Povezite se

Kolumne

Politika, Sabor i novinari – simbioza koja režira karnevalsku pozornicu javnoga prostora

Objavljeno

-

Piše: Vedran Morin

Cenzura i karneval, u te dvije riječi možemo sažeti prilike u Saboru, te općenito u politici, kao i u medijima.

Novinari, odnosno žalopojke koje se često izjašnjavaju (i prosvjeduju) zbog nebrige države prema sedmoj sili, isto tako nerijetko se odluče snimati za javnost scene iz parlamenta koje više priliče karnevalu, najmanje ozbiljnoj političkoj instituciji, što je poražavajuća činjenica za jedne i druge. Kada se novinari prime zadatka pa skupa s urednicima “biraju” što izdvojiti za ionako kratku reportažu, čine to ideološki, najmanje kako bi doista neovisno novinarstvo trebalo činiti. Javnost je nažalost sada već kod izvještavanja o saborskim aktualnostima navikla na gledanje scena koje ih više zabavljaju, nego upoznaju s konkretnim radom. Stoga se s pravom pitam, zaista, zašto u informativnim emisijama i na portalima ne vidimo drugu stranu medalje?

Kod naroda štoviše postoji sumnja kako upravo politika dirigira što prikazati te o čemu pisati, pa stoga ne čudi činjenica da izostaju oni govori u Saboru koji prikazuju zastupnike kada iznose korisne stavove i prijedloge. Logično je u tom slučaju povezati dva i dva jer oporba smeta vladajućima, tko god bio na vlasti, pa ostaje za vjerovati u te sumnje. I tu dolazim u stanje nevjerice jer mi nije jasno kako (ne)podobni i (ne)profesionalni novinari mogu jednom rukom pružati ruku politici, a drugom držati transparent zahtijevajući “pravdu” i “bolje uvjete rada”. Jedno s drugim jednostavno ne ide pa ih mogu navijačkim žargonom smatrati “prodanim dušama”. Novinar mora jučer, danas i sutra djelovati u interesu naroda, amen. Jednaka prava za svih, sve ostalo je ideološko novinarstvo.

Saborski zastupnici u ulozi novinara

Ivan Pernar odlučio je uzeti stvari u svoje ruke. Iako je zbog njega na meti kritičara, Pernarov saborski “rekvizit” je mobitel koji mu služi da snimi ono što vjerojatno nećemo gledati u večernjem dnevniku. Njegovih govora na Youtubeu je na desetke, poneki su zabilježili i milijune pregleda, ali to svejedno nije dovoljno da se s istim upozna dio javnosti koji nema mogućnost gledanja istih.

Pomislio bih da je uredniku najbitnija gledanost ili čitanost, ali očito nije tako, stoga se dobro pazi što i koga objaviti. Zato se Pernar, bio on nekome pozitivan ili negativan, snašao tako što je iskoristio snagu tehnologije i zabilježio svoj rad u Saboru. Njemu možda i je dovoljno, ali je li tako i zakinutoj javnosti? Na kraju krajeva, ispad zastupnika Branimira Bunjca (prijetio smrću saborskome zaštitaru) nisu snimile kamere već mobiteli njegovih saborskih kolega, pa opravdano tvrdim da profesionalni novinarski rad ozbiljno izostaje iz Sabora, jednako kao što izostaju na široko i sami saborski zastupnici. Čime bi se mediji pravdali da nije bilo tih mobitela, tko bi javnost upoznao s navedenim događajem?

Bliže se izbori, uloge identične

Profesionalno bi od medija bilo kada bi svih 396 kandidata na izborima za hrvatske zastupnike u EU parlamentu dobilo jednaki tretman, ali od svega jedno veliko NEMA TEORIJE.

Već nam se povraća od anketa u kojima se nalaze jedni te isti. Pobogu, onda se krivnja za slabu izlaznost ne treba tražiti u ispraznim frazama, kada je jasno da je ljudima dosta kloniranih političara/stranaka. Primjerice, Mislav Bago je postao neslužbeni kralj anketa, novinar za kojega sumnjaju da čak i u krevet nosi sve te silne ankete, brojke i postotke. I sve su one jednolične, identične. Nije se u niti jednom slučaju od kako je neovisne Hrvatske radila anketa koja bi u glavni kontekst stavila i ostale, dakle u vidu izostavljanja najvećih. Jasno je kako tu prestaje demokracija, ljudske slobode i prava. Štoviše, dozvoljavaju se antireferendumske kampanje, jer su plaćene naravno, a izostaje priziv savjesti ili općenito moral radi utjecaja na bolje sutra. No, novac je u osiromašenoj državi ipak primaran, i tu dolazimo do odgovora zašto Hrvatskoj nedostaje ozbiljno istraživačko novinarstvo koje bi razotkrilo sve one koji su je osiromašili. I nisu se mediji potrudili dovesti to u stanje ravnoteže i ravnopravnosti, jer treba ostaviti prostora i za Pamelu Anderson.

Političko-medijska simbioza u kreiranju kaosa

Podsjeti me to na dvije svima poznate krilatice “vjerodostojno” (HDZ) i “ravnopravna Hrvatska” (SDP) . U Hrvatskoj se vjerodostojno i neravnopravno u startu guše bilo kakve referendumske inicijative u, ionako diktatorskim uvjetima za prikupljanje potpisa. Svi politički akteri koji se kunu u demokraciju pretvaraju se tada u ono najgore, doslovno stavljajući omču oko vrata ionako napaćenome narodu. I opet izlaze kao pobjednici, jer ako će netko bolju budućnost potražiti van granica Lijepe naše, ima u Srbiji i Bosni radnika koji će ih zamijeniti, dok su demografske mjere ionako kreirane za zlatnu mladež i njihovo uhljebljivanje. Stranačkoj mašineriji glas na izborima znači siguran posao i dolazimo to tragične činjenice gdje također pronalazimo veliki broj “prodanih duša”. Cijela ta priča svodi se na to da se ginulo kako bi se imalo, ako si stranački poslušnik. Kao što su naši vladajući poslušni Bruxellesu. A k svemu tome, da se podsjetimo, mediji su se katastrofalno ponijeli prema inicijativama Istinska o istanbulskoj i Narod odlučuje, čime su išli na ruku političarima i podjelama u društvu. Kakav kaos, nevjerojatno.

Karnevalska povorka istih

Vratimo li se u politiku i Sabor, ukoliko slučajno niste do danas primijetili, kome će novinari postavljati pitanja uvijek se svodi na jedne te iste pojedince. Stoga i nije teško prebaciti krivnju najprije na kolege zato što narod ne poznaje 75 posto saborskih zastupnika.

Siguran sam i da, primjerice, Dalija Orešković ne bi 2 posto imala podrške birača da je novinari toliko ne vole i favoriziraju, pretvarajući je u “medijsku posvudušu”, iako ista nema ni jedan ozbiljniji politički potez (djela, a ne riječi). I u tom slučaju postoji sumnja javnosti kako u pozadini također stoji linija politika – novac – mediji.

Hrvatska je politička scena tako postala karnevalska pozornica koju kreira politička svita uz pomoć medija, i to mi nitko ne može proturiječiti. Mediji su ti koji kreiraju “main picture” i zato se svaki novinar ponaosob treba opredijeliti koju stranu će odabrati.

Najmanje što treba je ostati licemjer, okrenuti istini oči i, što će se vjerojatno dogoditi, okriviti mene zbog pisanja ovoga teksta.

Kolumne

Danas neću plakati…

Published

on

Dražen Prša

Prije dva dana plakao sam, gledajući nepravdu, politiku koja radi zlo mojem narodu, i svemu onom što smo stvarali, mi branitelji, za ove “novo rođene” domoljube, koji nam sad kroje sudbinu. Danas neću plakati, rekao sam sebi. Neću praviti društvo suzama, neka same teku, slijevaju se u tišini. Sjedit ću uz svijeću i gledati njen plam koji svijetli onima koji su otišli putem pravde, istine i slobode.

Danas sam tužan i gledam negdje u daljinu, pokušavajući pobjeći sjećanjima, jer danas je još jedna godina obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Još jedna godina prisjećanja na ubijene, zarobljene i nasilno odvedene…. Još jedno paljenje svijeća, polaganje cvijeća na grobove poginulih i ubijenih koji su branili i obranili svoju zemlju. Na sve one kojih više nema, a bili su tu.

A, oni zvani političari obilježavaju jednom godišnje. Jednom u 365 dana sjete se grada heroja Vukovara. Jednom godišnje najvjerojatnije i pomisle, ili osjete neku tugu zbog ljudi koji više nisu s nama, ili su tu zaboravljeni od svih. Nisam čak ni siguran u to emotivno stanje pojedinaca, jer debela većina ratišta nije ni vidjela, već se skrivala u svojim sigurnim rupama. Na njihovu sramotu naravno, na sramotu svakog čovjeka koji barem na ovaj Dan sjećanja ne osjeti neku sjetu, stanje koje se ne da ni opisati. Na spomen i uspomenu na neka užasna vremena. A moje stanje je trajno stanje, neki kolorit osjećajnih naboja koji se miješaju iz minute u minutu. Što reći, što pomisliti na vrijeme od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine, kada je počela borba za Vukovar, pa do sloma obrane tog grada heroja. Kako se otrgnuti tuzi prisjećajući se 1.624 poginulih, 2.500 ranjenih, 5.000 odvedenih u srpske koncentracijske logore te oko 22 tisuće Hrvata i ostalih ne srba protjeranih…

Živimo danas u nekim čudnim vremenima, u vremenima zabranjenih emocija, emocionalnoj dezorijentiranosti, jer u svakom trenutku od nas se očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo naše osjećaje, jer njihov intenzitet nije poželjan. On izlazi izvan onog okvira dirigiranog ponašanja. Ja ne mogu, neću i ne želim potiskivati ovu svoju urođenu dispoziciju, osjećaje koji me preplavljuju. Prolazio sam i prolazim njihov širok spektar, od gađenja, straha, apatije, srama, i to onog užasnog srama što sam svjedočio i svjedočim današnjoj Hrvatskoj. Prolazim i novi. Pokušavaju me i naučiti kako izgleda praznina i nemoć u pokušajima očuvanja meni svetog. Zato još jednu godinu podvlačim crtu, prvenstveno onu emotivnu crtu, jer ona je bila najizraženija i konstanta, uvijek tu, i nerijetko isprovocirana od strane naše politike koja je u kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, bez imalo etičnosti, savjesti otrgnute od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na stvarnost. Moje i njihove emocije su dijametralno suprotne, ne želim ih ni uspoređivati, ne želim biti uz bok s egocentricima koji se naših heroja prisjećaju jednom godišnje. I pitam se gdje na taj dan pronalaze izgubljeno, nikad postojano domoljublje. U Božjoj pomoći? Sumnjam.

Ponosan na svoje suborce, na one koji su otišli, one koju su pored mene, na sve one koji znaju o čemu govorim. Ponosan i ove godine i cijelo vrijeme na sve one koji su oduvijek znali što znači domoljublje, jer bez domoljublja i domoljuba Hrvatska nikada ne bi obranjena bila. U mojoj tuzi i današnjoj tišini, danu koji plače, pokušat ću biti ponosan što sam tek jedan od onih koji su živjeli i branili svoj dom u vremenu koje će vječno ostati zapisano u duši svakog domoljuba, u duši svakog čovjeka. Danas neću plakati. Samo suzama ću pustiti da teku u sjećanjima.

studeni 18, 2012

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Pero Kovačević: “Što je suverenizam ???”

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se mi hrvatski suverenisti zalažemo.

Suverenizam znači svoj novac (dok ne odlučimo drukčije), neovisno pravosuđe, uređen pravni sustav, uređeno gospodarstvo, funkcionalno uređena vojska, i opći (nacionalni) interes svih građana Hrvatske.

Cilj nam je da Hrvatski sabor donosi zakone u interesu hrvatskog čovjeka, ne u korist interesnih skupina i raznoraznih lobija. To znači da će se ovršni zakon donijeti u interesu hrvatskih građana, a ne ovršne mafije, da će se zakoni iz područja poljoprivrede donositi u interesu hrvatskih poljoprivrednika,a ne u korist agromafije i raznih kapitalističkih korporacija. Suverenizam znači da će prijedloge zakona raditi najstručniji ljudi u Hrvatskoj, a ne „Borg grupa“ ili lobisti interesnih skupina, da će institucije pravne države biti neovisne , stručne i profesionalne.

Jedan od najvažnijih ciljeva nam je stvoriti održivo gospodarstvo, to je jedini način da zadržimo mlade, pametne i školovane ljude, jer samo su oni budućnost našeg naroda i hrvatske države. U Europskom parlamentu naši zastupnici zalagat će se za donošenje odluka u čijem su fokusu dobrobit i interesi hrvatskog naroda i hrvatske države, a ne raznih elitističkih grupa koje rade za tobožnje „nadnacionalne“ interese.

Cilj nam je ponovo osvijestiti važnost rada, razvijanje radne etike, rast potražnje i plaća unutar naših granica. Naši zastupnici, na bilo kojem mjestu,neće ići po svoje mišljenje u Bruxellles , već će postupati u interesu hrvatskih građana i hrvatskih gospodarskih interesa. Bit će tamo za njih, a ne zbog sebe.

ŠTO JE SUVERENIZAM Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se…

Objavljuje Pero KovačevićNedjelja, 27. listopada 2019.

Ucitavanje vijesti

Izdvojeno

Što treba učiniti da se procesuiraju počinjeni ratni zločini

Published

on

Pero Kovačević, pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u Den Haagu

Piše: Pero Kovačević

Nakon jučerašnje konferencije za novinara Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara ,koju je sazvao godinu dana nakon velikog prosvjeda u tom gradu, na kojemu se tražilo procesuiranje ratnih zločina, dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate što bi trebalo učiniti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao. Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja.

Božinovićeve radne skupine to ne mogu napraviti. Treba u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati, da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Den Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu.

Ponovno napominjem da sam prije godinu otvoreno sa svojim suradnicima iz Den Haaga ponudio stručnu pomoć kako bi im pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas sustavno ova vlast izbjegava. Zašto, prosudite sami. Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to spriječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Zaključite sami.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije