Prije petnaest godina Abu Ali oduševljeno je gledao kako američki vojnici ulaze u Bagdad. “Tiranin je pao”, rekao je samome sebi, zamišljajući svijetlu iračku budućnost bez Sadama Huseina.

Ali godine koje su uslijedile donijele su samo jad, kaže Abu Ali danas, gledajući fotografije svoja tri sina ubijena u kaosu koji je obilježio poslijesadamovo doba.

Irak je nakon američke invazije 2003. godine oslobođen višedesetljetne dikture, ali je odmah potom potonuo u nasilje.

Sektaški sukobi i džihadistički napadi razdvojili su obitelji i života koštali desetke tisuća ljudi, ostavivši iza sebe i rane koje nikako da zacijele i trulu ekonomiju.

U srpnju 2007. Abu Alijev najstariji sin, bilo mu je 18, ubijen je u eksploziji autobombe na uličnoj tržnici u Bagdadu. Ondje je prodavao lubenice prolaznicima.

Šest godina poslije, gotovo na isti datum, u sličnom su mu napadu ubijena i druga dvojica sinova, kojima su tada bile 22 i 17 godina.

Gubici su Abu Aliju duboko izbrazdani na licu, koje izgleda mnogo starije od njegove 61 godine.

Sanjao je da će mu sinovi živjeti mnogo bolje nego on, ali sada ih svakoga tjedna posjećuje samo na groblju.

Njegove nade u bolju budućnost odavno su se ugasile. “Ovdje političari misle samo na sebe, nitko ne misli na narod”, rekao je.

Bagdad je pao kada je pao kip 

Prije je bilo drugačije, kaže Kais a-Šarija, frizer u glavnom gradu.

“Sadam Husein je bio jak, kontrolirao je sve i plašio svijet svojim kemijskim oružjem”, rekao je.

Svakoga je jutra otvarajući salon na trgu u srcu Bagdada gledao kolosalni kip iračkog diktatora prekoputa.

Prije 15 godina, 9. travnja 2003., gledao je kako američki vojnici i njihovo oklopno vozilo pomažu okupljenom mnoštvu da sruše brončani kip.

“Bagdad je pao kad je taj kip pao”, rekao je pokazujući golemo postolje, danas djelomično skriveno građevnim kamenom i limom u sklopu gradilišta nekog projekta koji već godinama stoji na mjestu.

Šariji je tada bilo 27 godina i nadao se, “kao i svi mladi”, da će Bagdad uskoro biti pun noćnih klubova i restorana.

“Mislili smo da ćemo putovati svijetom”, rekao je.

Ali umjesto napretka i otvaranja svijetu, život u Iraku izgleda kao “jedan korak naprijed, a pet natrag”, dodaje.

Amerikanci nisu znali što poslije Sadama

Mahmud Otman, 65-godišnji kurdski političar koji je bio dio iračke prijelazne vlade nakon Sadamova pada, isto je sanjao o boljem sutra.

“Ako su Amerikanci imali plan kako svrgnuti Sadama, sigurno nisu imali plan što poslije njega”, kaže Otman.

Državne institucije relativno su brzo očišćene od članova Sadamove svemoćne stranke Baath.  Ali su zato procvjetale sektaške napetosti i korupcija.

“Mislili smo da imamo federalni i demokratski sustav, a imali smo sektašenje i šovinizam”, tvrdi Rauf Maruf, čelnik oporbene kurdske stranke Goran.

Pripadnici iračkih vjerskih i etničkih manjina platili su najveću cijenu za proteklo desetljeće i pol kaosa.

“Naša zemlja ide iz katastrofe u katastrofu”, kaže patrijarh kaldejskih katolika, čija je zajednica sve manja.

Svaka institucija je zahvaćena, dodaje 58-godišnji sveučilišni profesor Abdel Salam al-Samer.

“Stanje na toliko mnogo naših fakulteta sve je gore”, naglašava Samer, koji se, kaže, nagledao kako se političke frakcije upliću u obrazovanje, a i kako mu kolege ubijaju militanti. (H)

Podijeli objavu