Povezite se

Kolumne

Sjećanje na prijatelja Zvonka Bušića (1946. – 2013.)

Objavljeno

-

Piše: Pero Kovačević

Zvonko Bušić nas je napustio 1. rujna 2013. prije šest godina. Ovu kolumnu posvećujem svom i našem prijatelju Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku.

Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je učinio, jer više nije mogao izdržati. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Očito mu je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje koje je prošao nego izdržavati hrvatsku zbilju. Ostavio nam je i poruku i znakovitu metaforu o Platonovoj pećini. Ljudima koji predugo žive u mraku, koji ne znaju ili neće izaći iz mraka, a kad se neki od odvaži i krenu prema svjetlu, onda ih ono zaslijepi, jer je navikao samo na mrak. Nije govorio samo o sebi kad je napisao kako ne može više živjeti u Platonovoj pećini, htjeli mi to ili ne priznati – mislio je i na nas. Mi smo ti koji smo izabrali živjeti u mraku.

Te 2013. proveli smo zajedno ljeto u našoj Rovanjskoj. Razgovarali smo o mnogim temama,družili se i boćali. Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji i „antifašisti“ga neutemeljeno i dalje etiketiraju kao terorista. Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena. Suđenje i zatvor Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Supruga poginuloga policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”. Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup.

Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni. Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine. Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe. Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava. Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku. ”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata.

Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Zvonko, prijatelju, hvala ti za sve, neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.

Kolumne

Ministar obrane, načelnik Glavnog stožera, zapovjednik HRZ-a, i šef vojno sigurosne agencije su odgovorni

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Skandal u zadarskoj vojnoj bazi Zemunik, gdje su trojica pilota, prije dva mjeseca vojnom letjelicom prevozila neimenovanog švercera oružja, koji je čak bio prerušen u pilota ukazuje na niz propusta i otvara niz pitanja. Ovaj veliki skandal iz vojne baze na Zemuniku nije samo pitanje za šefa Vojno sigurnosne agencije, već je i pitanje zapovjednika HRZ-a , načelnika Glavnog stožere i ministra obrane.

Kako je moguće da se švercer oružja ušeta u vojnu bazu gdje se, među ostalim nalaze i američki instruktori? Što radi Vojno sigurnosna agencija? Zašto načelnik Glavnog stožera, zapovjednik HRZ-a i njima podređeni zapovjednici ne ostvaruju efektivni nadzor i kontrolu u sustavu vođenja i zapovijedanja što je bitna sastavnica vođenja i zapovijedanja . Zašto zapovjedni lanac ne funkcionira. Zašto nema učinkovitog nadzora i kontrole u vojnim objektima. Sve su to pitanja na koja istraga treba odgovoriti u cilju uspostave učinkovitog sustava nadzora i kontrole ulaska u vojne objekte, u cilju uspostave efektivnog nadzora i kontrole u sustavu vođenja i zapovijedanja.

Nesporna je činjenica da su ministar obrane, načelnik Glavnog stožera, zapovjednik HRZ-a i šef Vojnosigurnosne agencije odgovorni za skandal u zadarskoj vojnoj bazi Zemunik. Odgovorni su po zapovjednoj odgovornosti i zbog neostvarivanja efektivnog i nadzora i kontrolu u sustavu vođenja i zapovijedanja. U uređenim zemljama ministar obrane, načelnik Glavnog stožera, zapovjednik HRZ-a i šef Vojno sigurnosne agencije već bi podnijeli ostavke odnosno njihove ostavke bi zatražili predsjednik Vlade i predsjednica Republike kao vrhovna zapovjednica.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Pero Kovačević: (Ne)Vjerodostojne ankete

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Anketne agencije očito i to od samog početka „ne vole“ Hrvatske suvereniste. Podsjetimo se.

Agencije su dugo vremena izbjegavale u svojim istraživanjima uopće staviti Hrvatske suvereniste u svoja mjesečna istraživanja kako će glasovati hrvatski građani na izborima za Europski parlament. Nakon toga su ipak uvrstili Hrvatske suvereniste u svoja „istraživanja „ koja su u biti bila oblikovanje javnog mišljenja javnosti na štetu Hrvatskih suverenista. Naravno sa porukom „ne glasaj te“ za Hrvatske suvereniste – neće prijeći izborni prag.

Tako je RTL za mjesec svibanj 2019. objavila CRO Demoskop, agencije Promocija plus. Podsjetimo se, u anketi za svibanj predvidjeli su da će HDZ-a lista na izborima za Europski parlament osvojiti 26% glasova birača, dok će lista Hrvatskih suverenista osvojiti samo 3,1% glasova birača. Naravno da su se totalno osramotili. Lista HDZ-a je na izborima za Europski parlament dobila samo 22,7 % glasova birača, lista Hrvatskih suverenista je dobila 8,52% glasova birača. Toliko o vjerodostojnosti njihovih anketa iz svibnja, uoči izbora za Europski parlament.

Jednako tako je HRT za mjesec svibanj objavila HRejting, iste agencije Promocija Plus koja je predvidjela da će Hrvatski suverenisti osvojiti samo 4,4%, te tvrdili da je statistička pogreška samo +/- 2,62%, a razina pouzdanosti 95%. Naravno da su se totalno osramotili. Mislio sam da će konačno izvući konkretnu poruku iz prave ankete, ankete sa održanim izborima za Europski parlament na kojima je glasovalo 1,103 milijuna birača ili 29,86%. Prevario sam se, oni se nastavljaju i dalje sramotiti.

Umjesto isprike, anketne agencije nastavljaju po starom i dalje „ne vole“ Hrvatske suvereniste, ali zato pokazuju neizmjernu ljubav prema HDZ-u i SDP-u. Odmah su to pokazali u svojoj anketi HRejting za mjesec lipanj 2019. te predvidjeli „siloviti rast rejtinga“ HDZ-a i SDP-a. HDZ-a je za nepuni mjesec dana , nakon izbora za EU parlament „skočila“ sa 22,72%(koliko je dobila na izborima za EU parlament) na 27,4%, a SDP-a sa 18,71% (koliko je dobila na izborima za EU parlament). Što je posljedica tog „silovitog rasta rejtinga“ HDZ-a i SDP-a teško je i nemoguće dokučiti. Možda preko 300 000 iseljenih mladih ljudi,nefunkcioniranje institucija pravne države , nefunkcioniranje pravosuđa i tako dalje. Naravno da odmah bode u oči i činjenica da Hrvatskih suverenista više nema u anketama.

Jučer je objavljen novi HRejting. Istraživanje je provela agencija Promocija plus i obuhvaća 1400 ispitanika, prema načelu – cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. HDZ je prema toj anketi za ovaj mjesec na 27,5%, a SDP na 25,4% biračke potpore, Miroslav Kolakušić je na 7,6%,a Most na 5,8%. Hrvatski suverenisti su se ponovno (od svibnja )pojavili u anketi sa 3,5%, sa opaskom da su najbliže magičnoj granici od 5% te da su ovaj mjesec registirani kao stranka. Znakovito je da su svi drugi u porastu u odnosu na rezultate ostvarene na izborima za Europski parlament osim Hrvatskih suverenista. HDZ-a je sa 22,72% skočila na 27,5%, SDP-a je sa 18,71% skočila na 25,4%, Kolakušić je sa 7.8 ostao na 7,6%, Most je sa 4,67% skočio na 5,8%, dok su Hrvatski suverenisti sa 8,52% „pali“ na 3,5%.

Koliko su vjerodostojne odnosno pouzdane ove ankete odnosno podaci može te se uvjeriti u simulaciji rezultata ankete HRejting za mjesec studeni pretočene u konkretne brojke na bazi da su danas parlamentarni izbori na koje je izašlo glasovati 2 milijuna glasača, u komparaciji sa rezultatima izbora za EU parlament na kojim je glasovalo 1,1 milijun glasača. Na izborima za EU parlament u svibnju ove godine glasovalo je 1,1 milijuna birača ili 29,6% upisanih u popis birača. Za HDZ-u glasovalo je 244 076 birača ili 22,72%, za SDP-u je glasovalo 200 976 birača ili 18,71%. Simulacija da će parlamentarne izbore izaći oko 50% odnosno 2 milijuna birača sa podacima iz zadnje ankete donosi nam slijedeće rezultate: – za HDZ-u bi glasovalo 550 000 birača( 27,5% prema anketi); – za SDP-u bi glasovalo 508.000 birača (25,4% prema anketi). Koliko su rezultati ankete nerealni ili nevjerodostojni pokazuju vam i ovi podaci iz simulacije. Povećan je broj birača koji će glasovati za 900 tisuća u odnosu na one koji su glasovali na izborima za EU parlament. Na izborima za EU parlament HDZ-a i SDP-a dobile su zajedno 444 076 glasova(HDZ 244 076,a SDP 200 976) od 1,1 milijun birača koliko je glasovalo. Prema simulaciji rezultata ankete na izborima za Hrvatski sabor HDZ i SDP dobili bi zajedno 1.058 000 glasova(HDZ 550 000,a SDP 508 000. Simulacija ukazuje da bi od novih 900 000 birača koji bi izašli na izbore za Hrvatski sabor njih čak 606 000 dalo svoj glas opciji HDZ i SDP što je ravno utopiji.

Javna je tajna da Hrvatski suverenisti smetaju HDZ-u i SDP-u te mnogim interesnim skupinama i lobijima te „njihovim“ neovisnim medijima“ te su u opravdanom „strahu“ od Hrvatskih suverenista od probuđenog naroda kojima je dosta i kojima je jasno da su im HDZ-a I SDP-a odnosno njihova vodstva ukrala 20 godina života.. Zašto su im se pridružile i anketne agencije, to neka one kažu ili presudite sami.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Danas neću plakati…

Published

on

Dražen Prša

Prije dva dana plakao sam, gledajući nepravdu, politiku koja radi zlo mojem narodu, i svemu onom što smo stvarali, mi branitelji, za ove “novo rođene” domoljube, koji nam sad kroje sudbinu. Danas neću plakati, rekao sam sebi. Neću praviti društvo suzama, neka same teku, slijevaju se u tišini. Sjedit ću uz svijeću i gledati njen plam koji svijetli onima koji su otišli putem pravde, istine i slobode.

Danas sam tužan i gledam negdje u daljinu, pokušavajući pobjeći sjećanjima, jer danas je još jedna godina obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Još jedna godina prisjećanja na ubijene, zarobljene i nasilno odvedene…. Još jedno paljenje svijeća, polaganje cvijeća na grobove poginulih i ubijenih koji su branili i obranili svoju zemlju. Na sve one kojih više nema, a bili su tu.

A, oni zvani političari obilježavaju jednom godišnje. Jednom u 365 dana sjete se grada heroja Vukovara. Jednom godišnje najvjerojatnije i pomisle, ili osjete neku tugu zbog ljudi koji više nisu s nama, ili su tu zaboravljeni od svih. Nisam čak ni siguran u to emotivno stanje pojedinaca, jer debela većina ratišta nije ni vidjela, već se skrivala u svojim sigurnim rupama. Na njihovu sramotu naravno, na sramotu svakog čovjeka koji barem na ovaj Dan sjećanja ne osjeti neku sjetu, stanje koje se ne da ni opisati. Na spomen i uspomenu na neka užasna vremena. A moje stanje je trajno stanje, neki kolorit osjećajnih naboja koji se miješaju iz minute u minutu. Što reći, što pomisliti na vrijeme od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine, kada je počela borba za Vukovar, pa do sloma obrane tog grada heroja. Kako se otrgnuti tuzi prisjećajući se 1.624 poginulih, 2.500 ranjenih, 5.000 odvedenih u srpske koncentracijske logore te oko 22 tisuće Hrvata i ostalih ne srba protjeranih…

Živimo danas u nekim čudnim vremenima, u vremenima zabranjenih emocija, emocionalnoj dezorijentiranosti, jer u svakom trenutku od nas se očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo naše osjećaje, jer njihov intenzitet nije poželjan. On izlazi izvan onog okvira dirigiranog ponašanja. Ja ne mogu, neću i ne želim potiskivati ovu svoju urođenu dispoziciju, osjećaje koji me preplavljuju. Prolazio sam i prolazim njihov širok spektar, od gađenja, straha, apatije, srama, i to onog užasnog srama što sam svjedočio i svjedočim današnjoj Hrvatskoj. Prolazim i novi. Pokušavaju me i naučiti kako izgleda praznina i nemoć u pokušajima očuvanja meni svetog. Zato još jednu godinu podvlačim crtu, prvenstveno onu emotivnu crtu, jer ona je bila najizraženija i konstanta, uvijek tu, i nerijetko isprovocirana od strane naše politike koja je u kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, bez imalo etičnosti, savjesti otrgnute od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na stvarnost. Moje i njihove emocije su dijametralno suprotne, ne želim ih ni uspoređivati, ne želim biti uz bok s egocentricima koji se naših heroja prisjećaju jednom godišnje. I pitam se gdje na taj dan pronalaze izgubljeno, nikad postojano domoljublje. U Božjoj pomoći? Sumnjam.

Ponosan na svoje suborce, na one koji su otišli, one koju su pored mene, na sve one koji znaju o čemu govorim. Ponosan i ove godine i cijelo vrijeme na sve one koji su oduvijek znali što znači domoljublje, jer bez domoljublja i domoljuba Hrvatska nikada ne bi obranjena bila. U mojoj tuzi i današnjoj tišini, danu koji plače, pokušat ću biti ponosan što sam tek jedan od onih koji su živjeli i branili svoj dom u vremenu koje će vječno ostati zapisano u duši svakog domoljuba, u duši svakog čovjeka. Danas neću plakati. Samo suzama ću pustiti da teku u sjećanjima.

studeni 18, 2012

Ucitavanje vijesti

Najčitanije