Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Bivši predsjednik Republike Hrvatske ima pravo zastupati svoja politička stajališta. Ima pravo kritizirati one koji ne misle kao on ali kao sveučilišni profesor nema pravo vrijeđati ljude bez argumenata na temelju izmišljotina i lažnih optužbi.
Nije ovo prvi puta da me Ivo Josipović osobno vrijeđa i napada i pokušava me proglasiti klerikalcem, krajnjim desničarom, ustašom i ne čovjekom. U svojim napadima pokušao je biti ironičan i duhovit. U jednom intervjuu je rekao kada su ga pitali da li komponira odgovorio je da se sprema komponirati komičnu operu pod naslovom “Kako profesor Tomac traži crvenu nit po europskim metropolama”. Odgovorio sam mu kratko, jer u to vrijeme je bio predsjednik Republike Hrvatske, da kada bi tražio crvenu nit da bih morao doći kod njega u Predsjedničke dvore, jer nažalost on je bio u to vrijeme jedini crveni predsjednik u Europu omotan u crvene niti.
Pisao sam mu i otvorena pisma, molio ga da promijeni svoju politiku kada je vodio predsjednika Srbije Tadića u Vukovar i kada su zajedno tvrdili da nema velikosrpske agresije nego da se radilo o građanskom ratu.
Pisao sam mu i pismo kada je zajedno s Vesnom Pusić pokušao obezvrijediti hrvatsku tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde za učinjeni genocid u Hrvatskoj.
Kritizirao sam ga kada je tvrdio da je notorna Vesna Teršelič savjest hrvatskog društva tvrdeći da je time uvrijedio hrvatske branitelje. Žestoko sam napadao njegovu izjavu u izraelskom Knessetu da u srcima hrvatskog naroda živi ustaška guja. To je jedinstven primjer da predsjednik jedne države u stranom parlamentu, i to ne u bilo kojem nego u izraelskom, optužuje svoj narod da mu u srcima živi ustaška guja.
Da, točno je da sam i napisao knjigu o politici Ive Josipovića pod naslovom “Crveni predsjednik”, u kojoj sam argumentima pokazao za kakvu se politiku zalaže Ivo Josipović.
Nažalost, i nakon što je prestao biti predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i dalje svako domoljublje proglašava ekstremizmom, ustaštvom i fašizmom. Hrvatski katolički identitet za njega je klerikalizam a Hrvatska mu je džamahirija.
Da, točno je da se mi politički potpuno razlikujemo. Nemam ništa protiv da Josipović kritizira moje stavove i poglede ali umjesto argumentirane kritike Josipović vrijeđa, izmišlja i podmeće.
Nije istina da sam bio desna ruka Jakova Blaževića. Što sam tamo radio opisao sam u svojim knjigama i nema nikakve tajne. Također sam opisao zašto sam se razišao s Jakovom Blaževićem, i politički i ljudski, iako me je on spašavao od zatvora 72. godine.
Istina je da sam uvijek bio Hrvat i domoljub.
Istina je da sam se s predsjednikom Tuđmanom ′89. godine dogovorio da ostanem u SDP-u i da pomognem da SDP podrži Tuđmanovu politiku stvaranja samostalne hrvatske države, jer je i Franjo Tuđman bio svjestan da Hrvatska ne može biti stabilna država bez “lijeve noge”.
Istina je da je manjina u SDP-u, u koju nije spadao Josipović a Račan je, u povijesnim trenucima kada je bilo biti ili ne biti dala čvrstu podršku Tuđmanu i HDZ-u nakon pobjede na izborima.
Istina je da smo Račan i ja, nakon gubitka izbora, jedan drugom čestitali i govorili: mi smo svoju povijesnu ulogu pošteno izvršili. Omogućili smo poštene višestranačke izbore. Mirno smo predali vlast onima koje je izabrao hrvatski narod, sada je naša dužnost štititi volju hrvatskog naroda i pomoći Franji Tuđmanu i HDZ-u u teškom povijesnom zadatku stvaranja i obrane hrvatske države. Zato smo i predložili i pristali na stvaranje Vlade demokratskog jedinstva u kojoj sam bio potpredsjednik i član najužeg sastava vrhovnog državnog vijeća koje je donosilo sve bitne odluke. Ponosan sam na to što sam radio u toj Vladi i stvaranju i obrani hrvatske države.
A što se tiče moga razdoblja života, u kojem sam vjerovao u mogućnost samoupravljanja, priznao sam da sam bio u zabludi, ispričao se i kada sam spoznao kakva je strahota bio ustvari Titov režim smatrao sam svojom obvezom govoriti istinu o tome.
Što se tiče Etičkog nacionalnog sudišta ponosan sam na ono što je ono učinilo. Imali smo snage u uvjetima totalne blokade govoriti i reći istinu o Josipu Brozu Titu i njegovom režimu.
Naše sjednice i moralne osude izrečene su javno i argumentirano. Osudili smo moralno i Ivu Josipovića. Argumenti su brojni a pozivam Ivu Josipovića na javnu tribinu ili bilo koji javni duel da porazgovaramo o tome čije je hrvatstvo, moje ili njegovo, jadno.
Ivo Josipović je danas propali političar koji pokušava koristiti svaku priliku kako bi se vratio na političku scenu. Zato je i osnovao svoju stranku kojoj je dao smiješan naslov “Naprijed”.
Ivo Josipović si je zamišljao, a možda i još uvije sanja, da bi mogao postati novi Tito koji jaše na čelu kolone i koji izvodi Hrvatsku iz guste magle, koji pobjeđuje ustaške guje i druge nemani kao i Tito u Nazorovoj pjesmi “Titov naprijed”.
Da se malo našalim s Ivom Josipovićem parafrazirajući Nazorovu pjesmu “Titov naprijed” u svojoj knjizi “Pobjednici i gubitnici” objavio sam slijedeću pjesmu o drugu Ivi Josipoviću.
“Drug Josipović jaše na čelu kolone
stazom sve tvrđom, mrzlijom.
Ustaške guje pred njim stoje i zatvaraju mu put.
Oh grdno li je.
Josipović s konja siđe
zgrabi štap golemi
i guje potuče i viknu: Naprijed, naprijed!
Al’ grmnu grom na vrhu planinskome;
I vjetar duhnu, i magla se dignu.
Zakriješti oro pod oblakom;
Zasja Sunce što slavno sja i hrani i grije;
I Josipovićev glas se prosu kao dažd
Na izmučenu čeljad, uvijek žednu
Njegovih riječi: “Naprijed“!
A što se tiče Josipa Broza Tita, nikada nisam tajio da sam u mladosti jedno vrijem bio fasciniran s likom J.B.Tita ali kada sam postepeno saznavao što se događalo na Bleiburgu i križnim putovima, kakva je to bila diktatura i zločinački režim, ja sam ne samo priznao svoje zablude nego sam smatrao i svojom obavezom govoriti istinu o titoizmu i dokazivati da se on nije razlikovao posebno u početku od staljinizma i drugih zločinačkih režima. Suprotno tome Ivo Josipović cijeli svoj život je opsjednut veličinom svog Tita. On je i nakon sloma Jugoslavije i titoizma na svoju biografsku knjigu stavio na naslovnicu svoju sliku kao Titovog gardista.
U svom petogodišnjem predsjedničkom mandatu nastavio je Mesićevu politiku nekritičke obrane lika i djela Josipa Broza Tita. I nakon što je izgubio predsjedničke izbore od Kolinde Grabar Kitarović, usudim se reći i uz malu pomoć i moje knjige “Crveni predsjednik” u kojoj sam raskrinkao lažnu sliku Ive Josipovića kao finog umjerenog profesora i prikazao ga kao političara koji ne preza od prljavih metoda u borbi za vlast, Ivo Josipović u nemogućnosti da ospori moje stavove me vrijeđa, kao što vrijeđa i hrvatski narod jer svuda i dalje vidi ustaše i fašiste.
I njegova rečenica da ništa ne vrijedi ono što sam radio i ′71., kada sam ostao bez posla i izbačen s Fakulteta kao navodni nacionalist, i ono što sam radio kao potpredsjednik Ratne vlade i sve do danas pokazuje da se Ivo Josipović ne mijenja.
Za razliku od mene kada se progonilo Hrvatsko proljeće Ivo Josipović je šutio i nije bio na udaru niti je izbacivan s fakulteta i s posla. I 90- te godine nije ga bilo nigdje kada je grmjelo, kada je trebalo braniti hrvatstvo. A danas umjesto da se pokloni hrvatskim herojima, koji su dali svoj život, on brani srpskog agresora a moje hrvatstvo, koje sam dokazao na djelima, proglašava sramotnim tvrdeći da je jadno hrvatstvo u kojima je Tomac mjerilo. Ali na kraju tu rečenicu on proširuje i na likove koji mene okružuju. Navest ću te sramotne likove koji me okružuju a koji su bili na predstavljanju moje knjige.
Najviše je bilo branitelja a bila je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, bio je biskup Šaško, izaslanik kardinala Bozanića, bili su izaslanici predsjednika Vlade, predsjednika Sabora, zagrebačkog gradonačelnika, predsjednik i potpredsjednici Vlade demokratskog jedinstva, Miro Kovač i mnogi drugi ugledni ljudi. A govorili su književnica Nevenka Nekić, koja je napisala između ostalog sjajnu knjigu o kardinalu Stepincu “Kardinalovo srce”, akademik Davorin Rudolf, prvi ministar vanjskih poslova, član Ratne vlade, sjajan pisac, veleposlanik i prof. dr. Miroslav Tuđman, koji je napisao sjajne knjige a koji je između ostalog bio za vrijeme rata u BiH obnašajući najteže dužnosti stvaranja tajne službe i diplomacije.
To je moje okruženje koje je krunski dokaz moga klerikalizma i ekstremizma jer Josipović piše “jedino što u Tomčevom životu vrijedi je period kada sam bio pravi iskreni komunist”. Dakle, za Josipovića ne vrijedi sve ono što sam napravio zajedno sa svojim okruženjem u borbi za suverenu Hrvatsku.
Josipović cinično završava rečenicom opisujući mene: “Što je danas najbolje govore njegova djela i likovi koji ga okružuju.” Mislim da je Josipović ovim svojim pamfletom najbolje opisao samog sebe.
