Povezite se

Kolumne

Pero Kovačević: Zvonko, prijatelju nedostaješ nam !

Objavljeno

-

Izvor: Facebook

Piše: Pero Kovačević

Zvonko Bušić nas je napustio 1. rujna 2013. prije sedam godina. Zvonko, prijatelju svakim danom nam sve više nedostaješ.
Ovu kolumnu posvećujem svom i našem prijatelju Zvonku Bušiću (1946. – 2013.), najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku. Velikom čovjeku,prijatelju i domoljubu.

Sjetimo se našeg Zvonka.
Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je učinio, jer više nije mogao izdržati.

Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Očito mu je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje koje je prošao nego izdržavati hrvatsku zbilju.
Ostavio nam je i poruku i znakovitu metaforu o Platonovoj pećini. Ljudima koji predugo žive u mraku, koji ne znaju ili neće izaći iz mraka, a kad se neki od odvaži i krenu prema svjetlu, onda ih ono zaslijepi, jer je navikao samo na mrak. Nije govorio samo o sebi kad je napisao kako ne može više živjeti u Platonovoj pećini, htjeli mi to ili ne priznati – mislio je i na nas. Mi smo ti koji smo izabrali živjeti u mraku.
Te 2013. proveli smo zajedno ljeto u našoj Rovanjskoj. Razgovarali smo o mnogim temama,družili se i boćali.Upravo smo se Julienne i ja podsjetili ovog ljeta na to naše nezaboravno druženje i to da si bio veseo što si bućao ponovno nakon 30 godina.

Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji i „antifašisti“ga neutemeljeno i dalje etiketiraju kao terorista.
Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.

U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova

Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj.

Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.

Suđenje i zatvor

Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Supruga poginuloga policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina.

Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup.
Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.
Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.

Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku.
”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države.
U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj.

Zvonko, prijatelju, hvala ti za sve, neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.

Kolumne

Spomenar: Kako je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine

Published

on

Izvor: Facebook/S.Letica

Piše: Pero Kovačević

Danas je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji su obilježili 20. stoljeće, sjetimo se svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj. Hrvatska je zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine.

Hrvatski sabor donio je Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nas nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a (S. Letice, M. Rožića, T. Tadića, A. Đapića, P. Trgovčevića, V. Jukića, R. Tomašić i mene)-znači ne na prijedlog Vlade, hdz-e, sdp-a ili bilo kojeg aktera današnjih aktualnih političara. Prijedlog Deklaracije smo napisali S. Letica,T. Tadić i ja.

Slaven Letica i ja smo predstavili i branili Prijedlog Deklaracije na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora. Rasprava je bila žustra sa namjerom odbijanja Deklaracije, ali smo ih učinkovito matirali i rekli da Hrvatska mora uskladiti svoje zakonodavstvo sa pravnim stečevinama EU.

Prijedlog koji je sadržavao 14 točaka gotovo je u cijelosti prihvaćen od tadašnje HDZ-ove većine, s izuzetkom 14. točke koja je izbačena iz deklaracije a glasila je: “14. Konačno, Hrvatski sabor drži da svi oni koji su osobno počinili ili sudjelovali u počinjenju zločina totalitarnog komunizma u Hrvatskoj ili nad Hrvatima u svijetu trebaju biti sudski gonjeni i da nikako ne bi smjeli raditi na poslovima javne uprave, javnih službi, odgoja i obrazovanja, javnog informiranja, pravosuđa i na svim drugim poslovima koji su povezani ili mogu biti povezani sa zaštitom i promicanjem ljudskih prava i djelovanjem pravne države.”

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Zaustavimo marginaliziranje hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti !

Published

on

Piše: Pero Kovačević

O hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti kod nas se malo govori odnosno gotovo ništa. Za te Srbe, hrvatske branitelje, nažalost, danas u Hrvatskoj ne čuje se dovoljno i njih nema nigdje. Nema ih ni u strukturama vlasti jer ondje očito ima mjesta samo za istomišljenike Milorada Pupovca i njegove Srbe iz redova SDSS-a.

Valja znati i to ponavljati da je u Domovinskom ratu, na prvoj crti obrane Hrvatske, deset posto hrvatskih branitelja bili su pripadnici nacionalnih manjina. Prema službenim podacima, kroz cijeli Domovinski rat u obrani Hrvatske sudjelovalo je oko 10.000 Srba. Ako govorimo o obrani Vukovara, od 1800 branitelja, Srba je bilo oko stotinu, odnosno šest posto. Dakle, to su oni hrvatski građani srpske nacionalnosti koji su, još 1991., javno iskazali da nisu ugroženi oni, nego je ugrožena i napadnuta domovina Hrvatska, i koji su se s puškom na ramenu borili rame uz rame uz sve hrvatske branitelje.

Pitate se tko je marginalizirao hrvatske branitelje srpske nacionalnosti? Odgovor je jednostavan Milorad Pupovac i njegov SDDS uz pomoć svog koalicijskog partnera HDZ-a. Očito je marginaliziranje hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti bio jedan od uvjeta koaliranja Pupovčevog SDSS-a sa Plenkovićevim HDZ-om. Zna li netko da je bar jedan hrvatski branitelj srpske nacionalnosti član SDSS-a Milorada Pupovca?

Prema mojim informacijama niti jedan hrvatski branitelj srpske nacionalnosti nije član SDSS-a, ali je zato veliki broj paravojnih pripadnika tzv. „Vojske RSK“ i četničkih formacija u članstvu SDSS-a.

Je li Milorad Pupovac, “okorjeli etnobiznismen”, koji je na etnobiznisu izgradio svoju sveučilišnu i političku karijeru, kako ga je nazvao Ivo Josipović ili je Srbin po zanimanju, kako ga naziva Mladen Pavković ili oboje, prosudite sami ili je borac za ljudska prava kako se samo proglašava i kako ga predstavljaju “ljevičarski mediji”. Sigurno je jedno da on i njegovi sljedbenici Hrvatsku ne vole. Nepobitno su Milorad Pupovac i njegov SDSS uz pomoć vodstva HDZ-a, a kao njihov koalicijski partner uspijeli marginalizirati hrvatske branitelje-srpske nacionalnosti da javno djeluju i kažu svoj stav, sud u vezi mnogih aktualnih pitanja koje Pupovac po dirigentskom palicom Vučića odnosno tzv “antifašista” otvara počev od ćirilice pa pozdrava “Za dom spremni”, HOS-a i nadalje.

Stav i sud hrvatskih branitelja-srpske nacionalnosti imao bi za mene istinsku i pravu snagu, a vjerujem i vas. Hrvatski branitelji srpske nacionalnosti pozvaniji su i kompetentniji progovoriti o svim tim pitanjima prije Vučića, Pupovca, Miloševića i njima sličnim. Nažalost, Pupovac ih je uz pomoć HDZ-a uspio marginalizirati jer su oni za njega i njegove istomišljenike koji su se pobunili protiv Hrvatske “izdajnici srpstva ”, a za “velike Hrvate”- pripadnike tzv “Munchen bojne” naprosto Srbi.

Vrijeme je da otvoreno govorima o našim suborcima i budemo uz njih. To su sigurno zaslužili jer su zadužili Hrvatsku.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Tko su Plenković i Milanović da zabranjuju zastavu HOS-a na proslavi „Oluje“ u Kninu!?

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Otkud pravo Andreju Plenković i Zoranu Milanoviću da zastavu HOS-a, ali i bilo koje druge ratne postrojbe pobjedničke Hrvatske vojske proglašava nelegalnima i isključuju iz službenog protokla na proslavi „Oluje“ u Kninu?

Otkud pravo predsjedniku Vlade i predsjedniku Republike da iz službenog protokola isključuje ratni stijeg HOS-a, nije li to skrnavljenje Domovinskog rata. Ovako nešto napraviti u bilo kojoj uređenoj zemlji bio bi čin izdaje i javno osuđen. Naravno, mi živimo u Hrvatskoj i ovakav nezamisliv i skandalozan čin dočekan je sa ovacijama i oduševljenjem. Stoga sam pozvan, pravno, činjenično i povijesno ponovno podsjeti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:

1. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a; 2. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991 donio zapovijed (koju ju sam ja napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH; 3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH; 4. U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996); 5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Prema tome, nema mjesta za tvrdnje i insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva. Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskog rata sa stajališta Drugog svjetskog rata nije niti povijesno prihvatljivo.

”Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je Domovinskom ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskom ratu ubijali civile sa crvenom petokrakom i kokardom na kapi.

Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskom ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. Jer, u tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati.

Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’. Očito je da su Plenković i Milanović krenuli zabraniti ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskom ratu. Recimo im ne. Tko su i otkud pravo Plenkoviću i Milanoviću da na mig Milorada Pupovca i ostalih njegovih istomišljenika skrnave Domovinski rat. Dosta je toga, postrojbe HOS-a su dio pobjedničke Hrvatske vojske, vi ste najmanje pozvani suditi o HOS-u u Domovinskom ratu. Gdje ste bili kad „grmilo, kad je sijevalo”?

Ucitavanje vijesti

Najčitanije