Povezite se

Kolumne

‘Veličanstvenih dvanaest’ za respektabilnu političku stranku desnoga centra

Objavljeno

-

Piše: Vedran Morin


Veličanstvenih dvanaest za dvanaest mandata u Saboru, tako bih ukratko naznačio uvodnu misao za tekst koji slijedi u nastavku. Budimo iskreni pa nakon što se pogledamo u oči priznajmo kako u Hrvatskoj trenutno ne postoji suverenistička stranka desnoga centra. HDZ je proeuropskom politikom kroz Istanbulsku konvenciju i nadolazeći zakon o pobačaju nepovratno prekoračio politički centar i lijevom rukom zakrenuo tamo gdje je, primjerice, Markeličin CDU. Neki će takvu politiku bez ustručavanja nazvati farizejskom, odnosno lažnim demokršćanstvom, dok će ostali bezuvjetno zadržati stranački status “uvijek vjerni”.

Ostatak desnoga centra sačinjavaju Most nezavisnih lista, u javnosti amenovani kao populisti, te Hrast, koji zapravo nije pretjerano vrijedan spomena s obzirom na mlaku podršku manjega dijela birača. Neovisne za Hrvatsku i eventualno HSP Karla Starčevića, koji nije parlamentarna stranka, smjestio bih na stranu čiste desnice, dok radikalno desne,
kao primjerice A-HSP, ne želim spominjati dva puta. Krešo Beljak je “prekrstio” HSS i stranačke tradicionaliste preobratio u tzv. progresivne. Tu su još i HDSSB, pojedinci Ruža Tomašić, Anto Đapić ili Željko Glasnović, redom lica koja su izgubila kredibilitet i sve manje
uspijevaju očuvati simpatije desnoga biračkoga spektra, te se bez konkretnih programa oslanjaju na ideologiju i populizam. Eventualno bih izdvojio Željku Markić iz udruge “U ime obitelji”, koja iza sebe ima nekoliko zapaženih rezultata zbog kojih se mnogima s lijevoga
spektra diže kosa na glavi.

Ulogu oslabljene “desnice” izvrsno koristi Plenkovićev HDZ, prvenstveno zato što je godinama, ciljano ili ne znanjem, stvarana kriza koja je ljude dovodila pred egzistencijalni zid te je tako kreirana politika klijentelizma. Izdale su se brojne ljudske vrijednosti kako bi se,
blago rečeno, zadržao krov nad glavom, figurativno rečeno “posao za člansku iskaznicu”.
Ostatak glasova priskrbi se ideološki kreiranom frazom “manjega zla”. Takvu svijest moguće je mijenjati na dva načina: gašenjem političkih stranaka i prelazak na preferencijalno biranje,
kako bi se za (zlo)djela bez stranačke poleđine odgovaralo imenom i prezimenom čime bi se konačno ugasilo stranačko uhljebljivanje, samim time i klijentelizam, te u izostanku toga kao druga mogućnost je ulazak u politiku stranke utemeljene na simbiozi iskusnih i mladih ljudi
željnih poštenoga rada. Možda to uspije ostvariti ekipa “jakih igrača s klupe” koji su se do sada držali više manje po strani, ili nisu bili logistički jaki za konkretnija djelovanja.

Veličanstvenih dvanaest za “klub” koji gaji napadačku igru

Prvi od predstavnika iskusnih kojega izdvajam, a isto tako i određeni dio javnosti je prof.dr.sc Davor Pavuna. Ovaj svjetski priznati fizičar, rođeni Koprivničanac, već dulje vremena je, da se izrazim u nogometnom žargonu, želja kluba s desne strane tribine. Pavuna je osoba s bogatim znanjem i vrlo dobro poznaje aktualna politička zbivanja, te sam uvjerenja kako u njemu gori fitilj želje za političkim angažmanom, no odgovor zašto se ne rasplamsa vjerojatno leži u ne pretjerano obećavajućoj perspektivi. Nije li okupljanje “Veličanstvene
dvanaestorice” upravo taj ključni krijes koji će konačno ujediniti desnu stranu biračkoga tijela? U tome mu itekako može pomoći Davor Ivo Stier, do skorih izbora još uvijek aktualni hrvatski europarlamentarac, trenutno u političkoj zavjetrini upravo zbog tih istih. Kako Stier sigurno ne nastavlja svoj politički put u Bruxellesu, ostaje pitanje razmišlja li o izlasku iz “liberalno-lijevoga” HDZ-a? Sumnja u tu mogućnost probuđena je na stranačkom kongresu, kada je pobravši salve pljeska i zvižduka “čekirao” kartu koju sigurno još čuva u džepu.

Bivši HSP-ovci, vjerojatno najjače karike novoga doba pravaštva, istaknuti dvojac, znanstvenik Tonči Tadić i pravnik Pero Kovačević svojim iskustvom i čvrstim stavovima svakako se uklapaju u viziju stvaranja ujedinjene desnice. Dodamo li njima još jedno pravaško ime, temperamentnoga kirurga iz Splita, dr. Hrvoja Tomasovića, učinkovita
kombinacija je zagarantirana. Tomasović je osoba koja često istupa bez dlake na jeziku, te je znao izraziti potrebu za stvaranjem stranke koja bi bila spoj starčevićanskoga pravaštva i istinskoga demokršćanstva.
Osoba koja bi bila svojevrsni most između starije garde i nadolazećih političkih “klinaca” je Nino Raspudić, filozof, kritičar i kolumnist iznimno simpatiziran na desnoj strani političke strane, u nit upoznat sa svime što se događa na političkoj sceni. Uloga “veznjaka”, igrača u sredini savršeno bi mu odgovarala u ovoj situaciji. Raspudićev bogati potencijal bio bi spona koja spaja spomenute lisce s nadolazećim “klincima”, Marijanom Knezovićem i Franom Čirkom. U tome bi mu mogao pomoći drugi “veznjak” kluba Dvanaestorice veličanstvenih,
Mate Mijić.

Perspektivnoj ekipi dodajem aktera u ulozi “osigurača i branitelja”, odvjetnika Tomislava Jonjića.
I tu dolazim do desetorice politički gledano impresivnih imena iza kojih, mišljenja sam, može stati široko biračko tijelo. Nažalost, poražavajuća je spoznaja kako desni spektar nema pretjerano visoki broj žena koje bi se dalo bezrezervno spomenuti. Jedna od istaknutijih političarki koja iza sebe ima iskustvo i biračko tijelo, dakle sve potrebno za ozbiljniji
angažman svakako je Marijana Petir. Uz nju je dio članstva otpisanoga HSS-a, te dio biračkoga tijela HDZ-a koji stiže i uz Stiera. No, bit ću hrabar i navesti kao jaki adut aktualnu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, koja bi osim stečenoga iskustva bila odličan marketinški potez. Upravo prema broju glasova, Grabar-Kitarović bi se smjestila na sami vrh dvanaestorice jer joj biračkom potporom eventualno Pavuna i Stier mogu parirati. Kao predsjednica države stekla je priličan broj simpatizera i sigurno bi postigla ono što njezini prethodnici nisu, Ivo Josipović i Stipe Mesić, a to je ulazak u Sabor. Tu bi konačno dobila
priliku ispuniti sva obećanja koja je davala i još uvijek to čini, pa su zbog toga populizma vjerojatno neki i zagunđali uvrstivši je u veličanstvenu dvanaestorku. Kako se Kolinda već samoinicijativno stavljala u ulogu sportskoga savjetnika Zlatku Daliću, ostaje ništa drugo nego je izdvojiti kao izbornicu (n)ovoga političkoga kluba.

Ukoliko se pojedini čitatelji osjete neprozvanim i samim time uvrijeđeni, u tom slučaju osjećam potrebu objasniti kako jaku stranku čini veliki broj gradskih ogranaka, stoga sigurno ima mjesta za svih koji nisu gladni pozicija, po čemu je desnica danas poznata jer je prepuna pojedinaca koji se guše u vlastitoj taštini. Za kraj mi ostaje napomenuti kako je tekst napisan subjektivno i bez ranijih utvrđivanja jesu li spomenuti akteri uopće zainteresirani da ih se uvrsti u kontekst stvaranja jake političke stranke i zbog toga ostaje pitanje koliko je
ostvarivo okupljanje “Veličanstvene dvanaestorice”, u ovom ili nekom drugom sastavu. Na kraju krajeva, za velike stvari potrebni su veliki ljudi, a što čini takve ostavljam za neku drugu priliku.

Kolumne

Pero Kovačević: “Što je suverenizam ???”

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se mi hrvatski suverenisti zalažemo.

Suverenizam znači svoj novac (dok ne odlučimo drukčije), neovisno pravosuđe, uređen pravni sustav, uređeno gospodarstvo, funkcionalno uređena vojska, i opći (nacionalni) interes svih građana Hrvatske.

Cilj nam je da Hrvatski sabor donosi zakone u interesu hrvatskog čovjeka, ne u korist interesnih skupina i raznoraznih lobija. To znači da će se ovršni zakon donijeti u interesu hrvatskih građana, a ne ovršne mafije, da će se zakoni iz područja poljoprivrede donositi u interesu hrvatskih poljoprivrednika,a ne u korist agromafije i raznih kapitalističkih korporacija. Suverenizam znači da će prijedloge zakona raditi najstručniji ljudi u Hrvatskoj, a ne „Borg grupa“ ili lobisti interesnih skupina, da će institucije pravne države biti neovisne , stručne i profesionalne.

Jedan od najvažnijih ciljeva nam je stvoriti održivo gospodarstvo, to je jedini način da zadržimo mlade, pametne i školovane ljude, jer samo su oni budućnost našeg naroda i hrvatske države. U Europskom parlamentu naši zastupnici zalagat će se za donošenje odluka u čijem su fokusu dobrobit i interesi hrvatskog naroda i hrvatske države, a ne raznih elitističkih grupa koje rade za tobožnje „nadnacionalne“ interese.

Cilj nam je ponovo osvijestiti važnost rada, razvijanje radne etike, rast potražnje i plaća unutar naših granica. Naši zastupnici, na bilo kojem mjestu,neće ići po svoje mišljenje u Bruxellles , već će postupati u interesu hrvatskih građana i hrvatskih gospodarskih interesa. Bit će tamo za njih, a ne zbog sebe.

ŠTO JE SUVERENIZAM Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se…

Objavljuje Pero KovačevićNedjelja, 27. listopada 2019.

Ucitavanje vijesti

Izdvojeno

Što treba učiniti da se procesuiraju počinjeni ratni zločini

Published

on

Pero Kovačević, pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u Den Haagu

Piše: Pero Kovačević

Nakon jučerašnje konferencije za novinara Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara ,koju je sazvao godinu dana nakon velikog prosvjeda u tom gradu, na kojemu se tražilo procesuiranje ratnih zločina, dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate što bi trebalo učiniti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao. Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja.

Božinovićeve radne skupine to ne mogu napraviti. Treba u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati, da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Den Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu.

Ponovno napominjem da sam prije godinu otvoreno sa svojim suradnicima iz Den Haaga ponudio stručnu pomoć kako bi im pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas sustavno ova vlast izbjegava. Zašto, prosudite sami. Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to spriječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Zaključite sami.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Lobiranje: časna profesija ili legalna korupcija?

Published

on

Piše: Pero Kovačević

U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac, Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić, Marina Merzel Lovrić, i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”.

Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb? Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića, koja je, čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“. Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“. Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova do zagrebačkog manhattna? Sve je više političara koji se bave lobiranjem.

Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara, novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika, tajkunčića i tajkuna, raznih „domoljuba“ i tako dalje. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja, korupcije i mita.

Što je lobiranje? Dakle, što je lobiranje?

Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih, njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom? Što je korupcija? Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru. Što je mito? Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama.

”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“. Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula, Matu Granića, Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje. Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.

Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je, svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”.

Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera, Jadranke Kosor ili Milana Bandića , Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića, danas kod Andreja Plenkovića, Borg grupe ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana. Hrvatska nema propise o lobiranju, a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita. Bit će interesantno pratiti, koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito?? Nemojte me krivo shvatit, međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo.

U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.

I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže:

„No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“

Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije