Povezite se

Kolumne

‘Veličanstvenih dvanaest’ za respektabilnu političku stranku desnoga centra

Objavljeno

-

Piše: Vedran Morin


Veličanstvenih dvanaest za dvanaest mandata u Saboru, tako bih ukratko naznačio uvodnu misao za tekst koji slijedi u nastavku. Budimo iskreni pa nakon što se pogledamo u oči priznajmo kako u Hrvatskoj trenutno ne postoji suverenistička stranka desnoga centra. HDZ je proeuropskom politikom kroz Istanbulsku konvenciju i nadolazeći zakon o pobačaju nepovratno prekoračio politički centar i lijevom rukom zakrenuo tamo gdje je, primjerice, Markeličin CDU. Neki će takvu politiku bez ustručavanja nazvati farizejskom, odnosno lažnim demokršćanstvom, dok će ostali bezuvjetno zadržati stranački status “uvijek vjerni”.

Ostatak desnoga centra sačinjavaju Most nezavisnih lista, u javnosti amenovani kao populisti, te Hrast, koji zapravo nije pretjerano vrijedan spomena s obzirom na mlaku podršku manjega dijela birača. Neovisne za Hrvatsku i eventualno HSP Karla Starčevića, koji nije parlamentarna stranka, smjestio bih na stranu čiste desnice, dok radikalno desne,
kao primjerice A-HSP, ne želim spominjati dva puta. Krešo Beljak je “prekrstio” HSS i stranačke tradicionaliste preobratio u tzv. progresivne. Tu su još i HDSSB, pojedinci Ruža Tomašić, Anto Đapić ili Željko Glasnović, redom lica koja su izgubila kredibilitet i sve manje
uspijevaju očuvati simpatije desnoga biračkoga spektra, te se bez konkretnih programa oslanjaju na ideologiju i populizam. Eventualno bih izdvojio Željku Markić iz udruge “U ime obitelji”, koja iza sebe ima nekoliko zapaženih rezultata zbog kojih se mnogima s lijevoga
spektra diže kosa na glavi.

Ulogu oslabljene “desnice” izvrsno koristi Plenkovićev HDZ, prvenstveno zato što je godinama, ciljano ili ne znanjem, stvarana kriza koja je ljude dovodila pred egzistencijalni zid te je tako kreirana politika klijentelizma. Izdale su se brojne ljudske vrijednosti kako bi se,
blago rečeno, zadržao krov nad glavom, figurativno rečeno “posao za člansku iskaznicu”.
Ostatak glasova priskrbi se ideološki kreiranom frazom “manjega zla”. Takvu svijest moguće je mijenjati na dva načina: gašenjem političkih stranaka i prelazak na preferencijalno biranje,
kako bi se za (zlo)djela bez stranačke poleđine odgovaralo imenom i prezimenom čime bi se konačno ugasilo stranačko uhljebljivanje, samim time i klijentelizam, te u izostanku toga kao druga mogućnost je ulazak u politiku stranke utemeljene na simbiozi iskusnih i mladih ljudi
željnih poštenoga rada. Možda to uspije ostvariti ekipa “jakih igrača s klupe” koji su se do sada držali više manje po strani, ili nisu bili logistički jaki za konkretnija djelovanja.

Veličanstvenih dvanaest za “klub” koji gaji napadačku igru

Prvi od predstavnika iskusnih kojega izdvajam, a isto tako i određeni dio javnosti je prof.dr.sc Davor Pavuna. Ovaj svjetski priznati fizičar, rođeni Koprivničanac, već dulje vremena je, da se izrazim u nogometnom žargonu, želja kluba s desne strane tribine. Pavuna je osoba s bogatim znanjem i vrlo dobro poznaje aktualna politička zbivanja, te sam uvjerenja kako u njemu gori fitilj želje za političkim angažmanom, no odgovor zašto se ne rasplamsa vjerojatno leži u ne pretjerano obećavajućoj perspektivi. Nije li okupljanje “Veličanstvene
dvanaestorice” upravo taj ključni krijes koji će konačno ujediniti desnu stranu biračkoga tijela? U tome mu itekako može pomoći Davor Ivo Stier, do skorih izbora još uvijek aktualni hrvatski europarlamentarac, trenutno u političkoj zavjetrini upravo zbog tih istih. Kako Stier sigurno ne nastavlja svoj politički put u Bruxellesu, ostaje pitanje razmišlja li o izlasku iz “liberalno-lijevoga” HDZ-a? Sumnja u tu mogućnost probuđena je na stranačkom kongresu, kada je pobravši salve pljeska i zvižduka “čekirao” kartu koju sigurno još čuva u džepu.

Bivši HSP-ovci, vjerojatno najjače karike novoga doba pravaštva, istaknuti dvojac, znanstvenik Tonči Tadić i pravnik Pero Kovačević svojim iskustvom i čvrstim stavovima svakako se uklapaju u viziju stvaranja ujedinjene desnice. Dodamo li njima još jedno pravaško ime, temperamentnoga kirurga iz Splita, dr. Hrvoja Tomasovića, učinkovita
kombinacija je zagarantirana. Tomasović je osoba koja često istupa bez dlake na jeziku, te je znao izraziti potrebu za stvaranjem stranke koja bi bila spoj starčevićanskoga pravaštva i istinskoga demokršćanstva.
Osoba koja bi bila svojevrsni most između starije garde i nadolazećih političkih “klinaca” je Nino Raspudić, filozof, kritičar i kolumnist iznimno simpatiziran na desnoj strani političke strane, u nit upoznat sa svime što se događa na političkoj sceni. Uloga “veznjaka”, igrača u sredini savršeno bi mu odgovarala u ovoj situaciji. Raspudićev bogati potencijal bio bi spona koja spaja spomenute lisce s nadolazećim “klincima”, Marijanom Knezovićem i Franom Čirkom. U tome bi mu mogao pomoći drugi “veznjak” kluba Dvanaestorice veličanstvenih,
Mate Mijić.

Perspektivnoj ekipi dodajem aktera u ulozi “osigurača i branitelja”, odvjetnika Tomislava Jonjića.
I tu dolazim do desetorice politički gledano impresivnih imena iza kojih, mišljenja sam, može stati široko biračko tijelo. Nažalost, poražavajuća je spoznaja kako desni spektar nema pretjerano visoki broj žena koje bi se dalo bezrezervno spomenuti. Jedna od istaknutijih političarki koja iza sebe ima iskustvo i biračko tijelo, dakle sve potrebno za ozbiljniji
angažman svakako je Marijana Petir. Uz nju je dio članstva otpisanoga HSS-a, te dio biračkoga tijela HDZ-a koji stiže i uz Stiera. No, bit ću hrabar i navesti kao jaki adut aktualnu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, koja bi osim stečenoga iskustva bila odličan marketinški potez. Upravo prema broju glasova, Grabar-Kitarović bi se smjestila na sami vrh dvanaestorice jer joj biračkom potporom eventualno Pavuna i Stier mogu parirati. Kao predsjednica države stekla je priličan broj simpatizera i sigurno bi postigla ono što njezini prethodnici nisu, Ivo Josipović i Stipe Mesić, a to je ulazak u Sabor. Tu bi konačno dobila
priliku ispuniti sva obećanja koja je davala i još uvijek to čini, pa su zbog toga populizma vjerojatno neki i zagunđali uvrstivši je u veličanstvenu dvanaestorku. Kako se Kolinda već samoinicijativno stavljala u ulogu sportskoga savjetnika Zlatku Daliću, ostaje ništa drugo nego je izdvojiti kao izbornicu (n)ovoga političkoga kluba.

Ukoliko se pojedini čitatelji osjete neprozvanim i samim time uvrijeđeni, u tom slučaju osjećam potrebu objasniti kako jaku stranku čini veliki broj gradskih ogranaka, stoga sigurno ima mjesta za svih koji nisu gladni pozicija, po čemu je desnica danas poznata jer je prepuna pojedinaca koji se guše u vlastitoj taštini. Za kraj mi ostaje napomenuti kako je tekst napisan subjektivno i bez ranijih utvrđivanja jesu li spomenuti akteri uopće zainteresirani da ih se uvrsti u kontekst stvaranja jake političke stranke i zbog toga ostaje pitanje koliko je
ostvarivo okupljanje “Veličanstvene dvanaestorice”, u ovom ili nekom drugom sastavu. Na kraju krajeva, za velike stvari potrebni su veliki ljudi, a što čini takve ostavljam za neku drugu priliku.

Kolumne

Bitka za Gvozdansko zaslužuje pokroviteljstvo najviših državnih institucija !

Published

on

Piše: Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Iako je 2018. godine obilježena 440. obljetnica jedne od najznačajnijih bitaka u hrvatskoj vojnoj povijesti, događaj je kao važna obljetnica ostao bez pokroviteljstva najviših javnih institucija. Ova važna bitka s tragičnim svršetkom po hrvatsko katoličko stanovništvo, ukazuje i dandanas na nesalomljiv duh naroda i njegovo ne pristajanje na polovična i privremena rješenja. Branitelji Gvozdanskog te su 1578. godine pokazali što je žrtva u obrani vlastita kućnog praga.

Prodor 10.000 Osmanlija kroz pitomi ruralni kraj hrvatskog Pounja označio je početak duge i krvave borbe za opstanak kršćanstva i života kakvog Europa tada poznaje. Sijući smrt i razaranja, ostavljajući iza sebe mrtve i osakaćene žitelje i spaljene kuće, osvajači dolaze do podnožja utvrde koju brani 300 kršćanskih branitelja, koji nisu svi vojnici.

Borba za utvrdu Gvozdansko traje puna tri mjeseca do kobne noći s 12. na 13. siječnja 1578. godine kada je otpor branitelja prestao i kada su u mukloj zimskoj tišini Osmanlije provalili vrata i ušli u utvrdu. Utvrda je bila puna nepomičnih tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece koji su odolijevali daleko jačem neprijatelju bez hrane, vode i drva za ogrjev. Imali su priliku za uzmak, jer im je bio ponuđen izlazak iz utvrde i prelazak na prijateljski teritorij bez žrtava, no branitelji Gvozdanskog radije su izabrali junačku smrt braneći svoj dom i svoju granicu od Osmanlija i svijeta kojem nisu pripadali.

Ova predanost žitelja posjeda plemenitaša Zrinskih u Gvozdanskom, seljaka i rudara sa ženama i djecom, podsjeća na upornost branitelja američke utvrde Alamo, s osnovnom razlikom što je priča o Alamu poznata u svjetskim razmjerima, a u američkom je društvu simbol otpora protiv tirana. U Gvozdanskom su smrznuti branitelji dočekali ulazak osvajača u grad, prizor koji je 1578. potresao i same Osmanlije, koji im stoga odaju pijetet u vidu sahrane po kršćanskom obredu. A kakav im pijetet odajemo mi danas? Naše pretke, branitelje katoličkog svijeta ondašnje Europe, sporadično spomenemo u popularnoj literaturi. Da bismo ispravili ovu nepravdu, našim pradjedovima treba odati počast sukladnu njihovom činu i simbolici koju on predstavlja: borba protiv tiranije i borba za život kakav poznajemo u vlastotoj zemlji.

Stoga i opet apeliram na Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za hrvatski Alamo – Gvozdansko.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Nakupine lošeg materijala i povratak sebi

Published

on

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost, da nikad nismo  dovoljni  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo. Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filofofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Kako god okrenemo uvijek se se na kraju vraćamo sebi. To je, uostalom i jedino mjesto gdje možeš doći  i sačekati samog sebe, nakon događaja i stanja u koja te ista dovode. Stanja vraćanja sebi nije nitko pošteđen pa tako ni predsjednički kandidati. Pobijedili ili izgubili, povratak je neminovan samo što je materijal zvan – dobro sam ili nisam dobro, ipak drugačiji. Kako se oni osjećaju, koje je stanje njihovog duha, vlada li tu mir ili oluja ili se sve to miješa je ipak samo pretpostavka, a kažu da pametni ljudi ne pretpostavljaju. No ono što je pitanje i koje bi predsjednički kandidati u susretu sa samim sobom trebali postaviti je kako se mi osjećamo, navučeni kroz sve te godine na neko stanje sado – mazo odnosa, u kojem se metaforički rečeno na jedan mig bacamo u vatru, znajući da ipak u konačnici tu nema nekog progresa koji očekujemo.

Nakupine lošeg materijala, sva ta naša svijest i podsvijest mora se negdje ispoljiti pa tako nakon  sučeljavanja čovjek ode spavati nadajući se  mirnoj noći. No to nije bila mirna noć već mala noćna mora,  jer u noći je podsvijest u „punom sjaju“ i drma nas poput groznice, ukazujući nam kako je to netko rekao, na programe i traume ali i energetske nakupine koje smo preuzeli od drugih  i koje nam ne daju mira. Uglavnom, odlazim kod frizerke,  a ista mi na kraju umjesto frizure naplaćuje komad pancete za 564 kune. Provlači karticu, traži odobrenje. Prošlo je. Potom se bunim, čini se zakašnjelo. Frizerka prepoznaje moje stanje i pokušava me smiriti ponovno provlačeći karticu na 24 rate.  Odlazim nezadovoljna uslugom, ali mirnija jer nametnuto mi je ipak rastegnuto da mogu preživjeti.

Esencijalno je pitanje kako je došlo do takvog unutarnjeg stanja, od kuda sav taj loš materijal koji smo nakupljali kada razmišljamo, pitamo se, slušamo, govorimo, čitamo…Zbog čega ili koji dio nas zapravo kreira ovakvo stanje. Ono smo što posjedujemo u sebi, što smo upijali u vanjskom svijetu i bili izloženi programiranju ili manipulaciji i upravo s tim  kreiramo svoje stanje.

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost,  da nikad nismo  dovoljno  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo.  Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filozofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Sva ta naša negativna uvjerenja koja se poput sjene vuku izgledaju kao rupe u koju svi oni frustrirani, gnjevni, oni čiji ego ne prepoznaje riječ doziranje, oni koji su se proglasili šekspirovskim makro svijetom  ubacuju  svoj otpad. To su ljudi oko nas, naši poznanici, kolege, susjedi, naši partneri od kojih to najmanje očekujemo i koji će vam kako je to netko rekao “davati” mrvice ljubavi i arsenal “postupaka” koji će u izazvati strahove da ga nismo dostojne, da će nas odbaciti, da je nedostižan. Takvi mogu pokazati i  grubost i agresiju, ponižavanje i obezvrjeđivanje sve do točke kada ni ne primjećujemo da smo oblikovani prema “zahtjevima” onog drugog, što, ubija našu osobnost i odnos u kojem jesmo.

Ta točka oblikovanja prema „zahtjevima“ metaforički je i naš odnos s politikom, u kojem oblikovanje nije grubo već suptilno, do granice neprepoznatljivosti i nemogućnositi isčitavanja, ali tragovi ostaju.

Naše snage u takvim stanjima moraju biti usmjerene na popravljanje samog sebe, na sposobnost upravljanja i davanja smisla vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima. I koliko god bilo teško kopati po našoj  podsvijesti koja, iako primitivna uvijek pobjeđuje  u jednom trenutku ćete tamo pronaći ono što ste izgubili. To je jedini način da izbacite sav taj nakupljeni i loš materijal u vama  kako bi spasili sebe i bili ono što uistinu jeste, a ne što ste postali u svjesnom stanju nametnutim. Nametnuto, grubo ili suptilno je nametnuto i ne može biti dobro, jer vas odvaja od vas  samih.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

„Patnja i jadi“ Branka Bačića

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Branko Bačić, predsjednik Kluba HDZ-a, izjavio je u ponedjeljak kako je tajming presude Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL dovoljan pokazatelj koliko i tko utječe na hrvatsko pravosuđe. Jada se Bačić i pribojava da je tajming presude usmjeren protiv njegove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, koja će se “kolačima” boriti protiv korupcije.

E, moj Bačiću kad uspostavimo pravnu državu i institucije pravne države koje rade profesionalno, stručno, objektivno, zakonito i pravovremeno svaki tjedan ćemo imati izricanje presude nekom „kapitalcu“ iz redova dužnosnika HDZ-a i SDP-a i „kapitalaca“ i tajkunčića povezanih s njima.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije