Piše Z. Horvat

Svako malo nastavljaju se orkestrirani napadi srbijanskih političara na Hrvtasku. Do kada će to potrajati? Vječno, kako sada stvari  stoje. Država čija je službena politika još uvijek zarobljena u prošlosti samo traži povode da bi Hrvatsku podsjetila na Jasenovac i druge crne mrlje iz naše povijesti. Na sreću, kod njih je u II. svjetskom ratu sve bilo OK. Mo’š si mislit! Pa čak se i sluga i trabant okupatora, četnik Dražo Mihajlović sa svojom svitom odjednom etablirao kao veliki borac za slobodu i zakleti antifašist! Zločinac pod čijom je kamom poklano na desetke tisuća Srba, Bošnjaka i Hrvata, a suradnja s fašizmom dokazana tijekom ratnih epopeja Neretve, Sutjeske, Zelengore i „Bog te pitaj“ koliko sluganstava i zločina, u Srbiji je zadnjih godina  uskrsnuo kao stjegonoša slobode, demokracije i „vekovne borbe za slobodu“.

Orkestriranim blaćenjem Hrvatske od strane Srbije uvijek se priključi i Milorad Dodik, tzv. predsjednik tzv. države stasale na genocidu Srebrenice, Višegrada, Maglaja, Sarajeva… (Nastavi niz!) Svi smo mi krvavi ispod kože, svi smo mi činili zlodjela-skrivena je poruka takve politike, izjednačavanja žrtve i agresora. Hrvatska je u Domovinskom ratu srušila lažni mit Srbije o tom nepobjedivom, slobodarskom narodu. Crnogorci su barem imali toliko obraza i čojstva da se nakon sramne ratne epopeje ispričaju za razaranja, ubojstva i pljačke hrvatskoga juga. „Sa Lovćena vila kliče: oprosti nam Dubrovniče“! Sa Srbijom će biti malo teže. Dok god se u njihovoj Skupštini za govornicom bude nekažnjeno lupetalo  o Velikoj Srbiji, o granici Karlobag- Gospić-Karlovac-Virovitica i huškao na novi rat, do tada će oni bljuvati vatru na sve naše svete pobjede. Sasvim očekivano zadnji konflikt dogodio se uoči Bljeska, sljedeći veliki napadi dočekat će nas uoči Oluje. I sve tako redom. Bilo bi onda najbolje abolirati ratnog zločinca Milu Martića i postaviti ga za predsjednika propale tzv. Krajine. Valjda bi službeni Beograd tada bio barem malo snošljiviji prema Hrvatskoj.

Kada im nestane „političkog streljiva“, naši susjedi će uvijek  posegnuti u „nepresušnu riznicu“ strave Jasenovca i NDH. Kada bi tako razmišljala moderna Europa, gdje bi danas bila Njemačka? Eto dovoljnog razloga da Hrvatska ne podrži ulazak Srbije u EU. Eto dovoljnog razloga za povlačenjem hrvatskih diplomatskih predstavnika iz te konfuzne susjedne sredine.

S druge pak  strane ne trebamo se čuditi stavovima i političkim pacijentima tipa Vučić, Vulin, Đačić, Šešelj, Dodik. Oni su dio političkog folkolra jedne izumrle doktrine, jedne kolektivne amnezije utemeljene na lažnim mitovima o vlastitoj veličini i žrtvi. Još od Marka Kraljevića, izdajnika i turkog vazala koji se u kolopletu laži vlastitoga naroda s vremenom pretvorio u epskog srpskog junaka. Dok god Srbija sama sa sobom ne raščisti svoju povijest i političku orijentaciju, do tada će nas njihovi lideri svako malo zasipati s hipotekama iz naše prošlosti čiji suvremenici odavno nisu među živima.

Ne trebaju nama suditi pobornici propale, ali uskrsle četničke ideologije. Savjetnik Predsjednice Ivan Zvonimir Čičak zalaže se za stvaranje neovisne komisije koja će već jednom završiti besramno bagateliziranje s brojem žrtava Jasenovca. Ovome se protive mnoge političke strukture u Hrvatskoj. Zašto? Utvrdi li se konačno barem približni broj žrtava ustaškog bezumlja u logoru Jasenovac, onda će mnogi političari morati prestati brojati kosti nesretnih žrtava čija se golgota i smrt koriste u dnevno političke svrhe. Slično je i sa Bleiburgom. Tko je bio zločastiji, ustaše ili partizani? Tko je iza sebe ostavio više žrtava, veći  jad i bijedu koji nas progone i danas. Je li zločin bio veći u ratu ili u miru? Nemamo li pametnijeg posla i većih problema nego li se stalno sukobljavati sa Srbijom i sami sa sobom? Kako sada stvari stoje presijecanje zamršenog „hrvatskog čvora“ ići će malo teže i sporije. Posebno s ovakvom političkom elitom. Susjednom i našom.

Podijeli objavu