Ivona Šimunović

Piše: Ivona Šimunović

Granice postoje gdje ih mi postavimo. Zašto postavljati granice? Ograničavat si mogućnosti, prilike, um, rast razvoj i dušu?

Davno sam pročitala negdje da nadprosječan čovjek/ znanstvenik iskoristi 10% kapaciteta svojeg mozga.  Što je sa  onom  skupinom  „ normalnih običnih“ ljudi? Ograničimo ih !

Promatrajući ljude , čitajući poneku dnevnu aktualnost,  surađujući sa tvrtkama po pitanju ljudskih resursa, uočih u ljudima poriv za ograničavanjem.

Korištenje“ kalupa“ procjene osobe putem raznih testova inteligencije kako bi dobili što brži odgovor o osobi koju zapošljavaju. Za mene je to“ ograničenost“ takvih koji se s tim koriste i lijenost. Svi takvi testovi nisu u potpunosti mjerodavni, te ne mogu pouzdano predstavljati ukupne kongnitivne sposobnosti ispitanika. Kad su pitanju varijacije u uspjehu .Postoji nešto više u inteligenciji od onog što se mjeri standardnim testovima, kao na primjer : interpersonalna i intrapersonalna  inteligencija, kreativna inteligencija, praktička  inteligencija, emocionalna inteligencija. Ključno u ovom širem shvaćanju inteligencije je prepoznavanje nekih osobnih snaga i prednosti pojedinca koje tradicionalni pristup mjerenja ne može dobro identificirati.

U konačnici ako je osoba samo malo sniženog samopouzdanja, takvi testovi ju još više bace u sumnju o sebi.  Svi smo mi ljudska bića sačinjena od emocija, koncentracije, pa i tog famoznog IQ.

Mnogi poslodavci postaju dio povodljive mase, modernizma.  Kako biti IN. Čini što i većina čini.  Pozovi ljude na testiranje, stavi ispred njih nekoliko papira. I u papiru dobit ćeš odgovor s kim posla imaš… Hm, ne znajući ili ne želeći promisliti da se je  svakoj od tih osoba moglo nešto dogoditi na putu do famoznog testiranja.

Kašnjenje gradskog prijevoza i strah od kašnjenja u dogovoreno vrijeme, nelagodan poziv koji je u sebi nosio tešku informaciju, možda i pojava gladi, jer se od jutra ništa nije pojelo radi unutarnje napetosti radi odlaska  na mjesto koje mu možda je budući „ kruh u ustima“ , a trenutno ima samo za pecivo.

Emocije bukte u osobi, koncentracija uslijed toga nečeg je uzdrmana. Na prvu pomisao,  osoba koliko god samouvjerena u sebe, znajući da posjeduje reference, papir , ah da možda i  tu diplomu, opet  ograničeni , kao jedino pisano mjerilo vrijednosti  koja u konačnici i ne mora davati istinu, takva  Osoba poklekne, ne riješi od očekivanog. Bum! Vrata joj se zatvaraju, sljedeću stepenicu testiranja ne bude više pozvana.

Zatvara se u svoja četiri zida, razmišljajući o propustima. Do prije tog testiranja postojala je ona prvotna osoba, kreativna, sposobna, lucidna, inteligentna, komunikativna. Gdje je nestala?

Nestala je sa onim papirima ispred sebe, koji su tim nekim „ lijenim ljudima“ koji nemaju vremena radi trke za kapitalom, kojeg mu u konačnici  treba donijeti u džep upravo ta osoba koju su pozvali na testiranje, ali nema se vremena za organizirati kvalitetan stručni razgovor.  Odvojiti vrijeme, te se prvenstveno potruditi prići osobi kao ljudskom biću, pokucati na vrata njegove duše, njegovih želja, njegovih ideja, njegove kompetentnosti za taj posao. Ne, vremena se nema. Vrijeme je novac.  Profit se želi!

A ta osoba, taj čovjek, koliko god veliki čovjek možda unutar sebe bio, postaje sve manji , iscrpljeniji , pesimista, koji se svakim novim danom budi sa mišlju , pitanjem ;“Ima li nade za mene?“ Nakon silnih natječaja, testiranja na kojima je bio.

Nitko od tih pred koje je došao, ponizno i sa nadom da će dobiti priliku osjetiti zarađenu koricu kruha u svojoj ruci, ne znaju pozadinu svih do tada možda unutarnjih  borbi u njemu.

Da li je želio možda neko drugo zvanje, ali nije tada uspio upisati,  a  roditelji nisu  mu mogli priuštiti ponovno školovanje. Možda se je morao zaustaviti na toj  stepenici obrazovne izgradnje, jer u redu je već čekao mlađi brat isto na svoju priliku. Možda se nije zaustavio, pa se je nastavio sam izgrađivati, putovati sam prema svojem talentu, sposobnostima sa kojima je rođen. Možda je više naučio sam, upijajući knjige , obilazeći razne malene seminare, edukacije. Nego onaj koji je sjedio na sveučilištu , a drijemao za vrijeme predavanja.  Možda, ali to ga se sve ne pita.

Ne razgovara se sa njim u tom smjeru, ne pruža mu se prilika biti čovjek, čovjek sa svim onim u sebi, sa čim je došao. Već mu se pristupa kao „ stroju „  putem testiranja. „ upali ga“ , i saznaj kako radi. Ali svi takvi poslodavci ne znaju izgleda jednu činjenicu,   Kao što se ni kod prvog paljenja nekog stroja puno puta ne može uočiti postojeća greška, tek kasnije u tijeku rada, isto tako je i sa čovjekom.

Kao što ni prvi početni lijepi zvuk stroja ne mora značiti da je stroj u potpunosti  ispravan.

Na kraju, kad se počnu događati problemi sa osobom koju se je zaposlilo, na osnovi podataka testiranja, jer se nije vodila u startu briga o tome, kolika je emocionalna inteligencija te osobe, jer jedno je možda biti pametan, ali život traži snalažljive, emocionalno stabilne, poduzetne, hrabre, izražene kvalitetne komunikacije,  kakva je ta osoba u međuljudskim odnosima, to su dijelovi čovjeka koji vode do uspjeha. Džaba nekom visok IQ, dobar uspjeh na tim standardnim testovima,  diplome i titule, ako mu je snižena emocionalna inteligencija. Isto tako osoba bez fakultetske diplome može biti veće emocionalne inteligencije i strelovito napredovati na poslu, te postizati zapanjujuće rezultate.

I za kraj reći ću ovo, želite prihod, razgovarajte s budućim i trenutnim zaposlenicima, ulažite u njihovo emocionalno stanje, stabilnost i izgradnju. Emocionalno jak, motiviran radnik je prihod, kontra od toga je rashod.

Zašto? Zato što možete imati tvornicu sa najskupljim postrojenjima, al za tim strojem stoji čovjek, pokreće ga čovjek, koji može biti  čovjek sa vrhunskim znanjem, ali ako  emocionalno nije stabilan i motiviran stvarat će greške a tada automatski i vama stvarati rashod.

 

Podijeli objavu