Predstavnci HVIDR-e NZI-NZZ ,Udruge“ 1914-1918“,Povjerenstva za obilježavanje 100.godišnjice Prvog svjetskog rata Grada Zagreba i Veleposlanstva RH u Ukrajini danas u zajedno sa dužnosnicima i predstavnicima crkvene vlasti Grada Liviva, nazočili su Komemoraciji i otvaranju novog spomenika svim poginulim hrvatskim vojnicima u I. svjetskom ratu na Istočnom bojištu(Galiciji), na Lačakivskom groblju(Marsovo polje) u gradu Lvivu. Osim navedenog predstavnici hrvatske delegacije u dopodnevnim satima nazočili su u Rajlivu(Stry), Komemoraciji i otvaranju nove spomen ploče na mjestu najvećih masovnih i pojedinačnih grobnica hrvatskih vojnika poginuli u I. svjetskom ratu na Istočnom bojištu.
Jedna i druga Komemoracije održane su povodom obilježavanja 100.Godišnjice završetka Prvog svjetskog rata i namjere da se ukaže na sve strahote i patnje koji su proživjeli hrvatski vojnici u jednim od najvećih bitki Prvog svjetskog rata u Galiciji (zapadno područje današnje Ukrajine i južne Poljske i dijela Slovačke).Tijekom 1914. rusi su u krvavim borbama uspjeli izbiti na Karpate i zaprijetiti Ugarskoj što je zahtijevalo od Centralnih sila izuzetne napore da se taj pokušaj spriječi. Obje strane su u tim operacijama pretrpjele stravične gubitke: austrougarske snage izgubile su oko 326.000 ljudi i 400 komada raznog artiljerijskog oružja, a ruske 230.000 ljudi i 94 komada artiljerijskog oružja. U drugoj polovici siječnja 1915., na Karpate je prebačena glavnina snaga s Balkanskog bojišta.
Najteže bitke početkom 1915. vodile su se upravo na Karpatima. Ondje su zaraćene strane ratovale u gotovo nemogućim uvjetima. Vojnici su pretrpjeli velike patnje zbog čestog gladovanja i smrzavanja na temperaturama koje su nerjetko bile niže od – 25°C. Hladnoća i glad gutale su žrtve više nego protivničko djelovanje. Ta je bitka u vojnoj terminologiji nazvana “Zimska bitka za Karpate”. U cilju odbacivanja Rusa s Karpata u galicijsku nizinu austro-ugarske snage pokreće vrlo široke napadne operacije 22. siječnja 1915. Jedan od ciljeva je i oslobođenje opkoljene utvrde Przemysl, najznačajnije austrougarske utvrde na rijeci San, u kojoj se tada nalazilo opkoljeno preko 100.000 vojnika još iz bitaka održanih krajem 1914. godine.
Na širem karpatskom području austro-nijemci postavili su 3. armiju pod zapovjedništvom poznatog generala Svetozara Borojevića. Velika hladnoća i popratne bolesti umanjile su manevarsku moć snaga za bilo kakve zahtjevnije akcije. Iako je u napadnim operacijama Grupa Szurmay uspjela osvojiti Užočki klanac i izbiti do mjesta Borynia, nisu osvojeni okolni visovi koji bi omogućili Szurmayev prodor prema istoku. Posebno će se teške borbe voditi od 27. siječnja do 5. veljače kod Užočkog prijevoja, kao i na sjevernom dijelu bojišnice kod grada Mezölaborcza (danas: Medzilaborce u Slovačkoj), gdje će intervenirati sva raspoloživa pričuva da bi spriječila ruski proboj u Panonsku nizinu. To će primorati Szurmayeve snage na povlačenje na polazne položaje. Tijekom ožujka počinje drugi pokušaj austrougarskog proboja s Karpata. Opet je cilj deblokada Przemysla. Operacije se opet izvode po velikoj hladnoći, snijegu i ledu. Tijekom protuudara ruskog generala Ivanova u ožujku Rusi će opet uspjeti odbaciti austro-njemačku vojsku na karpatske prijevoje. Nijemci krajem ožujka ubacuju značajne snage kako bi ojačali austro-ugarske snage na zaštiti strateškog prijevoja Užok (Uzsok).
Rusi i nadalje vrše snažan pritisak na Karpate. Jedna od tih aktivnosti je “Uskršnja bitka” koja je počela početkom travnja i trajati će uz ogorčene borbe sve do 20. travnja. Ruski general Brusilov opet snažno napada karpatske prijevoje s težištem udara na strateški prijevoj kod Mezolaborcza, osobito na položaje 3. armije generala Borojevića, koji ih uz iznimne napore uspijeva zaustaviti. Rezultat krvavih borbi tijekom zime i ranog proljeća bio je neriješen: planovi sukobljenih strana nisu se ostvarili. Austro-njemačke armije nisu prodrle u Galiciju, a ruske nisu izbile u mađarsku ravnicu. Zato su obostrani gubici bili više nego stravični. Prema nekim izračunima austrougarska vojska je do 30. travnja izgubila 793.000 ljudi, uključujući i posadu tvrđave Przemysl.
Austrougarska vojska, iako ojačana znatnim njemačkim snagama, zbog iznimnih gubitaka i slabe logističke potpore nakon Zimske bitke za Karpate nalazila pred općim rasulom. Osim toga Centralne sile imaju i drugih velikih problema: Turska je bila izložena snažnom pritisku Antante na Dardanelima, Italija naveliko vodi tajne pregovore s Antantom koji će rezultirati tajnim Londonskim ugovorom i objavom rata 23. svibnja 1915, a Rumunjska i Bugarska još se uvijek kolebaju na koju će stranu pristati. Da bi se preokrenula vojno-politička situacija u njihovu korist trebalo je pokrenuti snažne vojne aktivnosti koje će poraziti Ruse, smanjiti ukupan broj bojišta, rasteretiti ionako prenapregnute snage, iste grupirati, kvalitetno popuniti i krenuti u odlučujući boj na zapadu protiv Antante. Ta bi polazišta trebala dovesti do uspjeha i konačno završiti rat u svoju korist.Da bi se to ostvarilo austrougarsko i njemačko Vrhovno zapovjedništvo planiralo je u današnjoj južnoj Poljskoj izvršiti snažan proboj između gradova Tarnow i Gorlice, i time bočno obuhvatili ruske snage na Karpatima i prisilili ih na kapitulaciju i povlačenje prema istoku. Zahvaljujući grupiranju jakih snaga na smjeru proboja i peterostrukoj nadmoćnosti u artiljeriji,austro-njemačke snage uspijevaju probiti od 2. do 5. svibnja ruski front. Nastupa povlačenje ruske vojske na svim pravcima. U krvavim bojevima austrougarska 3. armija povratila je 3. lipnja tvrđavu Przemysl, a 22. lipnja strateški grad i vrlo važno prometno čvorište Lavov.
Do kraja 1915. od važnijih aktivnosti izdvaja se pohod na Istočnu Galiciju i Voliniju (od 27. kolovoza do 2. rujna 1915) s ciljem uništenja ruskog Jugozapadnog fronta. Tu
treba napomenuti da je u svim operacijama od svibnja do kraja 1915. godine austro-njemačka vojska pretrpjela vrlo velike gubitke koje je bilo teško nadoknaditi. Iz stroja je izbačeno oko 500.000 vojnika. Znatan dio snaga trebalo je izdvojiti za rat protiv Italije, koja je 23. svibnja 1915. objavila rat Monarhiji, što će još više pogoršati ionako tešku situaciju.
Polovicom 1916.da bi onemogućili talijanski poraz ruski general Brusilov, zapovjednik Jugozapadnog fronta na Istočnom bojištu, odlučio je napasti austro-njemačke snage sa sve četiri raspoložive armije i izvršiti proboj na više odvojenih pravaca. Planirao je da glavni udar nanese njegova 8.armija pravcem Olika-Luck. Ruski napad započeo je 4. i 5. lipnja, najprije snažnom topničkom paljbom po važnim objektima na pravcima napada. Nakon toga upadaju valovi pješaštva u austrougarski obrambeni sustav, prije nego što se obrana uspjela snaći, što će je natjerati na panično i neorganizirano povlačenje. Rusi su već 7. lipnja zauzeli strateški grad Luck, čime su ostvarili operativni proboj širine 85 km i dubine 50 km. Na tom pravcu zarobljavaju više od 40.000 vojnika i znatne količine vrlo vrijedne vojne opreme.“ Kakva je panika vladala među postrojbama u povlačenju najbolje se vidi iz primjera 7. pješačke divizije, u čijem je sastavu i 79. pukovnija. Nju je progonila samo jedna ruska pukovnija! Većina snaga se predaje i odlazi u zarobljeništvo. Divizija je izgubila oko 11.000 pripadnika i doslovce je izbačena iz stroja. “Jelačićevci” su u toj aktivnosti pretrpjeli stravične gubitke: do 22. lipnja imaju 4160 ljudi izbačenih iz stroja! Najveći ih se dio smatra nestalima: 4136 pripadnika, što najbolje govori o žestini ruskog udara i rasula koje je nakon toga nastalo u austrougarskim postrojbama“.
Ruski proboj kod Lucka i Okne je najteži poraz koji je Austro-Ugarska doživjela u čitavom ratu. Austrougarske snage izgubile su tijekom tri mjeseca Brusilovljevih aktivnosti 613.587 ljudi i 600 topova. To je bio teško nadoknadiv gubitak koji će bitno utjecati na stanje i na ostalim frontovima pogotovo u borbama s Talijanima na Jugozapadnom bojištu. Točna struktura gubitaka (mrtvi, ranjeni, zarobljeni…) nikada nije utvrđena.
