Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

Slušajte svoju intuciju. Ne zanemarujte taj unutarnji glas kojim osjećamo  i  naslućujemo istinu, i kada ste u privatnom ili poslovnom  svijetu, u svijetu svih tih međuljudskih odnosa i grozomorne hijerahije gdje su jedni ispod, jedni iznad. Kad vam oni koji dobro paze da nam uvijek nešto fali daju dvije do tri banalne stvari,  i kada se mislima vinete u nebo, spremni stradati zbog ideala. Kad osjećate da se s vašim djetetom nešto događa, kad vam prijatelji upućuju riječi podrške, a vama je nešto sumnjivo, kad vam je partner  slakorječiv i u zvijezde vas kuje, a vama nešto smeta, kad prolazite sablasno praznim hodnikom i nikoga ne susećete, a u zraku osjetite, gotovo da rukama možete opipati nevolju.

Kad život pred vas stavlja izazove.

I nije važno radi li se o mističnom predosjećaju, glasu Boga, anđela, duši  koja je izvan granica tjelesnog i materijalnog, ili znanstvenom pojašnjenju povezanom s našom podsvijesti i njezinom bazom podataka. Ni jedno ni drugo nije dokazivo. Neobjašnjivo je, ali je tu.

Sve smo udaljeniji od slutnje, naslućivanja, predosjećaja, „otkrića koje se razvija iz ljudske kuše“, ne znajući ili zaboravljajući da i razum, počevši od  Hegelove dijalektičke metode u fenomenima stvarnosti zapravo spoznaje svoju vlastitu unutrašnjost, „dušu sadržaja.“

I koliko nam god intuicija govori, upozorava nas, sve češće je odguravamo jer razum je taj koji intuiciju pobija, suprotstavlja joj se, borbu s njom vodi.

Razum je navikao na dokaze da nešto postoji. Dokaz da nas je netko prevario, dokaz da nam netko radi iza leđa, dokaz koji jamči neku postavku, ali loš osjećaj koji nas prati ne može se dokazati niti definirati  a mi ljudimo volimo definiranja. U nekom času, a ne znate više ni u kojem nađete se u procjepu između razuma, želje, straha  i intuicije i tako „hodate svijetom“, sve do trenutka kada vaša intuicija postaje stvarnost. Tada ste već duboko zaglibili i pomislite- da sam bar slušao(la)  intuiciju, sva ta  muka sada ne bi bila potrebna.

Razumom nalazimo i opravdanja. Našom željom prema nečemu ili nekome tražimo ta ista opravdanja. Razumom i željom, a nerijetko i strahom opravdamo nečije postupke, smanjujemo svoje stanadarde.  Naša sposobnost razboritog rasuđivanja govori da je sve u redu, ali šesto čulo ne. Ne da vam mira. Kao kad vidite početak. Svi okolo se dive, a vama nešto zasmeta. Osjećate da treba drugačije. Ili vam kažu: ovako izgleda savršenstvo. A vi vidite: ne izgleda. I krivo vam je što vidite,  ali ne poslušate šapat svog unutarnjeg glasa.

Intucija je iznad našeg znanja, rekao je Tesla. I u pismu majci u srijedu 18. studenog Tesla osjeća, naslućuje –   Majko, pri pomisli na Tebe, osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad, i da ti prinesem vode…. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam ponovo čuo nešto što,već, duže, a kroz san, čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poje i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san s očiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra.

U četvrtak, 19. studenog – Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tjelu. Danas ću pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jedan tjedan ranije jer ja moram krenuti kući, u domovinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan….