Povezite se

Kolumne

Politika, Sabor i novinari – simbioza koja režira karnevalsku pozornicu javnoga prostora

Objavljeno

-

Piše: Vedran Morin

Cenzura i karneval, u te dvije riječi možemo sažeti prilike u Saboru, te općenito u politici, kao i u medijima.

Novinari, odnosno žalopojke koje se često izjašnjavaju (i prosvjeduju) zbog nebrige države prema sedmoj sili, isto tako nerijetko se odluče snimati za javnost scene iz parlamenta koje više priliče karnevalu, najmanje ozbiljnoj političkoj instituciji, što je poražavajuća činjenica za jedne i druge. Kada se novinari prime zadatka pa skupa s urednicima “biraju” što izdvojiti za ionako kratku reportažu, čine to ideološki, najmanje kako bi doista neovisno novinarstvo trebalo činiti. Javnost je nažalost sada već kod izvještavanja o saborskim aktualnostima navikla na gledanje scena koje ih više zabavljaju, nego upoznaju s konkretnim radom. Stoga se s pravom pitam, zaista, zašto u informativnim emisijama i na portalima ne vidimo drugu stranu medalje?

Kod naroda štoviše postoji sumnja kako upravo politika dirigira što prikazati te o čemu pisati, pa stoga ne čudi činjenica da izostaju oni govori u Saboru koji prikazuju zastupnike kada iznose korisne stavove i prijedloge. Logično je u tom slučaju povezati dva i dva jer oporba smeta vladajućima, tko god bio na vlasti, pa ostaje za vjerovati u te sumnje. I tu dolazim u stanje nevjerice jer mi nije jasno kako (ne)podobni i (ne)profesionalni novinari mogu jednom rukom pružati ruku politici, a drugom držati transparent zahtijevajući “pravdu” i “bolje uvjete rada”. Jedno s drugim jednostavno ne ide pa ih mogu navijačkim žargonom smatrati “prodanim dušama”. Novinar mora jučer, danas i sutra djelovati u interesu naroda, amen. Jednaka prava za svih, sve ostalo je ideološko novinarstvo.

Saborski zastupnici u ulozi novinara

Ivan Pernar odlučio je uzeti stvari u svoje ruke. Iako je zbog njega na meti kritičara, Pernarov saborski “rekvizit” je mobitel koji mu služi da snimi ono što vjerojatno nećemo gledati u večernjem dnevniku. Njegovih govora na Youtubeu je na desetke, poneki su zabilježili i milijune pregleda, ali to svejedno nije dovoljno da se s istim upozna dio javnosti koji nema mogućnost gledanja istih.

Pomislio bih da je uredniku najbitnija gledanost ili čitanost, ali očito nije tako, stoga se dobro pazi što i koga objaviti. Zato se Pernar, bio on nekome pozitivan ili negativan, snašao tako što je iskoristio snagu tehnologije i zabilježio svoj rad u Saboru. Njemu možda i je dovoljno, ali je li tako i zakinutoj javnosti? Na kraju krajeva, ispad zastupnika Branimira Bunjca (prijetio smrću saborskome zaštitaru) nisu snimile kamere već mobiteli njegovih saborskih kolega, pa opravdano tvrdim da profesionalni novinarski rad ozbiljno izostaje iz Sabora, jednako kao što izostaju na široko i sami saborski zastupnici. Čime bi se mediji pravdali da nije bilo tih mobitela, tko bi javnost upoznao s navedenim događajem?

Bliže se izbori, uloge identične

Profesionalno bi od medija bilo kada bi svih 396 kandidata na izborima za hrvatske zastupnike u EU parlamentu dobilo jednaki tretman, ali od svega jedno veliko NEMA TEORIJE.

Već nam se povraća od anketa u kojima se nalaze jedni te isti. Pobogu, onda se krivnja za slabu izlaznost ne treba tražiti u ispraznim frazama, kada je jasno da je ljudima dosta kloniranih političara/stranaka. Primjerice, Mislav Bago je postao neslužbeni kralj anketa, novinar za kojega sumnjaju da čak i u krevet nosi sve te silne ankete, brojke i postotke. I sve su one jednolične, identične. Nije se u niti jednom slučaju od kako je neovisne Hrvatske radila anketa koja bi u glavni kontekst stavila i ostale, dakle u vidu izostavljanja najvećih. Jasno je kako tu prestaje demokracija, ljudske slobode i prava. Štoviše, dozvoljavaju se antireferendumske kampanje, jer su plaćene naravno, a izostaje priziv savjesti ili općenito moral radi utjecaja na bolje sutra. No, novac je u osiromašenoj državi ipak primaran, i tu dolazimo do odgovora zašto Hrvatskoj nedostaje ozbiljno istraživačko novinarstvo koje bi razotkrilo sve one koji su je osiromašili. I nisu se mediji potrudili dovesti to u stanje ravnoteže i ravnopravnosti, jer treba ostaviti prostora i za Pamelu Anderson.

Političko-medijska simbioza u kreiranju kaosa

Podsjeti me to na dvije svima poznate krilatice “vjerodostojno” (HDZ) i “ravnopravna Hrvatska” (SDP) . U Hrvatskoj se vjerodostojno i neravnopravno u startu guše bilo kakve referendumske inicijative u, ionako diktatorskim uvjetima za prikupljanje potpisa. Svi politički akteri koji se kunu u demokraciju pretvaraju se tada u ono najgore, doslovno stavljajući omču oko vrata ionako napaćenome narodu. I opet izlaze kao pobjednici, jer ako će netko bolju budućnost potražiti van granica Lijepe naše, ima u Srbiji i Bosni radnika koji će ih zamijeniti, dok su demografske mjere ionako kreirane za zlatnu mladež i njihovo uhljebljivanje. Stranačkoj mašineriji glas na izborima znači siguran posao i dolazimo to tragične činjenice gdje također pronalazimo veliki broj “prodanih duša”. Cijela ta priča svodi se na to da se ginulo kako bi se imalo, ako si stranački poslušnik. Kao što su naši vladajući poslušni Bruxellesu. A k svemu tome, da se podsjetimo, mediji su se katastrofalno ponijeli prema inicijativama Istinska o istanbulskoj i Narod odlučuje, čime su išli na ruku političarima i podjelama u društvu. Kakav kaos, nevjerojatno.

Karnevalska povorka istih

Vratimo li se u politiku i Sabor, ukoliko slučajno niste do danas primijetili, kome će novinari postavljati pitanja uvijek se svodi na jedne te iste pojedince. Stoga i nije teško prebaciti krivnju najprije na kolege zato što narod ne poznaje 75 posto saborskih zastupnika.

Siguran sam i da, primjerice, Dalija Orešković ne bi 2 posto imala podrške birača da je novinari toliko ne vole i favoriziraju, pretvarajući je u “medijsku posvudušu”, iako ista nema ni jedan ozbiljniji politički potez (djela, a ne riječi). I u tom slučaju postoji sumnja javnosti kako u pozadini također stoji linija politika – novac – mediji.

Hrvatska je politička scena tako postala karnevalska pozornica koju kreira politička svita uz pomoć medija, i to mi nitko ne može proturiječiti. Mediji su ti koji kreiraju “main picture” i zato se svaki novinar ponaosob treba opredijeliti koju stranu će odabrati.

Najmanje što treba je ostati licemjer, okrenuti istini oči i, što će se vjerojatno dogoditi, okriviti mene zbog pisanja ovoga teksta.

Kolumne

Hrvatska je postala zemlja korupcije, organiziranog kriminala i bezvlašća

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Transparency International objavio je godišnje izvješće o indeksu percepcije korupcije u svijetu. Na ljestvici od 180 zemalja, Hrvatska je na 63. mjestu s 47 bodova. To znači da je naš rezultat lošiji nego prošle godine, kada je indeks percepcije korupcije za Hrvatsku iznosio 48 bodova. U zadnjih pet godina rezultat je sve lošiji.

U Hrvatskoj je prijeko potrebno provesti cjelovitu i učinkovitu reformu pravosuđa te otkloniti sve neuralgične točke koje imaju za posljedicu nedjelovanja pravosudnog sustava, nefunkcioniranje pravne države i institucija sustava, nesankcioniranje pljačke i grabeži u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na „hrvatski način“ i nesankcioniranja korupcije u javnom i državnom sektoru, koje sustavno i godinama podrivaju gospodarstvo, potiču mito i korupciju, te daju lošu sliku o funkcioniranju pravne države i izazivaju opravdano nezadovoljstvo hrvatskih građana. Korupcija i siva ekonomija godišnje u Hrvatskoj progutaju ,prema vanjskim mjerilima, preko 25 milijardi kuna. Znači tih 25 milijardi kuna završe u privatnim, stranačkim ili u džepovima interesnih skupina i time onemogućavaju otvaranje novih radnih mjesta, a posljedica toga je kažnjavanje umirovljenika, radnika i seljaka uvođenjem poreza „harača“. Godišnjim ubiranjem 25 milijardi kuna, koje proguta korupcija i siva ekonomija, omogućilo bi se otvaranje preko 50 tisuća novih radnih mjesta u gospodarstvu svake godine te poticanje poljoprivrede i turizma,znači konkretna mjera za sprečavanje odlaska mladih iz zemlje.

Dosadašnje reforme, „reforme igrokazi“HDZ-a;SDP-a i njihovih trabanata iako pompozno najavljivane, dale su male i u konačnici nezadovoljavajuće pomake. Deklaratorno se zalažu za reforme,a u biti nedjelovanjem omogućavaju korupciju i organizirani kriminal.

Budući je postojeće stanje nezadovoljavajuće, reforma pravosuđa obuhvaća žurno i učinkovito rješavanje slijedećih gorućih problema i pitanja: – Rješavanje nagomilanih i neriješenih sudskih predmeta – Program riješen spis; – Sankcioniranje nezakonitosti u pretvorbi i privatizaciji – Program čiste ruke – Sprečavanje i sankcioniranje korupcije – Program pravna država na djelu – Uspostava učinkovitog pravnog i pravosudnog sustava – Sustav u funkciji građana.

Program riješen spis ima za cilj rješavanje svih neriješenih, a nagomilanih predmeta, čija je brojka opet u porastu. Stoga je nužno u naredne četiri godine riješiti sve neriješene predmete, ali bez gomilanja novih neriješenih predmeta uz primjenu slijedećih mjera i sredstava: – sačinjavanja popisa svih neriješenih predmeta na svakom sudu i praćenje rješavanja svakog predmeta- predsjednici sudova, – određivanje obvezujućih i instruktivnih rokova za neriješene i nove predmete – predsjednici sudova, – uvođenja obvezujućih sudačkih normi, sankcioniranje nepoštivanja normi, – uvođenje smjenskog rada, za neriješene predmete i raspoređivanje neriješenih predmeta na manje opterećene sudove – predsjednik Vrhovnog suda, – popuniti prazna sudačka mjesta i zapošljavanje sudačkih savjetnika, – uvesti informatički sustav u sve sudove za praćenje predmeta, – naplaćivati prekršajne kazne bez suda, prekršajne sudove prebaciti u upravni dio, – uvođenjem specijaliziranih sudova za radne sporove i određivanjem obvezujućih i instruktivnih rokova za rješavanje radnih sporova, tako da svaki radni spor treba biti okončan pravomoćnom presudom u roku do 18 mjeseci od njegovog pokretanja.

Program čiste ruke Nema uspostave učinkovitog pravog sustava bez sankcioniranja nezakonitosti počinjenih u pretvorbi i privatizaciji. Sankcioniranje nezakonitosti provesti prema Prijedlogu zakona o sankcioniranju nezakonitosti počinjenih u pretvorbi i privatizaciji na slijedeći način: – osnovati Agenciju za povrat otete imovine. Agencija za oduzimanje otete imovine u svim slučajevima eklatantnog i grubog kršenja pretvorbe i privatizacije će oglasiti u odgovarajućem postupku ništavnom svaku pretvorbu i privatizaciju za koju je u reviziji utvrđeno eklatantno i grubo kršenje propisa-oduzeti nezakonito stečeno vlasništvo u ostalim slučajevima počinjenih nezakonitosti kršenja propisa. Agencija za povrat otete imovine će provesti postupak ovjere vlasništva, po načelu koliko si platio-u tome dijelu si vlasnik, odrediti rok za plaćanja neplaćenog do godine dana, te u slučaju neplaćanja u propisanom roku oduzeti nezakonito stečene udjele vlasništva, Agencija za povrat oduzete imovine i državna revizija će izvršiti reviziju pretvorbe i privatizacije banaka u roku od 2 godine.

Program pravna država na djelu Nakon krađe i pljačke u pretvorbi i privatizaciji, najveća rak rana u Hrvatskoj je korupcija. Sankcioniranjem nezakonitosti u pretvorbi i privatizaciji, automatski će se riješiti i znatan dio korupcije i stvoriti uvjeti za učinkovitu borbu protiv nove korupcije uz korištenje slijedećih sredstava i mjera: – uspostava učinkovitog zakonskog sustava nadzora i borbe protiv korupcije, – uspostava strogog nadzora praćenja javnih nabava roba i usluga i drugih oblika trošenja sredstava poreznih obveznika, depolitizacija državne i lokalne uprave, – davanje potpune neovisnosti Državnom odvjetništvu i ustrojavanju kriminalističke policije u sklopu Državnog odvjetništva, a ne MUP-a kako bi se spriječio bilo kakav pokušaj zataškavanja i neprocesuiranja korupcije u javnom i državnom sektoru odnosno korupcijom pod okriljem državne vlasti, stranaka i državnih dužnosnika. Sustav u funkciji građana Pravna država mora biti u funkciji hrvatskih građana, a ne raznoraznih lobija koji nameću zakonska i druga provedbena rješenja koja nisu u funkciji općeg dobra. Ovaj cilj se može postići primjenom slijedećih mjera i sredstava: – sprečavanje stvaranja povlaštenog statusa za raznorazne lobije u zakonskim i drugim propisima; – provođenje zakonodavne giljotine u cilju ostvarivanja ravnopravnog pravnog položaja svih subjekata, – ojačati inspekcijski i upravni nadzor, – uvesti učinkovit pravni institut pružanja pravne pomoći, – državnu upravu, javne i druge službe staviti u funkciju kao servis građana, – prekršajne sudove izdvojiti iz pravosudnog sustava u upravni sustav, – ustrojiti javne službe u funkciji građana, dobro plaćene i efikasne.

Ovo je najkraći sažetak što obuhvaća učinkovita i suverenistička reforma pravosuđa,pravosuđa i institucija pravne države u funkciji hrvatskih građana. Jedna od lustracijskih mjera kako prisiliti suce i tužitelje da svoj posao obavljaju stručni i profesionalno je da se uvede zakonski institut reizbora sudaca i tužitelja svakih 5 godina.

Nakon imenovanja oni su doživotno suci i tužitelji i to otvara prostor moguće interesne i političke i svake druge pristranosti da ne kažem korupcije. Pravosuđe je trulo i bez učinkovitih i cjelovitih reformi neće biti promjena.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Bitka za Gvozdansko zaslužuje pokroviteljstvo najviših državnih institucija !

Published

on

Piše: Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Iako je 2018. godine obilježena 440. obljetnica jedne od najznačajnijih bitaka u hrvatskoj vojnoj povijesti, događaj je kao važna obljetnica ostao bez pokroviteljstva najviših javnih institucija. Ova važna bitka s tragičnim svršetkom po hrvatsko katoličko stanovništvo, ukazuje i dandanas na nesalomljiv duh naroda i njegovo ne pristajanje na polovična i privremena rješenja. Branitelji Gvozdanskog te su 1578. godine pokazali što je žrtva u obrani vlastita kućnog praga.

Prodor 10.000 Osmanlija kroz pitomi ruralni kraj hrvatskog Pounja označio je početak duge i krvave borbe za opstanak kršćanstva i života kakvog Europa tada poznaje. Sijući smrt i razaranja, ostavljajući iza sebe mrtve i osakaćene žitelje i spaljene kuće, osvajači dolaze do podnožja utvrde koju brani 300 kršćanskih branitelja, koji nisu svi vojnici.

Borba za utvrdu Gvozdansko traje puna tri mjeseca do kobne noći s 12. na 13. siječnja 1578. godine kada je otpor branitelja prestao i kada su u mukloj zimskoj tišini Osmanlije provalili vrata i ušli u utvrdu. Utvrda je bila puna nepomičnih tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece koji su odolijevali daleko jačem neprijatelju bez hrane, vode i drva za ogrjev. Imali su priliku za uzmak, jer im je bio ponuđen izlazak iz utvrde i prelazak na prijateljski teritorij bez žrtava, no branitelji Gvozdanskog radije su izabrali junačku smrt braneći svoj dom i svoju granicu od Osmanlija i svijeta kojem nisu pripadali.

Ova predanost žitelja posjeda plemenitaša Zrinskih u Gvozdanskom, seljaka i rudara sa ženama i djecom, podsjeća na upornost branitelja američke utvrde Alamo, s osnovnom razlikom što je priča o Alamu poznata u svjetskim razmjerima, a u američkom je društvu simbol otpora protiv tirana. U Gvozdanskom su smrznuti branitelji dočekali ulazak osvajača u grad, prizor koji je 1578. potresao i same Osmanlije, koji im stoga odaju pijetet u vidu sahrane po kršćanskom obredu. A kakav im pijetet odajemo mi danas? Naše pretke, branitelje katoličkog svijeta ondašnje Europe, sporadično spomenemo u popularnoj literaturi. Da bismo ispravili ovu nepravdu, našim pradjedovima treba odati počast sukladnu njihovom činu i simbolici koju on predstavlja: borba protiv tiranije i borba za život kakav poznajemo u vlastotoj zemlji.

Stoga i opet apeliram na Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za hrvatski Alamo – Gvozdansko.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Nakupine lošeg materijala i povratak sebi

Published

on

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost, da nikad nismo  dovoljni  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo. Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filofofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Kako god okrenemo uvijek se se na kraju vraćamo sebi. To je, uostalom i jedino mjesto gdje možeš doći  i sačekati samog sebe, nakon događaja i stanja u koja te ista dovode. Stanja vraćanja sebi nije nitko pošteđen pa tako ni predsjednički kandidati. Pobijedili ili izgubili, povratak je neminovan samo što je materijal zvan – dobro sam ili nisam dobro, ipak drugačiji. Kako se oni osjećaju, koje je stanje njihovog duha, vlada li tu mir ili oluja ili se sve to miješa je ipak samo pretpostavka, a kažu da pametni ljudi ne pretpostavljaju. No ono što je pitanje i koje bi predsjednički kandidati u susretu sa samim sobom trebali postaviti je kako se mi osjećamo, navučeni kroz sve te godine na neko stanje sado – mazo odnosa, u kojem se metaforički rečeno na jedan mig bacamo u vatru, znajući da ipak u konačnici tu nema nekog progresa koji očekujemo.

Nakupine lošeg materijala, sva ta naša svijest i podsvijest mora se negdje ispoljiti pa tako nakon  sučeljavanja čovjek ode spavati nadajući se  mirnoj noći. No to nije bila mirna noć već mala noćna mora,  jer u noći je podsvijest u „punom sjaju“ i drma nas poput groznice, ukazujući nam kako je to netko rekao, na programe i traume ali i energetske nakupine koje smo preuzeli od drugih  i koje nam ne daju mira. Uglavnom, odlazim kod frizerke,  a ista mi na kraju umjesto frizure naplaćuje komad pancete za 564 kune. Provlači karticu, traži odobrenje. Prošlo je. Potom se bunim, čini se zakašnjelo. Frizerka prepoznaje moje stanje i pokušava me smiriti ponovno provlačeći karticu na 24 rate.  Odlazim nezadovoljna uslugom, ali mirnija jer nametnuto mi je ipak rastegnuto da mogu preživjeti.

Esencijalno je pitanje kako je došlo do takvog unutarnjeg stanja, od kuda sav taj loš materijal koji smo nakupljali kada razmišljamo, pitamo se, slušamo, govorimo, čitamo…Zbog čega ili koji dio nas zapravo kreira ovakvo stanje. Ono smo što posjedujemo u sebi, što smo upijali u vanjskom svijetu i bili izloženi programiranju ili manipulaciji i upravo s tim  kreiramo svoje stanje.

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost,  da nikad nismo  dovoljno  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo.  Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filozofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Sva ta naša negativna uvjerenja koja se poput sjene vuku izgledaju kao rupe u koju svi oni frustrirani, gnjevni, oni čiji ego ne prepoznaje riječ doziranje, oni koji su se proglasili šekspirovskim makro svijetom  ubacuju  svoj otpad. To su ljudi oko nas, naši poznanici, kolege, susjedi, naši partneri od kojih to najmanje očekujemo i koji će vam kako je to netko rekao “davati” mrvice ljubavi i arsenal “postupaka” koji će u izazvati strahove da ga nismo dostojne, da će nas odbaciti, da je nedostižan. Takvi mogu pokazati i  grubost i agresiju, ponižavanje i obezvrjeđivanje sve do točke kada ni ne primjećujemo da smo oblikovani prema “zahtjevima” onog drugog, što, ubija našu osobnost i odnos u kojem jesmo.

Ta točka oblikovanja prema „zahtjevima“ metaforički je i naš odnos s politikom, u kojem oblikovanje nije grubo već suptilno, do granice neprepoznatljivosti i nemogućnositi isčitavanja, ali tragovi ostaju.

Naše snage u takvim stanjima moraju biti usmjerene na popravljanje samog sebe, na sposobnost upravljanja i davanja smisla vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima. I koliko god bilo teško kopati po našoj  podsvijesti koja, iako primitivna uvijek pobjeđuje  u jednom trenutku ćete tamo pronaći ono što ste izgubili. To je jedini način da izbacite sav taj nakupljeni i loš materijal u vama  kako bi spasili sebe i bili ono što uistinu jeste, a ne što ste postali u svjesnom stanju nametnutim. Nametnuto, grubo ili suptilno je nametnuto i ne može biti dobro, jer vas odvaja od vas  samih.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije