Povezite se

Kolumne

Politički angažirana historiografija pred „Oluju“- ignoriranje kao najbolji način

Objavljeno

-

Piše: Snježana Nemec

Kada već godinam nema tko jasno i izravno reći kako stvari stoje, odgovoriti na provokacije tada je najbolje sve ignorirati jer ignoriranje je odlika inteligentnih ljudi koji navode druge na razmišljanje.  Kada bi mediji ( naivna želja) ignorirali bilo kakvu priču koja krivotvori istinu i bez koje nema povjerenja tada ne bi imali kome pričati. Tada bi ono svjetovno sličnoj šumi ili labirintu u kojem je lako zalutati, gdje nedostaju orijentiri i putovi pretvorilo u sveto o koje prekida uobičajeni tijek povijesti i dopušta , izlazak iz njenih granica.

Kako se bliži obilježavanje Oluje tako se kao po nekoj matrici javljaju glasovi za koje već i ptice na grani znaju tko su si i što govore. Kao što je godina cikličko kretanje života, kao što se tijekom godine priroda rađa, raste umire kako bi ponovno uskrsnula takvo je i stalno proživljavanje jednog te istog koje se samo intenzivira pred vojno redarstvenu akciju. To je stvarnost, i nije nikakva izmišljena kategorija, nikakva zabluda, nikakav nedostatak objektivnosti. Ona je vidljiva, opipljiva.

Da se ne vraćamo godinama ranije kada smo svjedoličili nevjerojatnim izjavama, zadržimo se samo na jednoj koja je govorila o  previše zastava i previše domoljublja.

U dobrom djelu nesumnjivo imamo posla s politički angažiranom historiografijom, u kojoj jedan dio smišljeno formira kolektivnu nacionalnu svijest. Ta politički angažirana „povijesna znanost“ je opasna, često za većinu neprepoznatljiva i upravo u toj neprepoznatljivosti prezentiranja prošlosti koja je u sukobu s istinom, i sa zdravim razumom krije se opasnost utjecaja na javnost, i njihovu svijest. Ovi čudni tvorci neke svoje istine su zapravo uvijek tu. Oni nisu ni u jednom trenutku ni ponizni ni pokorni, ne žele zajednički stvarati zdrave temelje. Oni tvrde kako nismo objektivni, kako je projekcija vanjskog svijeta u nama, a ne izvan nas. Oni neće i ne žele priznati da je iskrivljena slika njihov problem, da je objektivnost dio ljudske subjektivnosti. Njihova i naša moralnost je u međusobnom, i čini se vječnom sukobu.

A mi šutimo  i kad šutimo. Iz mudrosti, iz straha,  iz postiđenosti što glas razuma i srca nikako da prevalimo preko usana. Šute mediji i politika, šuti inteligencija, šutimo i mi. Pazimo da se nikomu ne zamjerimo. Još uvijek pod utjecajem prošlosti mi smo dresirani, poslušni, nijemi, u nasljeđu iskrivljene slike povijesti, uzrokovane šutnjom.

Kada već godinam nema tko jasno i izravno reći kako stvari stoje, odgovoriti na provokacije tada je najbolje sve ignorirati jer ignoriranje je odlika inteligentnih ljudi koji navode druge na razmišljanje.  Kada bi mediji ( naivna želja) ignorirali bilo kakvu priču koja krivotvori istinu i bez koje nema povjerenja tada ne bi imali kome pričati. Tada bi ono svjetovno sličnoj šumi ili labirintu u kojem je lako zalutati, gdje nedostaju orijentiri i putovi pretvorilo u sveto o koje prekida uobičajeni tijek povijesti i dopušta , izlazak iz njenih granica.

No za sve je potrebno domoljublje. Ono koje  podrazumijeva ljubav prema domovini,  bez potrebe da ju se glorificira i izdiže iznad drugih. Nema ga. Kad duši oduzmete ljubav i vjeru ona vene. Kad govorimo o ciljanom i dizajniranom oduzimanju ljubavi tada umire sve. I gospodarstvo i kultura i samo društvo. Uvijek nas „ubije“ naša šutnja, neka naša odluka, neki kompromis koji napravimo.

Kako god, uz obilježavanje vojno-redarstvene akcija “Oluja”, kojom je u manje od 48 sati oslobođeno 80 posto okupiranog hrvatskog teritorija, a ujedno označen i početak cjelovitog oslobođenja RH, svima neka je sretan Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti! Svim braniteljima sretan Dan branitelja! Svima onima koji su dali svoje živote za Domovinu Bog dao pokoj vječni i nagradu u Kraljevstvu Nebeskom! 

Kolumne

Brezovačka tvornica laži

Published

on

Piše: dr. sc. Vlatka Vukelić

Znamo kako je ponavljanje majka znanja, no neki u Hrvatskoj malo sporije uče, pa je još potrebno ponavljati.

Zadnje 4 godine bili smo u aktivnoj kampanji oko pitanja smisla obilježavanja 22. lipnja 1941., kao Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, k tome, u šumi Brezovici kod Siska. Svi povijesni izvori potvrđuju kako se na taj dan na spomenutome mjestu nije dogodilo baš ništa.

Dakle, datum je više simboličan, dok je odabrano mjesto za ideju imalo prikrivanje masovne grobnice. Naime, na rubu ove šume počinjena su masovna kršenja ljudskih prava od strane partizanskih jedinica nakon svibnja 1945. Prema evidenciji MUP-a, na ovome se području nalazi stratište za oko 6000 neistomišljenika komunističkog režima. Dakle, imamo i besmisao i datum koji na sisačkom području vežemo za puno važnije događaje iz hrvatske vojne povijesti, a to je široka akcija združene kršćanske  vojske protiv osmanlijskih osvajača (davno prije NATO pakta) i morbidnu, nekrofilsku feštu, gdje lokalni i državni političari slave koljače pobijenih uz masovno kršenje svih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima.

Obilježavanje pobjede antifašističke alijanse treba vezati uz činjenice, jer je na ovaj način ona pretvorena u bal vampira i temeljito okaljana. Zapravo bi svakom iskrenom antifašisti  trebalo biti stalo do toga da se ova mitomanija prekine, jer je izmišljanje povijesnih događaja moralno, a možda i kazneno upitno. Povijesne su činjenice, ponovimo, vrlo jasne.

Žalosno je da je i HRT, kao nacionalna televizija, u svojoj objavi naveo niz netočnih podataka o događajima iz 22.lipnja 1941. kod Siska. Sve ovo uvredljivo je i za same građane Siska, jer vidimo kako naši sunarodnjaci nikako da postanu elementarno pristojni i nauče ovaj dio sisačke povijesti. Ona nije kontroverzna, ona je u datom kontekstu potpuno netočna.

Antifašističku borbu Hrvatske treba vezati uz europske blagdane, jer to je obitelj koju smo odabrali, a ako smo u međuvremenu postali dio ruske geopolitičke zajednice, molim da me se demantira.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Mađarske pretenzije ili reklama za turizam

Published

on

dr. Željko Holjevac

Piše: Dr. Željko Holjevac

Jedna povijesna obljetnica u susjednoj Mađarskoj izazvala je ovih dana rasprave u hrvatskom medijskom prostoru. Riječ je o 100. obljetnici mirovnoga ugovora koji je potpisan 4. lipnja 1920. u dvorcu Trianon kraj Pariza i kojim je povijesna Ugarska poslije Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske svedena u granice današnje Mađarske.

Povijesna Ugarska protezala se od Karpata do Drave. Osim današnje Mađarske obuhvaćala je još i čitavu Slovačku, današnju rumunjsku Transilvaniju, Banat i Bačku koji su danas u Srbiji, austrijsku pokrajinu Gradišće (Burgenland) i od hrvatskih krajeva Međimurje i Baranju. U državnoj zajednici s Ugarskom bila i banska Hrvatska od Drave do sjevernoga Jadrana, ali kao autonomna kraljevina koja je zajedno s povijesnom Ugarskom činila zemlje krune Sv. Stjepana ili ugarsku polovicu tadašnje Austro-Ugarske.

U toj zajednici postojalo je posebno područje koje nije pripadalo ni povijesnoj Ugarskoj ni banskoj Hrvatskoj nego je imalo svoju upravu pod nadzorom guvernera vlade u Budimpešti. To je bila Rijeka, glavna pomorska luka zemalja ugarske krune, u kojoj je koncem 19. stoljeća sagrađena tzv. Guvernerova palača, danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja.

Na početku 20. stoljeća u povijesnoj Ugarskoj, ne računajući bansku Hrvatsku i Rijeku, jedva polovica stanovnika bili su Mađari. Druga polovica bili su Slovaci, Rumunji, Nijemci i ostali. U današnjoj Mađarskoj žive uglavnom Mađari. Pripadnika nacionalnih manjina manje je od 10%. Posljedica je to mirovnoga ugovora od prije stotinu godina koji je mađarska javnost zapamtila kao nacionalnu traumu, iako nije bio toliko nepravedan s obzirom da je Mađarima „podario“ homogenu nacionalnu državu. Doduše, mnogo je Mađara ostalo izvan te države, najviše u Transilvaniji koju Mađari zovu Erdelj. Ondje je tada živjelo dvije trećine Rumunja i potomaka njemačkih doseljenika, a jedna trećina stanovništva bili su Mađari. 

Hrvati i Mađari živjeli su više od 800 godina (1102.-1918.) u zajedničkoj državi. Isprva su bili povezani osobom zajedničkoga kralja, a kasnije braća po oružju u uvjetima zajedničke obrane od turske ekspanzije. Ban Jelačić je 1848. poveo rat protiv ugarske vlade koja nije priznavala hrvatsku državnost, a 1868. sklopljena je kompromisna Hrvatsko-ugarska nagodba. Hrvatskoj su ostavljene neke ovlasti samo u sudstvu, školstvu, unutarnjoj upravi i vjerskim poslovima, ali i to je bila jedina takva autonomija u čitavome habsburškom imperiju od Alpa do Karpata.

Mađarsko prisjećanje na Trianon u povodu stote obljetnice, praćeno povijesnim kartama tzv. Velike Mađarske od Karpata do Jadrana, neki danas smatraju provokacijom i populističkim svojatanjem dijelova susjednih zemalja. Zaboravljaju da je mađarska vlada još 1918. mirno prihvatila odluku Hrvatskoga sabora o odcjepljenju od Austro-Ugarske i čak poslala svoje izaslanstvo u Zagreb kao središte provizorne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u predvečerje ujedinjenja sa Srbijom. Problema je bilo oko Međimurja, koje je vraćeno oružanom akcijom iz Zagreba, ali Drava kao višestoljetna granica nije bila sporna ni u vrijeme zajedničke države s Mađarima pa nije izgledno da bi to mogla postati danas ili sutra.

Ima u Hrvatskoj i povjesničara koji podsjećaju na bana Khuen-Héderváryja (1883.-1903.) kao primjer promađarske politike u prošlosti. Khuen je bio autokrat, no za njegove uprave krenuli prvi koraci hrvatskoga turizma, poticao se kulturni napredak, a stopa gospodarskoga rasta, prema nekim zapadnim istraživanjima, bila je viša u Hrvatskoj nego primjerice u Češkoj. 

O Khuenu ni danas u Hrvatskoj nema poštene knjige, ali zato ima niz naslijeđenih mitova i stereotipa. Jedan od njih je i taj da je Khuen tobože nastojao mađarizirati Hrvatsku. Slabo mu je to išlo jer je u Hrvatskoj na kraju njegove ere jedva 2% domaćih ljudi znalo mađarski, što uopće ne čudi ako znamo da je tada više od polovice odraslih Hrvata bilo nepismeno.

Prije nekoliko dana mađarski je premijer Viktor Orban otkrio spomenik „Mađarske kalvarije“ na kojem su upisana mjesta koja su u prošlosti pripadala zemljama ugarske krune. Tamo piše i „Fiume“ (Rijeka) i „Tengerre magyar“ (Na more Mađar), što se pogrešno prevodi, slučajno ili ne, kao „Rijeka – mađarsko more“ ili slično tome.

„Zašto smo mi puna četiri tjedna govorili, a Magjari nas još nerazumiju? Nerazumiju; jer neznaju hrvatski“, pisao je davne 1861. zagrebački list Pozor. I u Hrvatskoj su, kako nekad tako i sad, malobrojni oni koji su koliko-toliko upućeni u mađarski jezik. Da je drukčije, bilo bi možda i manje nesporazuma. Jer dok izraz „Rijeka – mađarsko more“ asocira na pretenzije, izraz „Na more Mađar“ mogao bi asocirati i na dobrodošlu reklamu za hrvatski turizam na pragu prilično neizvjesne turističke sezone.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Što nam je činiti u procesuiranju ratnih zločina

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Ivan Penava, gradonačelnika i Miroslav Škoro ističu da im je procesuiranje ratnih zločina jedan od tri proriteta njihovog saveza. Godinama slušamo ista ili slična obećanja o potrebi procesuiranje ratnih zločina, ali bez konkretnog odgovora što će i kad učiniti da se konačno pređe sa riječi na djela te ustroji učinkovit sustav procesuiranja počinjenih ratnih zločina.

Dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate me što bi trebalo učiniti. Budući se godinama bavim pitanjem procesuiranja ratnih zločina, a jedini sam iz Hrvatske imam status pravnog eksperta za nacionalno zakonodavstvo pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu i bio sam dio tima obrane generala koje je u Den Haagu branio i obranio generala i Hrvatsku ,držim da sam ovlašten i pozvan reći što nam je činiti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje su osposobljene te imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao.

Prvo što je bitno to da se svaki počinjeni ratni zločin može učinkovito rekonstruirati.

Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja .nalogodavaca i svih sudionika. Da bi sustavno i učinkovito pristupili procesuiranju ratnih zločina, trebamo u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu. Ponovno napominjem da sam prije dvije godinu javno sa svojim suradnicima iz Haaga ponudio stručnu pomoć i edukaciju kako bi nadležnim institucijama pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počinjenih ratnih zločina počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas ova vlast sustavno izbjegava. Zašto, prosudite sami.

Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr. predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to sprječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Evo vam kratkog odgovora što nam je činiti i kako trebamo prići pitanju procesuiranja ratnih zločina.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije