Povezite se

Kolumne

Sretan ti 29. rođendan – Hrvatska vojsko !

Objavljeno

-

Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata; autor Marko Perić

Piše: Pero Kovačević

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 29. rođendan. Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska. Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih.

Prisjetimo se kako je stvarana hrvatska oružana sila, kako je stvarana pobjedonosna Hrvatska vojska. Naime, 28. svibnja 1991. godine na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH. Prigoda je to da se prisjetimo kako je stvarana Hrvatska vojska. Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo. Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava.

Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizira, unutar policijskog sustava i provodila se legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska. U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava. Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine. Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane. Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine. Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske. Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine prvi put u Zagrebu predstavljene javnosti.

U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine. Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava. U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi. Dana 17. kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elemenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH; • Plan uporabe oružanih snaga RH i • Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima, a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral… Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata.

To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO . Sretan ti 29. rođendan.

Kolumne

Odkud vam pravo !!!

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača, pokazat ću vam vrlo zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu.

Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volja birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH. Zastupnici nacionalnih manjina nemaju niti ostvaruju opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat. Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio znači li zastupljenost da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da, kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat, a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata. Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor osam zastupnika nacionalnih manjina i to – pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor; – pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor; – pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor; – pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor; – pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor. – pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za pripadnike srpske nacionalne manjine ukupno je glasovalo samo 13 565 glasača, svaki birač je imao pravo glasovati za tri predstavnika. Milorad Pupovac je dobio 10.733, Dragana Jeckov je dobila 8.376 glasova, a Boris Milošević je dobio 7.715 glasova. Njih troje je izabrano za zastupnike,a za njih je ukupno glasovalo 10.733 birača. Robert Jankovics je dobio 2.807 glasova, a bio je jedini kandidat i izabran je za zastupnika mađarske nacinalne manjine. Furio Radin je dobio 890 glasova, a bio je jedini kandidat i izabran je za zastupnika mađarske nacinalne manjine. Vladimir Bilej je dobio 1.514 glasova i izabran je za zastupnika češke i slovačke nacinalne manjine. Veljko Kajtazi je dobio 3.745 glasova i izabran je za zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Ermina Lekaj Prljaskaj je dobila 1.725 glasova i izabrana je za zastupnicu albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine.

Izborni rezultati osam izabranih zastupnika nacionalnih manjina pokazuju i dokazuju da oni nemaju niti su stekli legitiman opći politički mandat da odlučuju o pitanju sastavljanju hrvatske Vlade, izbora hrvatske Vlade, a poglavito da trgovinom imaju pravo na svog ministra kao uvjet da čine vladajuću većinu.

Draga gospođo i gospodo izabrani zastupnici nacinalnih manjina otkud vam pravo da u ime hrvatskog naroda i hrvatskih građana odlučujete o sastavu hrvatske Vlade, da činite vladajuću većinu i određujete svog ministra. Otkud vam pravo kad nemate opći politički mandat. Okud vam pravo da odlučujete u ime hrvatskog naroda i hrvatskih građana. Andreju Plenkoviću, otkud ti pravo da varaš hrvatski narod te radiš većinu sa zastupnicima nacinalnih manjina i izgravaš Ustavni zakon, jer Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost.

Zastupljenost ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Brezovačka tvornica laži

Published

on

Piše: dr. sc. Vlatka Vukelić

Znamo kako je ponavljanje majka znanja, no neki u Hrvatskoj malo sporije uče, pa je još potrebno ponavljati.

Zadnje 4 godine bili smo u aktivnoj kampanji oko pitanja smisla obilježavanja 22. lipnja 1941., kao Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, k tome, u šumi Brezovici kod Siska. Svi povijesni izvori potvrđuju kako se na taj dan na spomenutome mjestu nije dogodilo baš ništa.

Dakle, datum je više simboličan, dok je odabrano mjesto za ideju imalo prikrivanje masovne grobnice. Naime, na rubu ove šume počinjena su masovna kršenja ljudskih prava od strane partizanskih jedinica nakon svibnja 1945. Prema evidenciji MUP-a, na ovome se području nalazi stratište za oko 6000 neistomišljenika komunističkog režima. Dakle, imamo i besmisao i datum koji na sisačkom području vežemo za puno važnije događaje iz hrvatske vojne povijesti, a to je široka akcija združene kršćanske  vojske protiv osmanlijskih osvajača (davno prije NATO pakta) i morbidnu, nekrofilsku feštu, gdje lokalni i državni političari slave koljače pobijenih uz masovno kršenje svih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima.

Obilježavanje pobjede antifašističke alijanse treba vezati uz činjenice, jer je na ovaj način ona pretvorena u bal vampira i temeljito okaljana. Zapravo bi svakom iskrenom antifašisti  trebalo biti stalo do toga da se ova mitomanija prekine, jer je izmišljanje povijesnih događaja moralno, a možda i kazneno upitno. Povijesne su činjenice, ponovimo, vrlo jasne.

Žalosno je da je i HRT, kao nacionalna televizija, u svojoj objavi naveo niz netočnih podataka o događajima iz 22.lipnja 1941. kod Siska. Sve ovo uvredljivo je i za same građane Siska, jer vidimo kako naši sunarodnjaci nikako da postanu elementarno pristojni i nauče ovaj dio sisačke povijesti. Ona nije kontroverzna, ona je u datom kontekstu potpuno netočna.

Antifašističku borbu Hrvatske treba vezati uz europske blagdane, jer to je obitelj koju smo odabrali, a ako smo u međuvremenu postali dio ruske geopolitičke zajednice, molim da me se demantira.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Mađarske pretenzije ili reklama za turizam

Published

on

dr. Željko Holjevac

Piše: Dr. Željko Holjevac

Jedna povijesna obljetnica u susjednoj Mađarskoj izazvala je ovih dana rasprave u hrvatskom medijskom prostoru. Riječ je o 100. obljetnici mirovnoga ugovora koji je potpisan 4. lipnja 1920. u dvorcu Trianon kraj Pariza i kojim je povijesna Ugarska poslije Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske svedena u granice današnje Mađarske.

Povijesna Ugarska protezala se od Karpata do Drave. Osim današnje Mađarske obuhvaćala je još i čitavu Slovačku, današnju rumunjsku Transilvaniju, Banat i Bačku koji su danas u Srbiji, austrijsku pokrajinu Gradišće (Burgenland) i od hrvatskih krajeva Međimurje i Baranju. U državnoj zajednici s Ugarskom bila i banska Hrvatska od Drave do sjevernoga Jadrana, ali kao autonomna kraljevina koja je zajedno s povijesnom Ugarskom činila zemlje krune Sv. Stjepana ili ugarsku polovicu tadašnje Austro-Ugarske.

U toj zajednici postojalo je posebno područje koje nije pripadalo ni povijesnoj Ugarskoj ni banskoj Hrvatskoj nego je imalo svoju upravu pod nadzorom guvernera vlade u Budimpešti. To je bila Rijeka, glavna pomorska luka zemalja ugarske krune, u kojoj je koncem 19. stoljeća sagrađena tzv. Guvernerova palača, danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.

Na početku 20. stoljeća u povijesnoj Ugarskoj, ne računajući bansku Hrvatsku i Rijeku, jedva polovica stanovnika bili su Mađari. Druga polovica bili su Slovaci, Rumunji, Nijemci i ostali. U današnjoj Mađarskoj žive uglavnom Mađari. Pripadnika nacionalnih manjina manje je od 10%. Posljedica je to mirovnoga ugovora od prije stotinu godina koji je mađarska javnost zapamtila kao nacionalnu traumu, iako nije bio toliko nepravedan s obzirom da je Mađarima „podario“ homogenu nacionalnu državu. Doduše, mnogo je Mađara ostalo izvan te države, najviše u Transilvaniji koju Mađari zovu Erdelj. Ondje je tada živjelo dvije trećine Rumunja i potomaka njemačkih doseljenika, a jedna trećina stanovništva bili su Mađari. 

Hrvati i Mađari živjeli su više od 800 godina (1102.-1918.) u zajedničkoj državi. Isprva su bili povezani osobom zajedničkoga kralja, a kasnije braća po oružju u uvjetima zajedničke obrane od turske ekspanzije. Ban Jelačić je 1848. poveo rat protiv ugarske vlade koja nije priznavala hrvatsku državnost, a 1868. sklopljena je kompromisna Hrvatsko-ugarska nagodba. Hrvatskoj su ostavljene neke ovlasti samo u sudstvu, školstvu, unutarnjoj upravi i vjerskim poslovima, ali i to je bila jedina takva autonomija u čitavome habsburškom imperiju od Alpa do Karpata.

Mađarsko prisjećanje na Trianon u povodu stote obljetnice, praćeno povijesnim kartama tzv. Velike Mađarske od Karpata do Jadrana, neki danas smatraju provokacijom i populističkim svojatanjem dijelova susjednih zemalja. Zaboravljaju da je mađarska vlada još 1918. mirno prihvatila odluku Hrvatskoga sabora o odcjepljenju od Austro-Ugarske i čak poslala svoje izaslanstvo u Zagreb kao središte provizorne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u predvečerje ujedinjenja sa Srbijom. Problema je bilo oko Međimurja, koje je vraćeno oružanom akcijom iz Zagreba, ali Drava kao višestoljetna granica nije bila sporna ni u vrijeme zajedničke države s Mađarima pa nije izgledno da bi to mogla postati danas ili sutra.

Ima u Hrvatskoj i povjesničara koji podsjećaju na bana Khuen-Héderváryja (1883.-1903.) kao primjer promađarske politike u prošlosti. Khuen je bio autokrat, no za njegove uprave krenuli prvi koraci hrvatskoga turizma, poticao se kulturni napredak, a stopa gospodarskoga rasta, prema nekim zapadnim istraživanjima, bila je viša u Hrvatskoj nego primjerice u Češkoj. 

O Khuenu ni danas u Hrvatskoj nema poštene knjige, ali zato ima niz naslijeđenih mitova i stereotipa. Jedan od njih je i taj da je Khuen tobože nastojao mađarizirati Hrvatsku. Slabo mu je to išlo jer je u Hrvatskoj na kraju njegove ere jedva 2% domaćih ljudi znalo mađarski, što uopće ne čudi ako znamo da je tada više od polovice odraslih Hrvata bilo nepismeno.

Prije nekoliko dana mađarski je premijer Viktor Orban otkrio spomenik „Mađarske kalvarije“ na kojem su upisana mjesta koja su u prošlosti pripadala zemljama ugarske krune. Tamo piše i „Fiume“ (Rijeka) i „Tengerre magyar“ (Na more Mađar), što se pogrešno prevodi, slučajno ili ne, kao „Rijeka – mađarsko more“ ili slično tome.

„Zašto smo mi puna četiri tjedna govorili, a Magjari nas još nerazumiju? Nerazumiju; jer neznaju hrvatski“, pisao je davne 1861. zagrebački list Pozor. I u Hrvatskoj su, kako nekad tako i sad, malobrojni oni koji su koliko-toliko upućeni u mađarski jezik. Da je drukčije, bilo bi možda i manje nesporazuma. Jer dok izraz „Rijeka – mađarsko more“ asocira na pretenzije, izraz „Na more Mađar“ mogao bi asocirati i na dobrodošlu reklamu za hrvatski turizam na pragu prilično neizvjesne turističke sezone.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije