Piše: Prof.dr.sc. Zdravko Tomac

Hrvatski narod mora inzistirati barem da mu se vrate prava koja ima Daytonskim mirovnim sporazumom

Uskoro se navršava 22 godine od svečanog potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u Parizu, koji je ustvari bio i ostao i danas Ustav Bosne i Hercegovine, napisan na engleskom jeziku i voljom Međunarodne zajednice. Taj mirovni sporazum doprinjeo je kraju rata i uspostavljanju mira ali to je bio nedovršen mir i nepravedan mir, nametnut mir voljom Međunarodne zajednice. Od tada do danas taj sporazum bio je u znatnoj mjeri promijenjen ustavnim promjenama i zakonima.
Tim promjenama hrvatski narod u Bosni i Hercegovini izgubio je i one elemente ravnopravnosti koje mu je garantirao Daytonski mirovni sporazum. Stanje je danas katastrofalno. Hrvati su izmjenom izbornog zakona, protuustavnom, došli u poziciju da im Bošnjaci, kao većinski narod u Federaciji, mogu izabrati njihove predstavnike. Dva puta za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine izabran je Željko Komšić glasovima Bošnjaka nasuprot volji hrvatskog naroda. I u Dom naroda neustavnim i protuhrvatskim izbornim zakonom Bošnjaci su birali jedan dio Hrvata umjesto Hrvata.

Uoči novih izbora stanje je dramatično. Bošnjačke elite na vlasti zabranile su da se raspravlja o izbornom zakonu ali dio hrvatskih elita u Bosni i Hercegovini služi Bošnjacima i protivi se nužnim promjenama izbornog zakona.

Stanje je dramatično i zbog činjenice da se 29. studenog (nije slučajno da je izabran baš taj datum, ustvari to je zlokobni nagovještaj kakva će biti presuda) donosi se konačna presuda u kojoj će se odlučiti da li je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu odnosno presudit će se šestorici optuženih Hrvata da su zajedno s hrvatskim državnim i vojnim vodstvom sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine.

Povoljnija je opcija da se neće suditi Hrvatskoj nego samo pojedincima koji će biti žrtvovani i osuđeni iako su nevini. Nakon toga će slijediti brojne optužnice ne samo protiv vojnog vodstva Hrvatskog vijeća obrane nego i Hrvatske vojske koja je sudjelovala u oslobađanju Bosne i Hercegovine.

I uoči potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pisao sam brojne tekstove u kojima sam obrazlagao zašto je on nepovoljan i zašto ga Hrvati ne smiju potpisati. U knjizi koja je ovih dana izašla iz tiska “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo” objavio sam i tekst Daytonski zatočenici onako kako je on bio napisan uoči potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Taj tekst sam objavio da bi detaljnije objasnio zašto sam tada, i danas, mislio da je hrvatski pristanak pod velikim pritiskom i nepovoljan za Hrvate te da je najveća pogreška hrvatske politike.

Taj tekst objavljujem onako kako sam ga objavio prije 22 godine bez ikakvih promjena kao svjedočenje o nepravednoj i nepoštenoj politici Međunarodne zajednice kako bi se razumjelo zašto i danas moćnici iz Međunarodne zajednice podržavaju teror Bošnjaka nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini.
Evo toga teksta u cjelini prenesenog iz knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”.

DAYTONSKI ZATOČENICI

Za ispravnu ocjenu Tuđmanova lika i djela potrebno je reći istinu o Daytonskom mirovnom sporazumu i o načinu kako je on nametnut na štetu interesa hrvatskog naroda. Kao što sam već napisao i onda tako i danas smatram da je najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne i što je prihvatio rješenja koja su već u startu učinila hrvatski narod neravnopravnim. Ta neravnopravnost se kasnijim promjenama Ustava BiH i izbornog zakona pretvorila u potpunu neravnopravnost i činjenično pretvaranja hrvatskog naroda od ravnopravnog naroda u nacionalnu manjinu. Zato ponovno objavljujem svoj članak Daytonski zatočenici, koji je napisan uoči potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i zbog kojeg sam bio žestoko napadan.

Mjesec dana uoči mirovnih pregovora u Daytonu, svi mi hrvatski političari i bivši i sadašnji, bili smo opsjednuti zahtjevima brojnih svjetskih agencija, televizija i novina, da sudjelujemo u raznim intervjuima, za TV radio i novine ali i za dokumentarne filmove. I osobno sam kao sudionik tih burnih događaja mogao vidjeti po pitanjima koja su mi brojni novinari postavljali, da je počeo proces mijenjanja prošlosti odnosno stvaranja nove poželjne slike prošlosti na osnovi koje će se moći svjetskoj javnosti nametnuti daytonska budućnost. Bilo je očito da se već zacrtanom Daytonskom mirovnom sporazumu kao trulom kompromisu, nemoralnom i nepoštenom miru koji nagrađuje agresora, želi dati kakva-takva legitimnost odnosno kako se želi stvoriti i nametnuti utisak kako je to jedini izlaz.

Da bi se oprale krvave ruke svjetskih političara i njihova krivnja, ne samo zbog toleriranja i mirnog gledanja masovnih zločina, nego ponekad i stimuliranja genocida, da bi se stvorila podloga za nametnuti nepravedan mir i za prihvaćanje Miloševićeve neofašističke logike kao temelja trulog kompromisa, bilo je potrebno najprije promijeniti prošlost, stvoriti lažnu sliku o uzrocima krvavih i zločinačkih događaja na području bivše Jugoslavije, jer bez toga bi i neupućenom građaninu bilo jasno da su daytonski mir i njegova načela u stvari velika prijevara i kapitulacija, s obzirom da prihvaćaju i legaliziraju mnoge principe za koje se bezbroj puta reklo: Nikada više!

Famozni, navodno nepostojeći američki plan koji se posljednjih mjeseci realizirao i vojnim akcijama kako bi se uspostavio odnos teritorijalne podjele 51 posto za Federaciju Bošnjaka i Hrvata, a 49 posto za srpski entitet, bez obzira na svu ambalažu u koju su ga umatali u biti je bio plan podjele Bosne na duži rok, jer nije moguća kvadratura kruga – da Bosna bude i cijela i, istovremeno, podijeljena na dva dijela.

Zato međunarodna zajednica, umjesto inzistiranja na otklanjanju uzroka rata, umjesto nuđenja koncepcija i vizija konačnog rješenja koje će osigurati multietničku, multivjersku i multikulturnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih naroda, kao federaciju tri naroda u kojoj će svaki pripadnik bilo kojeg naroda moći živjeti u bilo kojem dijelu BiH, dakle, umjesto radikalnog rušenja neofašističkog koncepta koji je nametnuo Slobodan Milošević, i dalje je podržavala pravo Srba da dobiju svoju srpsku državu na 49 % teritorija Bosne i Hercegovine iz kojega su genocidom istjerali Hrvate i Bošnjake.

Da bi se opravdao truli kompromis koji prihvaća ratne stečevine agresora, rezultate genocida i etničkog čišćenja, razumljiva je bila potreba da se naknadno krivotvore uzroci i tijek rata na području bivše Jugoslavije. Osvajački rat s ciljem stvaranja Velike Srbije, a protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske, naknadno se nastojao pretvoriti u građanski rat i etničke sukobe. Zločinačka i genocidna koncepcija stvaranja Velike Srbije istjerivanjem Hrvata, Bošnjaka i drugih s teritorija gdje su živjeli, uključujući i masovne masakre, pokušala se relativizirati tezom o tome kako na području bivše Jugoslavije “ne postoje dobri i loši momci”, nego samo loši, kako su svi u ovom ratu činili zločine, a Srbi samo nešto više od ostalih. Medijskom kampanjom, agresor i žrtve agresije nastojali su se izjednačiti i staviti na istu razinu, a rezultati ostvareni ratom i genocidom uzimati se kao polazište navodnog pravednog rješenja i mira.

Umjesto otklanjanja uzroka rata i kažnjavanja agresora, s njim se pregovaralo kako bi se postigao truli kompromis, kako bi se agresoru – ako bi bio voljan vratiti makar samo dio osvojenog – priznali rezultati ostvareni ratom. Vršio se jednak pritisak na agresora i na žrtve agresije da prihvate truli kompromis. Da bi se sve to opravdalo s moralnog stajališta, nastojalo se, što je moguće više, izjednačiti krivnju svih strana za rat i posljedice rata.

Zbog toga, ali i iz mnogih drugih razloga, ono što se događalo u Daytonu traži svestranu analizu i s moralnog aspekta, ali i sociološkog, politološkog i svakog drugog, jer se radilo o rađanju novog oblika diplomacije i politike, neki kažu “zatočeničke diplomacije”. U takvoj je “zatočeničkoj diplomaciji” puno toga bilo ne samo neprihvatljivo nego i uvrjedljivo.

Ne samo da su se na isti način tretirali i žrtve i agresor, nego se, odnoseći se prema svima kao ravnopravnim pregovaračima, stvarala pogrješna slika u glavama TV gledatelja. Forsirao se zaključak da su svi zapravo jednaki, da među njima nema razlike. Privodili su se stolu za pregovore jedan po jedan, morali su sjesti kad im se kaže, morali su ustati i rukovati se kad im se kaže, a ako treba, morali su to i ponoviti za televizijske kamere.

Zločinac Milošević i njegove žrtve Izetbegović i Tuđman, kako su se te slike često ponavljale, za američkog TV gledatelja postajali su politički i medijski ravnopravni partneri u pregovorima, podjednako krivi za ono što se dogodilo. Analizom svjetskih medija iz toga vremena može se navesti bezbroj primjera sustavnog izjednačavanja Miloševića, glavnog krivca za masovne zločine na ovim prostorima, s njegovim partnerima u pregovorima, Izetbegovićem i Tuđmanom. S jedne se strane sva krivnja za zločine vrlo vješto prebacivala na njegove produžene ruke, Karadžića, Mladića, Martića, Mrkšića, te se medijskom kampanjom nastojalo spužvom zaborava izbrisati iz svijesti sve što su ti isti mediji godinama tvrdili, nazivajući Miloševića balkanskim krvnikom.

S druge strane, potencirali su se i napuhavali pojedinačni zločini koje su učinili Hrvati kako bi se stvorila lažna slika, kako bi prosječni čovjek zaključio: svi su isti, Tuđman je samo Miloševićev šegrt. To je samo jedan od načina kojima se željelo opravdati rješenje, po kojemu nema ni pobjednika niti poraženog. Miloševiću su, podjelom Bosne na dva dijela, ipak priznali dio onoga što je ostvario genocidnim ratom tako da su Srbi dobili 49 % etnički očišćene Bosne. U tom kontekstu treba shvatiti i podizanje optužnica protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini i veliku medijsku kampanju protiv Hrvatske zbog pojedinačnih zločina Hrvata u “Oluji” i nakon “Oluje”. Barem me pedesetak novinara iz cijeloga svijeta uoči Daytona unakrsno ispitivalo o zločinima Hrvata u Oluji i nakon nje.

Tu smo došli do glavnog pitanja na kojem se lomila i lomit će se budućnost čovječanstva. Koje su to zajedničke moralne norme na osnovi kojih su zatočenici Daytona na kraju potpisali, kako reče predsjednik Tuđman, nametnuti mir? Očito je to tabu tema te će se u svjetskim medijima i dalje izbjegavati pisati i govoriti o njoj. Izgleda da će se nastaviti sve veće “friziranje” prošlih i sadašnjih događaja kako bi običan čovjek prožvakao Daytonski sporazum kao koristan i moralan čin, a one koji su “zatočenike” natjerali na taj čin kao velike političare koji su u interesu mira i pobjede dobra konačno našli snage da zaustave ubijanja na krvavom Balkanu i, kako će reći, natjerali sve strane da prestanu ubijati.

Tako se osvajački genocidni rat na kraju pretvara u ubijanje u kojem se izjednačavaju agresor i žrtve, te se, u stvari, vrši veći pritisak na žrtve nego na agresora, navodno da bi se takva ubijanja zaustavilo. Daytonski sporazum je nemoralan čin jer je agresoru kao nagradu dao 49 % etnički očišćenje države, koji istočnu Bosnu, trajno prepušta Srbima iako je prije rata od ukupnog broja stanovnika bilo 70 % Muslimana, odnosno Bosansku Posavinu, u kojoj je prije rata živjelo preko 70 % Hrvata i Muslimana. Zato je potrebno u konačnom rješavanju bosansko-hercegovačke kvadrature kruga ići dalje od sadašnjeg stanja, odnosno od mirovnog Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nagradio agresora i činjenično podijelio Bosnu i Hercegovinu.

Ozakonio je etničko čišćenje jer je onemogućio da čovjek koji je istjeran iz svoje kuće, svoga sela, svoga grada, svoga kraja, bez obzira na vjeru, naciju i političko opredjeljenje, dobio je samo fiktivno pravo povratka svojoj kući.

U proteklih 20 godina od potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma stanje u Bosni i Hercegovini se bitno pogoršalo posebno na štetu Hrvata, koji su odlukama međunarodne zajednice (Visoki predstavnik) ustavnim promjenama i promjenama izbornog zakona činjenično prestali postojati kao jedan od tri ravnopravna naroda u BiH. Hrvati su dva puta bili preglasani na izborima i dva puta su hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH izabrali Muslimani i lažni Hrvati.

Hrvati su izgubili većinu u Domu naroda, i tamo su Muslimani izabrali lažne Hrvate, koji nisu štitili interese hrvatskog naroda nego Muslimane. To je dovelo do pobune hrvatskog naroda, jednostranog otkazivanja Daytonskog sporazuma i pokušaj formiranja hrvatske samouprave. Međunarodna zajednica je to energično spriječila, smijenila je i kaznila hrvatske dužnosnike, zabranila im je bavljenje politikom. Usput su tenkovima okupirali Hercegovačku banku i razorili gospodarsku moć Hrvata. Nametnuli su muslimansku dominaciju u Mostaru iako Hrvati imaju većinu. Od tada u Federaciji BiH Hrvati su činjenično stavljeni u položaj nacionalne manjine.

Potreban je novi dogovor suverenih naroda u Bosni i Hercegovini i konstituiranje nove cjelovite moderne države BiH u kojoj će sva tri naroda imati ista prava i obveze i u kojoj će se osigurati ravnopravnost svih građana i naroda pod jednakim uvjetima ne samo ustavno pravno nego i u realnosti u svakom dijelu BiH.

Ne može uspjeti ono što je izgrađeno na trulim nemoralnim neostvarivim temeljima. Nužno je ići dalje od Daytona a ne može se ići dalje bez utvrđivanja moralnih kriterija koji u startu garantiraju svakom čovjeku i svakom narodu približno jednake uvjete za život.