Povezite se

Izdvojeno

SUNJA: Nikad osvojena, po razaranjima, žrtvi i hrabrosti prozvana “Mali Vukovar”

Objavljeno

-

NE ZABORAVITE !!!

U ljeto 1991. godine Sunja se našla okružena neprijateljem s tri strane, a cestovni promet prema Sisku bio je zatvoren. Jedina mogućnost veze s Hrvatskom bila je skela na Savi. Sunja se opirala, nedala se i tukla od srpnja 1991. do kolovoza 1995. Ovo je priča o Sunji, koja je od tamo neke, usputne, postala sudbinska – a za 78 branitelja i posljednja stanica njihova životnog puta…

Zato što je 27. srpnja godišnjica prvog napada i početka rata u Sunji; jer je 5. kolovoza bila godišnjica oslobođenja Sunje; zato što je 15. kolovoza bila godišnjica onog napada u kojem su neprijatelji topničkim i pješačkim nasrtanjima htjeli probiti crtu bojišta, a branitelji Sunje nisu dali, iako su u borbi ostali bez streljiva; zato što je Dan hrvatskih branitelja Sunje prvi put obilježen tek 2017. godine; zato što – mjereći po broju objavljenih znanstvenih tekstova i studija, hrvatski povjesničari malo i rijetko razmišljaju o Sunji.

Zbog svega toga, sad i ovdje, u sjećanju je Sunja.

Sunja…obično pamćena kao naziv na slabo osvijetljenoj ploči zgrade kolodvora kroz koji su kloparali vlakovi, a umorni putnici u noći mjerili su njome koliko su još daleko od cilja. Sunja… magle koje se krajem kolovoza, pred svitanje, zamrse nad vodama i mirišu na jesen dok od nje ni traga još nigdje drugdje nema. Kolosjeci, križište i čvorište pruga otkud su vlakovi, putnički i teretni dalje odlazili na sve strane ondašnje Jugoslavije.

Sunja je malokom bila odredište. Nema ih puno koji su na toj stanici izlazili. Sunja je, uglavnom, uvijek bila neki usputni znak na putu koji vodi do nekog važnijeg ili boljeg mjesta.

A onda, u ljeto 1991. godine, Sunja i Sunjani kao da su i sami zatečeni. Politički, geostrateški interesi, igre moći i snage, demonstracije sile, svojatanja, balvani, prijetnje. Sunja i Sunjani kao da su preko noći bačeni usred epicentra kataklizme, i odjednom postaju silno važni – a važnost se mjeri dometima oružja, projektilima velikog kalibra, brojem granata ispaljenih na grad i promjerima kratera koji ostaju nakon što se uskovitlana prašina smrvljenih cigala slegne.

Onima koji su dotad kroz nju, uz huk noćnih vlakova bunovni prolazili i jedva da bi je na zemljopisnoj karti nalazili, Sunja odjednom postaje odredište.
Postaje stanica na kojoj se silazi.
Sunja postaje cilj.

Za jedne, cilj je obraniti Sunju. Sačuvati je. Pod svaku cijenu. A cijena se života, naravno, podrazumijevala.
Za druge, Sunja je cilj prema čijim koordinatama podešavaju svoje cijevi. Izoštravaju ciljne optike. Hvataju Sunju ciljnikom snajpera pa smirujući disanje čekaju pokret. Bilo što, bilo tko, samo neka se pomakne. Oni su tu zato da se poslije njih više ništa ne bi micalo.
Za njih, Sunja je cilj koji treba kljaštriti, sakatiti…i ubiti.

Ujutro 27. srpnja 1991., minobacačkom kanonadom iz Drljača i Četvrtkovca, započeo je napad na Sunju. Minobacački projektili 82 i 120 mm udaraju oko Kolodvora i Policijske stanice. U tjednima prije toga obruč se steže, napetosti rastu sa svih strana, napadi i otvoreni sukobi traju na području Gline, Topuskog, Hrvatske Kostajnice, Viduševca, Vrginmosta, Petrinje, Zamlaća, Struge, Prekope, Mučana, Kuljana, Majura, Pounja, Kozibroda… svuda tutnji, svuda gori.

U ratno doba, Sunja se opirala, nedala se i tukla od srpnja 1991. do kolovoza 1995. Ovo je priča o Sunji, koja je od tamo neke, usputne, postala sudbinska – a za 78 branitelja i posljednja stanica njihova životnog puta.

Ovo je priča o Sunji koja je, kažu arhivi starih televizijskih snimaka i priloga te novinski tekstovi pisani ranih devedesetih godine, bila simbol otpora hrvatskih branitelja, nikad pokorena ni osvojena, jedini prostor na desnoj obali Save koji neprijatelj nikad nije zauzeo – a po razaranjima, žrtvi i hrabrosti bila je ”mali Vukovar“. Sunjski je mostobran, kažu, nakon pada Bosanskog Broda početkom listopada 1992., ostao jedini neokupirani prostor na desnoj obali rijeke Save, od Siska do Orašja. Sunja je, braneći se, poremetila velikosrpske planove koji su htjeli zaokružiti zapadne granice okupiranog područja na rijekama Savi i Kupi. Sunjski su branitelji postavljajući prednju crtu od Graduše Posavske, preko Grede, Sunje, Krivaja, Žremena, Bistraća, sve do Bobovca, te sa zaleđem na lijevoj obali rijeke Save od sela Preloščica do Trebeža za agresora bili neprobavljiv zalogaj. Važnost koju je za obranu cijele Hrvatske imala ta čvrsto ukopana, žilava, tvrdoglava i majušna Sunja bila je, među ostalim, i u tome što je ona vezivala na sebe priličan dio neprijateljskih, velikosrpskih snaga koje tada nisu mogle napadati druga mjesta. Sunja je predstavljala i stalnu opasnost kao prostor mogućeg prodora hrvatskih snaga duboko u okupiran teritorij. U oslobodilačkoj operaciji Oluja slunjskim područjem uvedene su snage Hrvatske vojske na pravcu Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor.

Svejedno, uz sve što Sunja jest ili nije bila, uz sve što znamo ili još uvijek ne znamo o njoj – ona takva, do danas, do ovoga ljeta 2018. godine još uvijek nije, među hrvatskim povjesničarima koji se bave Domovinskim ratom, prepoznata kao dovoljno važna niti vrijedna posebne pažnje.

Iz te perspektive, sjećati se Sunje ili htjeti pisati o njoj danas, znači nemati uporište i čvrste točke u znanstvenoj literaturi. Pisati o Sunji danas znači kretati se labirintima sjećanja onih ljudi kojima se Sunja, na zemljovidima njihovih života, zasjekla kao duboka brazgotina. A od svih tih, odavno već prošlih snjegova, magli i ljeta – slike gube boju, glasovi postaju nerazgovjetni i tiši a sjećanja, tako kažu, apšisaju…no, ne i brazgotine.
One još uvijek pulsiraju.

Od 1991. do 1995. godine, uz 78 poginulih sunjskih branitelja, više od 150 ih je ranjeno. U ljeto 1991. godine Sunja se našla okružena neprijateljem s triju strana, a cestovni promet prema Sisku bio je zatvoren. Jedina mogućnost veze s Hrvatskom bila je skela na Savi.
Zapovjednik postrojbe sa 120 pripadnika pričuvnog sastava policije koja je odmah nakon napada, već 29. srpnja 1991. godine iz Zagreba stigla u Sunju je Žarko Peša. Kaže, odabrao je ”otići tamo gdje je najteže“, i tako ubrzo postaje zapovjednik svih snaga obrane Sunje. To je vrijeme svakodnevnih napada, loše organiziranosti, kroničnog nedostatka naoružanja. To je vrijeme u kojem snage obrane Sunje pokušavaju izvesti svoje prve borbene akcije pa je tako formirana specijalna diverzantska grupa od 13 ljudi. Izazivali su nemir i strah neprijatelja upadajući noću, neočekivano, u dubinu njegova teritorija – ali između sebe su, jedan od drugoga morali posuđivati oružje kako bi mogli ići u akcije.

Slobodan Praljak dolazi u Sunju 3. rujna 1991. Postaje zapovjednik obrane Sunje i na tom mjestu ostaje do veljače 1992. godine. Za mnoge koji se sjećaju, to je bilo ključno vrijeme obrane Sunje. Njegovim dolaskom započinje razdoblje uređenja i usustavljivanja obrane koja je do tada bila rascjepkana, slabo ili nikako uvezana. Radi se na fortifikaciji svih položaja, gradnji bunkera i rovova, organizaciji, novačenju branitelja, obučavanju, discipliniranju svih struktura obrane, provedbi inženjerijskog uređenja crte obrane kroz utvrđivanje i ukopavanje snaga pješaštva.

U pamćenja ljudi zasijecaju se olovni dani 1991. godine. Kratke bilješke, ratni dnevnik, sjećanja, šutnje, zaboravi…
Neprijatelj započinje 15. kolovoza s jakim topničkim i pješačkim napadom pokušavajući probiti crtu fronte kod ”Vajde”. Branitelji Sunje u jednom trenu ostaju bez streljiva. Na Sunju je 21. rujna 1991. palo više od 1000 projektila. Pogođena je crkva, poginuo je jedan vojnik i ranjena su dva civila i tri vojnika. Opet se 30. listopada 1991. broj na grad ispaljenih projektila broji u tisućama. Ljudi kažu da je bio žestok topnički i pješački napad. Neprijatelji uspijevaju potisnuti branitelje i ući u Glavni kolodvor, sunjski branitelji ne odustaju pa upotrebom topništva i samohotki odbijaju neprijatelja i istog dana vraćaju crtu na Kolodvoru. Pa dva dana poslije, 1. i 2. studenog 1991., avioni tuku po Sunji, gađaju skelu koja je jedina veza Sunje s Hrvatskom, opet tisuće projektila po Sunji. Branitelji su uništili jedan neprijateljski tenk T-84. Dva su branitelja tog dana poginula, četvorica ranjena, poginula su dva civila, jedan je ranjen. Pa 14. prosinca 1991. više od 2000 projektila. Pet branitelja poginulo, šest ih je ranjeno.

Dvije tisuće granata dnevno. Tri tisuće granata dnevno.
Kako ikome tko nije osjetio opisati što to znači?
Tri tisuće. To je, u prosjeku, 125 granata koje grunu u jednom satu. Netomasa čistog eksploziva (NMČE) ovisi o kalibru projektila, i kreće se od 5 do 50 kilograma po projektilu. Uzmimo neku srednju vrijednost, recimo da je ona 25 kilograma. U tom slučaju, netomasa čistog eksploziva izriganog na Sunju u jednom jedinom satu bila je 3125 kilograma. Više od tri tone čistog eksploziva. U jednom satu. Pa tako čitav dan. Pa tako čitavu noć. Pa sutra opet. I opet.
Slike blijede. Zaboravlja se.
Ali brazgotine pulsiraju.

”Čovjek kad se sjeti tih dana, onda se samo sjeti mirisa krvi, zemlje i baruta. To ostaje. U nosu, u glavi…Granata je udarila na dva metra od njega. Obje noge su mu bile preklopljene, prelomljene a na prsima, baš na srcu rana od gelera, veliko kao pet kuna. Već je bio u samrtnom hropcu….
Svi mi koji smo ostali, branili smo svoj grad. A Sunju su tada branili i Hrvati, i Srbi, i Muslimani, i ja, Arapin….
Svi ti ljudi su tada bili amateri, nitko nije imao pojma što je to granata, kakvo je to moćno oružje…
Nas 18, dva automata, jedna lovačka puška ‘šesnaestica’ koja ne izbacuje čahure, odnosno dvije patrone se mogu izbaciti a onda se mora tražiti neka šifra da se to vadi van, i par noževa – i to je bila kompletna straža, jedna grupa, jedan vod koji je funkcionirao…
Ma mi nismo znali ni kako to ide, na koji način se vrši obrana, nismo znali što je granata. Kad padne granata, mi svi trčimo tamo da vidimo što se desilo…
Spavali smo poluobučeni, rijetko se kad izuješ, uzbune su bile svaka dva, tri sata i moraš na položaj. Granatiranja su bila. Nije prošao dan ili noć da nije bio minobacački napad, pa tenkovske granate, pa trombloni. Oni su toga puno imali pa su mogli ispaljivati, a mi dobijemo sedam komada pa kad dva potrošimo onda jaučemo za njima….
Poginuo je kad su jednom pogodili ravno u prvi kat. Kleknuli smo i počeli kopati, zajedno, micali smo te grede, cigle, onda je opet udarilo u kuću, prašilo se, ‘daj, idemo, poginut ćemo!’, ‘ne, ne, moramo ga naći!’. I onda smo kopali. Našli smo čizme…”

Sunju brane njezini mještani, aktivni i pričuvni sastav policije iz Sunje i Zagreba, dragovoljci iz Zagreba, Siska, Lepoglave, Tomislavgrada, pripadnici satnija 2.A brigade ZNG Gromovi, a nakon okupacije Hrvatskog Pounja, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, u jesen 1991., u obranu Sunje organizirano su se uključili i stanovnici tih prostora. Tu su, u Sunji i za Sunju i postrojbe zvane Luciferi, Zeleni zmajevi, Vepar divizija, posade Leteće tvrđave i Ukletog Holandeza, Prerezane vene, Neupereni tulipani, Maksimirski legionari, Štrumpfovi, Šarene pidžame, Olinjali štakori, Vozači nebeskih ventilatora…

Sunju brani i posada prve ratne radiostanice u Hrvatskoj, ratni studio zagrebačke Stojedinice koji svakog dana, za gardiste, emitira šest sati programa ispunjavajući muzičke želje onih koji su u rovovima. Na jednoj od starih, dokumentarnih videosnimki koje su, srećom, ostale za one koji se danas (ipak) žele sjetiti Sunje, noćni ratni DJ – inače i zapovjednik saniteta – u trenutku nevjerojatnog spajanja osmijeha dječaka i smirenosti mudraca, kaže: ”Osim oružjem, rat se dobiva i žlicom, i farbantom, i pločama… Svime. Ne možete dobiti rat samo oružjem. Da, rat se dobiva i žestokim gramofonskim pločama.” Sunju tada brani i malen, čupavi ćuko, Pepsi – i on je dio priče o Sunji. Pepsi dijeli mjesto za odmor, i večeru, i noći bdjenja sa svojim ljudima. Dijeli i sudbinu. Zajedno s dvojicom branitelja i Pepsija su ranili geleri.

U Sunji je za rata uništeno 1157 stambenih objekata, 607 gospodarskih zgrada, pod minama je ostalo 12 000 000 četvornih metara zemljišta, ali niti jedan jedini metar Sunje nije nikad bio osvojen niti napušten.
Sunja i sunjski branitelji devedesetih su godina pobijedili.

Sven Lasta, rođen 1925., bio je jedan od najstarijih sunjskih branitelja, pripadnik Satnije hrvatskih umjetnika bio je snajperist na prvoj crti, na Kolodvoru, i svakog je dana vozeći bicikl dolazio do tog položaja. Tvrdio je kako se ne boji granata, ali se boji pasti s bicikla.
Braneći Sunju i puškom, i stihom, u svojoj pjesmi Piše Sunja Vukovaru on kaže:

Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
zenge sa svojim smiješnim imenima.
I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki
i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači
i Neupereni tulipani i svi oni neizbrojeni.
Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama.
Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim
šibljem koje sada pupa.
Na mom zidu piše putnik namjernik: ‘Ostaj zbogom,
krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto’.

Sunja danas?
Kolodvor. Muk. I opet, rijetko tko na toj stanici silazi. Magle. Sjećanja apšisaju, vode se mute i razlijevaju, novi snjegovi dolaze.
A brazgotine još pulsiraju.

Od ožujka do rujna 1992. zapovjednik obrane Sunje je Žarko Peša, a tada, temeljem potpisanih međunarodnih sporazuma s područja Sunjskog ratišta izvlači se teško naoružanje i oklopne snage te svoju zadaću preuzima UNPROFOR. Slijedi vrijeme napetog ni rata ni mira, iščekivanja i taktiziranja koje je potrajalo godinama, sve do kolovoza 1995. kad u Oluji i za Sunju završava ratno doba.


Sunju brane njezini mještani, aktivni i pričuvni sastav policije iz Sunje i Zagreba, dragovoljci iz Zagreba, Siska, Lepoglave, Tomislavgrada, pripadnici satnija 2. A brigade ZNG Gromovi, a nakon okupacije Hrvatskog Pounja, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, u jesen 1991., u obranu Sunje organizirano su se uključili i stanovnici tih prostora. Tu su, u Sunji i za Sunju i postrojbe zvane Luciferi, Zeleni zmajevi, Vepar divizija, posade Leteće tvrđave i Ukletog Holandeza, Prerezane vene, Neupereni tulipani, Maksimirski legionari, Štrumpfovi, Šarene pidžame, Olinjali štakori, Vozači nebeskih ventilatora…

U Sunji je u ratu uništeno 1157 stambenih objekata, 607 gospodarskih zgrada, pod minama je ostalo 12 000 000 četvornih metara zemljišta, ali niti jedan jedini metar Sunje nije nikad bio osvojen niti napušten.


Važnost koju je za obranu cijele Hrvatske imala ta čvrsto ukopana, žilava, tvrdoglava i majušna Sunja bila je, među ostalim, i u tome što je ona vezivala na sebe priličan dio neprijateljskih, velikosrpskih snaga koje tada nisu mogle napadati druga mjesta. Sunja je predstavljala i stalnu opasnost kao prostor mogućeg prodora hrvatskih snaga duboko u okupiran teritorij. U oslobodilačkoj operaciji Oluja slunjskim područjem uvedene su snage Hrvatske vojske na pravcu Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor.


Nacionalno/D.Prša/Lada Puljizević/Hrvatski-vojnik

Izdvojeno

Gotovina: Jači smo i bolji ljudi, spremni promišljati i raditi za bolje sutra

Published

on

Umirovljeni general pukovnik Ante Gotovina poručio je u srijedu iz Knina povodom 25. obljetnice Oluje da smo kroz naučene lekcije iz povijesti postali jači i bolji ljudi, spremni s optimizmom promišljati i raditi danas za bolje sutra.

“Kroz naučene lekcije iz naše burne i bremenite povijesti jači smo, bolji ljudi, spremni s optimizmom promišljati i raditi danas za bolje sutra”, poručio je Gotovina sa središnje svečanosti obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. 

Govoreći kao predstavnik branitelja, prisutnima je čestitao blagdan i spomendan, istaknuvši je da je Oluja, od koje je prošlo četvrt stoljeća, odredila budućnost domovine, početak kraja rata te uspostavu mira na ovim prostorima.

“Hrabrost, požrtvovnost, upornost i zajedništvo naših ljudi od početka Domovinskog rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ratnog ministra obrane Gojka Šuška, te svih načelnika Glavnog stožera, bile su presudne odlike da u posebno nepovoljnim i teškim ratnim okolnostima gradimo hrvatsku vojsku, spremnu i sposobnu obraniti se, okončati nametnuti rat i stvoriti pretpostavku za trajni mir”, poručio je.

Strahote rata u kolektivnoj svijesti naroda i temelju hrvatske državnosti

Gotovina je kazao da su strahote rata, godine patnji i stradanja nevinih, žrtve života mladih vojnika i onih koji su izgubili svoje zdravlje, u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, ugrađeni u temelje hrvatske državnosti.

“S ponosom i tugom sjećamo se naših prijatelja, poginulih i umrlih suboraca, s dubokim poštovanjem pozdravljam vas, drage obitelji”, naveo je.

Poručio je kako se Hrvatska u 25 godina života u miru i sigurnosti, razvija i gradi u modernu europsku demokraciju, socijalno pravednu državu koja brine o najmanjima i najpotrebitijima, državu u kojoj svi njeni ljudi, bez obzira na različitosti, uživaju sigurnost i slobode, jednaka prava i jednake obveze.

“Zajedništvom svih nas, od prvih na čelu do najmanjih, ostvarit ćemo postavljene ciljeve i znat ćemo odgovoriti na sve izazove vremena kojeg živimo. Na tom putu želim nam uspjeh uz Božju pomoć”, zaključio je Gotovina.

Ucitavanje vijesti

Izdvojeno

Gotovina: Nikada nije kasno učiniti dobro i pravedno

Published

on

Nikada nije kasno učiniti dobro i pravedno, poručio je general Ante Gotovina nakon što je predsjednik države Zoran Milanović, večer uoči 25. obljetnice Oluje, na Kninskoj tvrđavi dodijelio visoka državna odličja umirovljenim generalima HV-a te gardijskim brigadama HVO-a.

Gotovina je dodao da povijest mora biti na svome mjestu i naglasio kako su HVO uvijek doživljavali jednakima sebi što se pokazalo u ratu kada su i bili zajedno.
“Puno je vremena prošlo od završetka rata, ali nikad nije kasno učiniti dobro, učiniti pravedno”, poručio je.
Naglasivši da je rat završio davno te da mi živimo u miru, izrazio je uvjerenje da će sutrašnja svečanost u povodu 25. obljetnice oslobodilačke operacije Oluja proteći dostojanstveno. 
Istaknuo je da predsjednik Milanović obavlja svoje funkcije i zadaće kako definira Ustav. “Njegova odluka o odlikovanjima postrojbi koje su bile sastavnice hrvatskih snaga je odlična odluka koja stavlja stvari na svoje mjesto”, rekao je upitan kako komentira odlikovanja i priznanja koje je dodijelio predsjednik Milanović.

Gotovina je ocijenio dolazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin te odlazak ministra Tome Medveda u Grubore ‘optimizmom i dobrim koracima koji nas vode ka cilju i zajedništvu’.

“Nevina žrtva nema narodnost, vjeroispovijest ili boju kože”, istaknuo je hrvatski general Ante Gotovina.

Ucitavanje vijesti

Izdvojeno

Milanović na prijemu na Kninskoj tvrđavi uručio odlikovanja

Published

on

Predsjednik Republike Zoran Milanović je u utorak u Kninu uoči 25. obljetnice Oluje uručio odlikovanja zaslužnim generalima Hrvatske vojske i gardijskim brigadama HVO-a, uz poruku da je tada mala grupa dobrih ljudi učinila veliku stvar za veliku grupu ljudi izlažući sebe i svoj život.

“Za sve postoji vrijeme. Nakon 25 godina nakon velike pobjede u Domovinskom ratu, vrijeme je da se okupimo i ponovimo koliko je to velika stvar koju je učinila mala grupa dobrih ljudi koja je to učinila za veliku grupu ljudi izlažući sebe i svoj život, sigurnost”, kazao je Milanović na prijemu na Kninskoj tvrđavi u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te 25. obljetnice Oluje.

Istaknuo je da je rat koji nam je bio nametnut bio nužan, pravedan, neizbježan “i da nikada usprkos nekim posrnućima nismo pali ili posrnuli u ponor moralne katastrofe”.

Bilo je, podsjetio je, pokušaja – namjernih, nenamjernih, inertnih, zamišljenih u nekim centrima ili ne, da se hrvatski oslobodilački rat prikaže kao zločinački pothvat. “To srećom nije uspjelo”, istaknuo je.

Milanović je rekao da je hrvatski rat bio pravedan, težak, krvav “i ne može ga svako ljudsko biće, sudbina ili grupa gledati istim očima i očekivati da ga svatko na isti način doživljava”.

“Velika je stvar što će vjerujem sutra, u ove dane okupljanja, naše društvo biti šire i što će se uspjehu Hrvatske na tom europskom putu napretka, prosvijećenosti priključiti i veći broj naših ljudi i građana nego je dosad bio slučaj”, dodao je.

Milanović: “Ova odlikovanja su naš dug časti”

Čast mu je, istaknuo je, da 25 godina nakon rata odlikuje i hrvatske postrojbe iz BiH. “To je naš dug časti. To je jedno malo ljepše građansko hvala i to što dosad nije učinjeno ne znači ništa”, rekao je.

Poručio je da to nije usmjereno ni protiv koga i motivacija da se tako nešto učini je, kaže, isključivo ljudska, jedna gesta zahvalnosti.

Dodao je da bi ljudi koji su danas odlikovani u nekim drugim vremenima, da nismo demokratska republika, bili aristokracija ili plemstvo.

“Aristokracija danas ne postoji, ali postoji nešto što možemo nazvati plemstvom ili plemenitošću, a to u isto vrijeme obvezuje – na bolje, čestitije, poštenije, da si postavljamo iste one visoke i nevjerojatne zadatke koje su si hrvatski vojnici postavljali 90-ih godina u tom jednom teškom, neizvjesnom, ali ipak svjetlom i na kraju jasnom putu pravde i pobjede”, poručio je Milanović.

“Ljudi koji su poginuli u ratu, koji su ranjeni i koji su strpljivo na planinama u blizini – na Dinari, Vještičja Gori, Antića Glavici strpljivo, korak po korak, čuvali svoje živote, gradili su hrvatsku pobjedu. Ginulo se gore u tim brdima, i Dalmatinci, i Zagorci, i Varaždinci”, dodao je.

Milanović je poručio i da bi svatko trebao otići na Dinaru i vidjeti mjesta gdje se vodio rat.

“Danas, 25 godina kasnije, tu smo. Gledamo natrag, ali prije svega gledamo naprijed svjesni svih izazova, zamki, nepoznanica. Ono što sa dubokim ljudskim uvjerenjem mogu reći je da su ratovi gotovi i da je te ratove Hrvatska dobila. Živjela Hrvatska i zdravi bili. Živjeli!”, poručio je na kraju hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

Gotovina: Nikad nije kasno učiniti dobro, učiniti pravedno

Umirovljeni general Ante Gotovina poručio je da puno vremena prošlo od završetka rata, “ali nikada nije kasno učiniti dobro, učiniti pravedno”.

Institucijama hrvatske države, Ministarstvu obrane, Glavnom stožeru Oružanih snaga RH, predsjedniku Republike zahvalio je na odlukama o dodjeli visokih državnih odličja časnicima, zapovjednicima iz Domovinskog rata i postrojbama iz sastava Domovinskog rata i hrvatskih snaga. 

“Dragi prijatelji, svojom hrabrošću i nesebičnim zauzimanjem za domovinu u ono za naš narod sudbonosno vrijeme, zajedništvom svih nas izgradili smo hrvatsku vojsku spremnu i sposobnu obraniti se, okončati nametnuti rat i stvoriti pretpostavke za trajni mir”, poručio je Gotovina, čestitavši im na zasluženim odličjima.

Milanović je uručio odluke o odlikovanju Veleredom kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom umirovljenim generalima HV-a za izniman doprinos u stvaranju ratne strategije i vojne doktrine, zasluge u izgradnji Oružanih snaga te za osobite uspjehe u vođenju i zapovijedanju postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske te odluke o odlikovanju Redom Nikole Šubića Zrinskog gardijskim brigadama HVO-a i Specijalnoj policiji MUP-a za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu.

Veleredom kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom odlikovani su umirovljeni general-pukovnik Miljenko Crnjac, umirovljeni general-pukovnik Đuro Dečak, umirovljeni general-pukovnik Marijan Mareković, umirovljeni general-bojnik Rahim Ademi, umirovljeni general-bojnik Luka Džanko,  umirovljeni general-bojnik Nojko Marinović, umirovljeni general-bojnik Damir Krstičević, umirovljeni general-bojnik Vinko Vrbanac i umirovljeni brigadni general Ante Kotromanović.

General Marinović  i Vrbanac nisu bili na prijemu, zbog, kako je rečeno, zdravstvenih razloga. Odlikovanje je umjesto generala Crnjca preuzeo sin Luka.

Redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovane su 1. gardijska brigada HVO-a Ante Bruno Bušić – Livno, u čije je ime odličje primio general Antun Luburić), 2. gardijska brigada HVO-a – Mostar, u čije je ime odličje primio general Stanko Baja Sopta.

General Ilija Nakić primio je odličje u ime 3. gardijske brigade HVO-a Jastrebovi – Vitez, general Mato Bilonjić u ime 4. gardijske brigade HVO-a Sinovi Posavine i general Zlatan Mijo Jelić u ime Specijalne policije MUP-a HR HB.

U ime odlikovanih predsjedniku RH Milanoviću  zahvalio je  umirovljeni general pukovnik Đuro Dečak. Posebno je zahvalio zbog,  kako je rekao, naših suboraca iz BiH  koji su od prvih dana branili Republiku Hrvatsku.”Nadam se da ovo neće biti naš zadnji susret i da ćete ostaviti otvorena vrata nama koji smo pokušali i uspjeli ostvariti nezavisnost na ovim prostorima. Od srca vam hvala”, rekao je general Dečak na svečanom prijamu u Kninu.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije