Štrajk nastavnika? Riješiti problem i potplaćenih nastavnika i roditelja koji plaćaju instrukcije „na crno“!

Piše: Prof.dr.sc. Gordana Rusak

Ovih dana svjedoci smo još jedne podjele kojih nam je i onako previše. S jedne strane oni koji podržavaju štrajk nastavnika, s druge oni koji mu se protive. Svatko sa svojim argumentima.

Činjenica je da bismo trebali težiti sustavnom rješenju problema od kojeg bi korist imali i nastavnici i učenici i njihovi roditelji, a sve u okviru dosadašnjeg poreznog opterećenja. Stvar je prioriteta kako ćemo rasporediti novce kojima raspolažemo u proračunu. Treba uvesti reda i za to netko treba imati hrabrosti i odlučnosti. Ne podilaziti biračima od straha gubitka vlasti. Povećanjem plaće za jednaki postotak svima ne znači poboljšanje statusa nastavnika nego , dapače, povećanje razlika. Oni državni službenici i namještenici koji su  i dosad imali visoke plaće imat će na temelju tog postotka znatno veće u odnosu na one koji su imali manje. Dakle, razlika između plaće saborskog zastupnika i nastavnika lineranim povećanjem plaća koje se predlaže, svima jednako,  još  će se i povećati. I tu su u pravu oni koji na to ukazuju.

Redefiniranje koeficijenata nužno je da bi se plaće uskladile i da bi se nepravedne razlike prema stupnju stručne spreme umanjile. Te razlike postoje i nije ih moguće i ne smije ih se ignorirati želimo li riješiti problem koji postoji. Mnoge su se vlade izmijenile, problem ni jedna nije riješila.  S druge strane ne smije se ignorirati niti činjenica da Hrvatska spada među zemlje čija djeca imaju najmanji broj nastavnih sati koje provode u školama.  Rezultat toga je da roditelji izdvajaju velike sume novca za instrukcije u tijeku školovanja svoje djece, a sve dosegne vrhunac u 4. razredu srednje škole kada krenu pripreme za maturu. Koliki je to novac koji plaćaju roditelji „na crno“ na koje se ne plaća porez,  nitko ne zna.  Teško da možemo i zamisliti.

Ne bi li onda i za roditelje i za državu koja ubire poreze od svakog zaposlenog bilo bolje da se reguliraju koeficjenti nastavnika, da oni budu primjereno plaćeni, od toga plate porez državi,  a paralelno s tim se poveća broj sati nastave.  Ukoliko s dosadašnjim brojem sati uspijevamo obraditi gradivo povećanje bi se odnosilo na one sate u kojima bi učenici trebali utvrditi to gradivo umjesto da brzo prelaze s lekcije na lekciju. Zašto matematičke zadatke ne bi uvježbali na tim „dodatnim“ satovima matematike umjesto da njihovi roditelji plaćaju da to netko odradi s njima nakon nastave?  Zašto u 4. razredu srednje škole ta satnica ne bi bila i veća s ciljem pripreme za maturu u okviru redovne nastave? To bi značilo da povišicu plaće, indirektno smanjenjem troškova za instrukcije, dobiva veliki dio roditelja, ne samo nastavnici.

Rješenje u kojem dobivaju i nastavnici i učenici i njihovi roditelji postoji.  Postoji li i politička volja da se problem konačno riješi u okvirima sadašnjeg poreznog opterećenja postavljanjem pravih prioriteta ostaje za vidjeti. Jesu li svi akteri ove drame spremni prihvatiti svoj dio odgovornosti i tereta koje ovakvo rješenje donosi?