Prof. dr. sc. Zlatko Tomac
Foto: H.Jurković

Počet ću svoju kolumnu s citiranjem završne rečenice Otvorenog pisma poniženih i uvrijeđenih udovica, branitelja Domovinskog rata, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Ta rečenica glasi: “Od Vas ubuduće očekujemo ozbiljnu i odgovornu politiku koja će na prvo mjesto uvijek i bez iznimke staviti hrvatske nacionalne interese i temeljen vrijednosti Domovinskog rata.” Potpuno se slažem s tom konstatacijom jer su s pravom uvrijeđene i ponižene jer im je zabranjeno prosvjedovati na Markovom trgu. Međutim, one iako uvrijeđene i ponižene jednom nespretnom izjavom predsjednice Republike Hrvatske jer su smatrale da ih Predsjednica Republike svrstava u marginalne rubove hrvatskog društva ne traže kao mnogi drugi da se predsjednica smijeni i da se pokrene kampanja za traženje nekog novog predsjednika ili predsjednice, jer kako tvrde Predsjednica KGK u svojem trogodišnjem djelovanju nije uspješno branila hrvatske nacionalne interese.

Traži se njena glava zato što je pozvala Vučića na razgovore u Hrvatsku. Želim napisati da oni koji to traže nisu u pravu jer Hrvatska mora kao država zbog vlastitih interesa razgovarati i pregovarati sa svim susjednim državama, uključujući i Srbiju. Dakle, tvrdim da nije bila pogreška što je predsjednica Republike pozvala predsjednika Srbije u službeni posjet Hrvatskoj.

Predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, izabrao je srpski narod na legalnim i legitimnim izborima i mi Hrvati moramo uvažavati tu činjenicu. Usprkos četničke povijesti i četničkog i agresivnog ponašanja Aleksandra Vučića za vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u kojoj je on osobno sudjelovalo. Sve to znaju i Angela Merkel i Europska unija i Trump i drugi koji usprkos toga razgovaraju sa Vučićem kao legalnim i legitimnim predsjednikom srpske države. Mnogi koji se u bespoštednoj kritici i traženja glave Kolinde Grabar Kitarović zbog poziva Vučiću pozivaju na Tuđmana i Tuđmanovu politiku zaboravljaju dva bitna strateška temelja Tuđmanove politike.

Tuđman je čak i u vrijeme najžešće agresije Srbije na Hrvatsku razgovarao i pregovarao sa Slobodanom Miloševićem. Govorio je moram se poniziti ako je to u interesu hrvatskog naroda, ako tako mogu spasiti ljudske živote. Nekoliko dana nakon raketiranja Banskih Dvora, kada su agresori pokušali ubiti predsjednika Tuđmana i kada je predsjednik Tuđman slučajno ostao živ on se odazvao na poziv Mihajla Gorbačova da dođe u Moskvu i da se tamo sastane sa Slobodanom Miloševićem. Predsjednik Tuđman poveo me na taj sastanak koji je bio dramatičan ali plodonosan jer upravo u Moskvi u dogovoru Miloševića, Tuđmana i Gorbačova odustalo se od pritiska na Hrvatsku da mora ostati u Jugoslaviji, ustvari tu je dobivena ključna podrška da Hrvatska ima pravo na samostalnost i da će ju Rusija pa onda i drugi priznati kao državu.

Sjećam se kakvom smo strašnom pritisku bili izloženi kada je objavljeno da predsjednik Tuđman ide u posjet Gorbačovu da se sastane s Miloševićem. I moja obitelj i prijatelji tražili su od mene da ne idem s predsjednikom Tuđmanom. Sin srednjoškolac čak mi je rekao da ako se idem sastati u Moskvu s agresorom i ubojicom  Miloševićem da će odseliti od kuće. Nakon dugih razgovora uspio sam uvjeriti vlastitog sina da moram ići, da je to u interesu Hrvatske, da moram podržati predsjednika Tuđmana u njegovom nastojanju da se zaustavi rat ili barem da se ne pretvori u globalni rat, da se pokuša na miran način doći do slobodne hrvatske države.  Sjećam se, a o tome sam detaljno pisao, do kakvog je sukoba došlo na sastanku, Milošević, Tuđman, Gorbačov, kako je došlo do prekida večere. Sjećam se da smo Tuđman i ja razgovarali cijelu noć i da mi je tada Tuđman više puta rekao: znam da sam izgubio poene kod naroda, da me mnogi smatraju kukavicom i izdajnikom ali i ubuduće sam spremna se poniziti, izložiti napadima ako sam uvjeren da mogu i pregovorima s agresorom smanjiti broj žrtava i bolje zaštiti hrvatske nacionalne interese. Povijest je potvrdila da je takav stav predsjednika Tuđmana bio plodonosan i možda bitan u kasnijem vrlo brzom priznanju Hrvatske kao suverene države. Dalje želim podsjetiti, a o tome sam pisao godinama, i za vrijeme života i poslije smrti predsjednika Tuđmana, da je on bio uvjeren da hrvatski i srpski narod, kao dva najveća naroda na Zapadnom Balkanu, moraju doći do povijesnog sporazuma koji će riješiti probleme i osigurati tisućugodišnji mir na Balkanu. Sjećam se ,mnogih razgovora s književnikom Ivanom Aralicom u tim burnim vremenima, koji me je pitao čim sam se vratio iz Moskve jesam li se rukovao ili se nisam rukovao s Miloševićem. Pitao me jer sam mu rekao da sam morao prihvatiti ultimatum vlastitog sina koji mi je rekao: “Tata možeš ići u Moskvu s Tuđmanom na sastanak s Miloševićem ali morate s njim razgovarati kao s neprijateljem a ne prijateljem.” Zato, rekao mi je Ivan, ne smiješ se rukovati s Miloševićem, jer rukovanje je znak prijateljstva, a on nije prijatelj on je neprijatelj.” Ja sam održao obećanje sinu i nisam dao ruku Miloševiću. Na večeri smo se tako sukobili da je večera, koju je priredio Gorbačov, bila prekinuta. Kada sam se ispričao predsjedniku Tuđmanu za incident on mi je srdačno rekao: “Zdravko, a zašto sam Vas poveo?” Što znači da se slagao s mojim ponašanjem. Možda je i to naše pristajanje na razgovore ali davanje do znanja, ne samo Miloševiću nego i Gorbačovu, da Miloševića tretiramo kao neprijatelja i agresora bio barem mali doprinos da je Gorbačov shvatio da nema smisla više inzistirati na zajedničkoj državi i da je nemoguće da Tuđmanova i Miloševićeva država budu zajedno.

Dalje navodim da sam više puta pisao kako je jedna od glavnih točaka političkog testamenta Franje Tuđmana postizanje hrvatsko srpske povijesne nagodbe. Dakle, Tuđman je obvezao svoje nasljednike da dva naroda moraju radi svojih interesa i mira i stabilnosti ove regije riješiti međusobne sporove i pronaći rješenja koja će pravedno štiti interese jednog i drugog naroda. Da bi to bilo moguće Tuđman je smatrao da će prije ili kasnije Srbi morati odustati od velikosrpskih pretenzija i velike Srbije i da će morati odustati od velikosrpske agresije i svojatanja tuđih teritorija. Dakle, da je Tuđman živ uvjeren sam da bi on pregovarao s Vučićem i drugima. Mislim da je njegova nasljednica Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednica Hrvatske dosljedno slijedila Tuđmanovu ideju da je i s neprijateljima potrebno pregovarati i razgovarati.

Dakle, nemaju pravo oni koji vrijeđaju predsjednicu zato što je pozvala u službeni posjet Aleksandra Vučića.

Može se prigovoriti da je još jasnije trebalo naglasiti odnosno stalno naglašavati da Aleksandar Vučić nije prijatelj hrvatskog naroda ali da se usprkos toga zbog naših interesa mora s njim razgovarati. Mislim da je pobjednik i dobitnik u tim razgovorima bila Hrvatska i Kolinda Grabar Kitarović a gubitnik Aleksandar Vučić i Srbija. Evo zašto. Aleksandar Vučić je u medijima činjenicama i argumentima raskrinkan, ne samo kao četnik i agresor nego i kao čovjek. Puštanjem mnogo puta njegovog govora u Glini koji je pozivao ljude da s oružjem u ruci idu u rat protiv Hrvatske, da se bore za veliku Srbiju a svojom tvrdnjom da nije govorio o velikoj Srbiji, on je sam sebe proglasio lažovom, tako da je postala popularna rečenica kada netko laže da se kaže: lažeš kao Vučić.

Na sjednici velike Skupštine Srpskog nacionalnog vijeća on je sam sebe optužio da iz Beograda želi vladati Srbima izvan Srbije. Cijeli problem dijela Srba u Hrvatskoj, koji su bili agresori na vlastitu domovinu, bio je u tome što oni ne priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu i državu, oni ne žele biti politički Hrvati nego je za njih predsjednik Vučić, Beograd je glavni grad a Srbija je njihova država i domovina. U tri godine vladavine Kolinde Grabar Kitarović strašno su je napadali i vrijeđali a sada su joj burno pljeskali ne znajući da će im na kraju dati šah mat rekavši: Hrvatska je Vaša domovina. Tom rečenicom porazila je Vučića i njegove pione i iz Srbije i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji se spremaju za novi Memorandum odnosno koji nisu odustali od velike Srbije i koji na sve moguće načine nastoje ostvariti. Vučić je doživio poraz i zbog toga što su ga ra razliku od ranijih posjeta npr. kada je bio na inauguraciji Kolindi Grabar Kitarović, žestoko napali svi mediji čak i oni koji su mu uvijek davali podršku i veličali ga. Napali su ga i lijeve političke stranke koje su po prvi puta jasno rekle da je Vučić bio četnik i da je ostao četnik i da Vučić nije promijenio ćud nego samo dlaku.

Vučić je doživio još dva poraza. Prvi je što je morao marširati po maršu hrvatske vojske i pozdraviti Hrvatsku vojsku. Njegov govor tijela je pokazivao da je pred eskplozijom. Ponižen je Vučić i činjenicom da i nakon svega što je govorio i on i njegovi suradnici o Alojziju Stepincu sjedio u Stepinčevoj sobi u društvu kardinala i predsjednice ispod velikog portreta blaženog Alojzija Stepinca.

Vučić je poražen i zbog toga što mu nije uspjela strategija da provokacijama natjera Kolindu Grabar Kitarović da otkaže posjet, što je posjet prošao bez incidenata i što je Hrvatska potvrdila da je demokratska država. Vučić je poražen i zbog toga što su širokoj javnosti hrvatski mediji, ovaj puta su stvarno bili hrvatski mediji svi od reda, iznijeli bezbroj činjenica koje su raskrinkale Vučića, lažnog Europljanina i demokrata i pokazali da se nije promijenio, da je to gluma i da on je ostao na poziciji velikosrpske politike. Zato na kraju želim samo navesti neke činjenice koji dokazuju kako je možda Andrija Hebrang u pravu kada je rekao da bi Hrvatska trebala podići optužnicu protiv Aleksandra Vučića zbog zločina i nagovaranja na zločine za vrijeme Domovinskog rata. Evo tih argumenata za moguću optužnicu.

Aleksandar Vučić ne voli da mu se spominje prošlost, jer je on kako kaže čovjek budućnosti pa čak agresivno optužuje one koji traže da se sazna istina o prošlosti te cinično kaže: ja sam čovjek budućnosti a vama nitko nije kriv što ste zarobljenici prošlosti. Ako se tome doda da je Aleksandar Vučić osporio oslobađajuću presudu Haaškog suda Gotovini i Markaču i Hrvatskoj i da je dao vrlo agresivne i optužujuće izjave koje potvrđuju da se nije odrekao velikosrpske politike iz prošlosti potrebno je podsjetiti na njegovu ulogu u prošlosti i na njegov pokušaj da sakrije tu istinu.

Kao mlad čovjek bio je s navijačima “Crvene zvezde” koji su organizirano napravili nerede na utakmici Crvena zvezda- Dinamo 13. svibnja 1990. na Maksimirskom stadionu. Bio je sljedbenik Šešeljeve politike i Arkanove politike. Ti neredi na utakmici u Maksimiru bili su dobro organizirani. Cilj je bio proširiti nerede sa stadiona na Zagreb kako bi se proglasilo izvanredno stanje i onemogućilo da HDZ i Franjo Tuđman koji su pobijedili na demokratskim izborima u Hrvatskoj preuzmu vlast u Hrvatskoj.

Dakle, Aleksandar Vučić je sudjelovao osobno u početku agresije na Hrvatsku.

Njegov govor u Glini desetak puta je ponovljen kao i njegova laž gdje je tvrdio da to što je rekao nije rekao. Tako da bi na bazi toga govora bilo moguće utemeljiti optužnicu za zločin protiv Hrvatske i poticanje na zločin.

Bezbroj je izjava Aleksandra Vučića u kojem lažno i teško optužuje hrvatski narod. Navest ću samo jednu. Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču koja potvrđuje da Vučić nije promijenio svoje mišljenje iz mladosti, da je i dalje velikosrpski vuk čak i vučina. Evo te izjave koju ne treba posebno komentirati: “Imaju li i Srbi pravo na pravdu i tko je odgovoran za brojna ubojstva srpskih civila na području Hrvatske, kao i najveće i najteže etničko čišćenje provedeno na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata? Ako Gotovina i Markač nisu krivi za počinjene zločine, tko jest?” (Politika, Beograd).

Dakle, nema nikakve dvojbe da današnje vodstvo Srbije nastavlja velikosrpsku i četničku politiku. Zato je dobro što je Vučić dobio priliku da tu politiku jasno formulira u posjeti Hrvatskoj i što je tom politikom natjerao i one političke snage koje su bile uz Vučića i one medije koje su ga podržavale da moraju progovoriti istinu. Dakle, Aleksandar Vučić je otišao kao poražen čovjek do nogu jer njegova misija nije uspjela. Hrvatska predsjednica mogla ga je do kraja nokautirati i njena je pogreška što to nije učinila. Morala je na licu mjesta komentirati neke njegove izjave koje se nikako ne mogu braniti i obraniti, npr. kada je usporedio zločine nad Vukovarcima sa Lorom. Ili kada je rekao da je Stepinac bolna točka srpskog naroda. To predsjednica nije učinila ali i bez toga Vučić je poražen a Hrvatska je pobjednik. Hrvatska je pokazala da je demokratska. Hrvati su pokazali da ne opraštaju četničku politiku, da znaju tko je Vučić da znaju da on nije prijatelj ali da zato što je on izabran kao predsjednik Srbije da će s njim razgovarati kada je to potrebno radi obrane hrvatskih nacionalnih interesa i rješavanje zajedničkih državnih problema. Mora se dodati da ovaj puta premijer Plenković doprinio iako je bio relativno po strani porazu Vučića jer mu je nametnuo bez njegove suglasnosti razgovor o ratnim štetama i potrebi da Srbija plati ratnu štetu te je jasno rekao da će Hrvatska kao članica Europske unije podržavati put Srbije u Europsku uniju ali će tražiti i ispunjene svih demokratskih kriterija odnosno da Hrvatska neće pristati da se Srbiji gleda kroz prste. Hrvatska je dobila priliku da cijelom svijetu a posebno Europskoj uniji pokaže i dokaže da je za primanje demokratske Srbije ali ne i četničke Srbije te da inzistira na istini o velikosrpskoj agresiji. Šteta je što prilikom posjeta Vučića nije inzistirano i u razgovorima i u medijima na odlukama Međunarodnog suda pravde koji je jasno utvrdio da je Srbija bila agresor.

Međunarodni sud pravde neosporno je utvrdio da su Srbija, Crna Gora i JNA pokušali teškim zločinima i vojnom silom stvoriti veliku Srbiju. Takva presuda je, između ostalog, i presuda Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Zoranu Milanoviću i drugima koji su vodili politiku amnestiranja Srbije i prihvaćanja krivotvorine da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom krivnjom i za rat i za počinjeni zločin. Stjepan Mesić je tvrdio godinama da Crna Gora nije ratovala s Hrvatskom. Tvrdio je da su Tuđman i Milošević podjednako krivi za rat. Dakle, suprotno presudi Međunarodnog suda pravde on je optuživao vlastitu domovinu da je kriva za ono za što nije kriva. Vesna Pusić je još prije 12 godina počela tvrditi da nema Domovinskog rata nego da se radilo i radi o sukobu dvaju nacionalizama, srpskog i hrvatskog, radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske. Tvrdila je da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu a da je Oluja zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja Srba. Bila je zvučnik Carle del Ponte i davala je podršku koncepciji tužilaštva o tome da nema agresora i žrtve, da nema dobrih i loših, da su za zlo krivi i Srbija i Hrvatska, ali možda Srbija nešto malo više. Ivo Josipović je cijelo vrijeme, zajedno s Vesnom Pusić, nastojao povući hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid jer su se bojali onoga što se dogodilo. Bojali su se da će Haaški sud pravde utvrditi da je Srbija agresor, da je uzrok rata, pokušaj stvaranja velike Srbije i provođenje dobro smišljenih masovnih zločina radi etničkog čišćenja dijelova Hrvatske koje su željeli pripojiti velikoj Srbiji. Takvom presudom presuđeno je i izdajničkoj politici Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Vesne Pusić i drugima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here