u gradu Hvaru i Starigradu. Troškove smještaja i dobrodošlice financirao je osobno gospodin Tonko Buzonić. Predivan čovjek i velika mu hvala!

Slavica Vučko – Predsjednica Inicijative hrvatska sloga -IHS

Ucitavanje vijesti

Najčitanije