Ratni zločinci na bolovanju

Piše: Z. Horvat

Neprestano se zalažem za promjenu uzrečice „naivni ‘ko sobarice“. Zadnjih dvadesetak godina zaslužili smo da ta uzrečica glasi „naivni ‘ko Hrvati“. Dokazali smo to na stotinama primjera nerada i nesnalaženja naše unutarnje i vanjske politike. U situaciji u kojima bi se bolje snašao svaki klinac, naši mudri i preplaćeni političari pokazivali su zavidnu dozu gluposti i nesnalaženja, a sve u korist naše štete. Manijakalni ratni huškač Vojislav Šešelj tek je jedan iz plejade srbijanskih političara koji nam uredno zabija „štike“ i kolektivno nas pravi budalama.

Dio farse vezan uz Šešelja dogodio se 2015. godine kada je „zbog teške bolesti“ pušten iz Haaškog pritvora doma na liječenje. Od onda su prošle skoro tri godine. Spekuliralo se kako  šef Srpskih radikala ima karcionom jetara. Došavši u Beograd odmah je slavodobitno izjavio  kako ga jetra bole zbog srbijanskih političara i Hrvata. Šešelj se već dulje vrijeme „naslikava“ na brojnim četničkim komemoracijama i krsnim slavama (čitaj: prežderavanjima i oblokavanjima). Ako je suditi po njegovoj figuri i 150 kila žive vage reklo bi se kako taj beskrupolozni ratni huškač ima jedino problema s neutaživim apetitom. Dio te nezajažljivosti vezan je uz prasetinu i rakiju, a drugi za nikada prežaljenom tzv. Krajinom i granicom Velike Srbije na relaciji Karlobag-Gospić-Karlovac-Virovitica.

Koliko god se to činilo nemuštim, Šešelju su „vjetar u leđa“ davali i hrvatski političari. Sjetimo se samo predsjednika-vicmahera Stjepana Mesića i njegove „genijalne“ izjave po kojoj se nakon zadnjega rata svi trebamo svima ispričati. Šešelj i slične vagabunde jedva su dočekali ovu glupost koja je  ponovno bacila sumnju na čistoću Domovinskog rata. Svake godine sami sebe mlatimo po glavi kada naši političari jedva reagiraju na masovne prosvjede što ih aktualna vlast u Srbiji organizira u vrijeme obilježavanja obljetnica operacije „Oluje“. Predsjednik  Srbije Aleksandar Vučić, inače nekada veliki pobornik V. Šešelja, nedavno se u Novom Sadu zarekao kako se „nikada ništa slično neće dogoditi bilo gde gde žive Srbi“. Očito da ne može preboljeti gubitak Kosova i tzv. Krajine.  Kakva je bila  reakcija službene Hrvatske? Skoro pa nikakva. Sudeći po takvim (ne)reagiranjima hrvatske strane  neupućeni bi pomislili kako su Srbija i Srbi nedužne žrtve „udruženog zločinačkog pothvata“, teze koja ne drži vodu od samog početka upornog opanjkivanja Hrvatske i Hrvata.

Iz Den Haaga stidljivo stiže vijest po kojoj bi se na slobodu i  liječenje  mogao pustiti i general Ratko Mladić, najveći krvolok s druge polovice 20. stoljeća. Liječnici kažu da je imao moždani udar pa zaboravlja. Možda je pri tome zaboravio i na masovna ubojstva gotovo osam tisuća Bošnjaka koja je zapovjedio u Srebrenici? Neizlječivo su bolesni nekadašnji „bezbednjak“  Jovica Stanišić, general Mrkšić, Karadžić  i ostali zločinci. Možda uskoro izmisle i neku bolest za tzv. precednika Krajine  Milu Martića, već osuđenog za ratne zločine. Svi su oni bolesni, ali njihovim boljkama moderna medicina ne može pomoći. Onda ih sve treba pustiti  doma na liječenje.

Zbog paljenja njegovih novina „Novosti“ koje svi mi financiramo, predsjednik SNV Milorad Pupovac najavio je odlazak u Beograd. Da se požali na tretman Srba u Hrvatskoj. Ovim je činom nehotice dokazao stav po kojem je napad na njega i njegovo glasilo (ideološki još u ’41.) napad na sve Srbe u Hrvatskoj. Nakon svega Vučić je izbaciti neku zvučnu parolu o ugroženosti „vascelog srpstva“, a naši će političari na to odgovoriti mlako kao i uvijek. Kao efekt pljeska s jednom rukom.