Povezite se

Kultura

Pedeset godina Woodstocka, vikenda slobode i ljubavi

Objavljeno

-

Vikend slobode i rock glazbe, proslava ljubavi i utopijskih ideala. Nadobudna mladež pretvorila je farmu u državi New York u manji grad. Woodstock je bio mnogo toga, ali jedno je sigurno – mnogi ga doživljavaju najvažnijim kulturnim događajem generacije. 

Festival mira, ljubavi i glazbe u četvrtak će obilježiti 50. godišnjicu i time ponovno potaknuti nostalgiju za vremenima kad je rock bio mlad, boje psihodelične, a duga kosa je bila izjava.  

Procjenjuje se da se u četiri dana, od 15. do 18. kolovoza 1969. na farmu Maxa Yasgura slilo između 400 tisuća i pola milijuna ljudi kako bi sudjelovali na ‘partyju’ na kojem su svirale buduće ikone poput Janis Joplin, Jimija Hendrixa i Carlosa Santane, a publika umrljana blatom plesala na kiši, često bez odjeće i pod utjecajem opijata. 

Organizatori su ulaznicu za festival, na kojem su svirali i danas legendarni bendovi poput Creedence Clearwater Revivala, britanskog The Whoa te kvarteta Crosby, Stills, Nash & Young, isprva planirali naplaćivati 18 dolara. 

Financirali su ga ambiciozni mladi poduzetnici John Roberts i Joel Rosenman, udruživši se s Michaelom Langom i Artijem Kornfeldom i vidjevši u tome odličnu prigodu za promociju budućeg glazbenog studija u New Yorku. Svi su bili u dvadesetim godinama. 

Vijest tom o festivalu, međutim, neslućeno se proširila i prema farmi je krenulo na tisuće mladih, stvorivši gužve na seoskim cestama prema White Lakeu, zaseoku u blizini gradića Bethela koji se nalazi oko 100 kilometara jugozapadno od Woodstocka, grada po kojem je festival dobio ime. 

Pokretači festivala nisu imali izbora nego proglasiti da će Woodstock, kao i ljubav, biti besplatan. 

“Ako se sjećate Woodstocka, niste ondje bili”

S glazbom je krenula i kiša, ubrzo je nestalo i hrane, a iznad lokacije su letjeli helikopteri, nekad dovozeći glazbenike, nekad zalihe. 

Usprkos blatu i upozorenjima o lošem LSD-ju, mit o Woodstocku živi i dalje. Festival se slavi kao svjetionik nade u turbulentnim 60-im godinama obilježenima atentatima, nemirima i Vijetnamskim ratom. 

Danny Goldberg, dugogodišnji poznavatelj glazbene industrije koji je kao 19-godišnjak pratio festival za Billboard, prisjeća se tog vikenda kao događaja s “mnogo nasmiješenih ljudi”. 

“Odmah me obuzela ta atmosfera – idilična misao hipijevskog bratstva i sestrinstva koja se rijetko manifestirala, čak i u to doba”, kazao je iz svog ureda na Manhattanu. 

“Ali na Woodstocku je bila poprilično opipljiva, od minute kad sam stigao do trenutka kad sam otišao”.

Ako se sjećate Woodstocka, zapravo niste bili ondje, kaže izreka. Festivalska sjećanja publike, ali i organizatora, često su obojana utjecajem droge. 

Glasine postoje, no ne i dokazi, da su se Woodstocku rađale bebe. Potraga i dalje traje, a zasad nitko nije priznao da je rođen na festivalu, iako je vrlo vjerojatno da su mnogi tamo začeti. 

Tadašnji izvještaji prenosili su kako je traktor koji je čistio otpad nakon festivala pregazio jednu osobu u vreći za spavanje i da je najmanje jedna osoba preminula zbog predoziranja. 

Neskloni mediji

Mainstream mediji festivalu nisu bili naročito skloni. 

New York Times je tada pisao kako “snovi o marihuani i rock glazbi koji su privukli 300 tisuća obožavatelja” imaju smisla kao porivi bilo kojeg bezglavog krda. 

“To je završilo kao noćna mora, u blatu i žabokrečini. Kakva je to kultura koja može proizvesti takav nered?”, pitale su se te novine. 

No Annie Birch, koja je kao 20-godišnjakinja s prijateljima stigla na festival, prisjeća se Woodstocka kao “miroljubivog, ako se u obzir uzme tolika masa ljudi”. 

“Ona luda kiša. Imali smo nevjerojatnu vatru koja se nikad nije ugasila”, kazala je za AFP.

“Svi oni bendovi postali su kultni”, istaknula je i zaključila kako je događaj bio “legendaran”.  

Vlasnik farme Yasgur je nakon festivala otkrio za televiziju da se jako prestrašio kad je vidio to “more ljudi”. 

No “poslije sam zbog toga imao grižnju savjesti jer nije bilo nikakvih problema – dokazali su meni, a i cijelom svijetu, da nisu došli raditi nevolje”, naglasio je. 

“Stigli su upravo zbog onoga za što su i rekli da stižu – zbog tri dana glazbe i mira”.
 

Nastavi pregledavati
Reklame

Kultura

Istinu o zločinu nad čovjekom, gradom, hrvatskim bićem i hrvatskim svetinjama moramo isticati, kako se nikad ne bi ponovio

Published

on

Prigodnom svečanošću u impresivnom ambijentu Muzeja Đakovštine otvorena je multimedijska izložba „Osijek na udaru brutalne agresije“.

Važno je napomenuti da je reprezentativna, putujuća izložba o agresiji na hrvatski grad Osijek 90-tih stigla iz Budimpešte i Pečuha u Đakovo, a uoči predstavljanja u Beču, koncem studenog.

Svečani program otvorenja izložbe započeo je pozdravnim govorom ravnatelja institucije Muzeja Đakovštine Borislava Bijelića upućenog nazočnim uzvanicima i gostima iz javnog, političkog i kulturnog života Đakova i Slavonije. Posebno se osvrnuo na uzoran rad braniteljske udruge HEROJI OSIJEKA. Rekao da je izložba krajem prošle godine prikazana u Osijeku i Laslovu, zatim u Europskom parlamentu u Bruxellesu, postavljena je i u Gradskom muzeju Vukovar – u dvorcu Eltz, u Galeriji “Kristofor Stanković” u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu te u Budimpešti i Pečuhu, a svoje hrvatsko i međunarodno predstavljanje nastavlja u  Austriji, Mađarskoj  i širom Europe. Pohvalio je također kvalitetan i orginalan projekt  izložbe i autora Zlatka Dernaja kojim se promiču vrijednosti domovine i kulture.

Uslijedio je izvanredni nastup ženske klape „Certissa“ iz Đakova sa izvedbom dvije domoljubne pjesme „Moja Domovina“ i „Bože čuvaj Hrvatsku“ kojima su oduševili sve nazočne.

Nakon toga prikazan je kratki dokumentarni film, sastavni dio izložbe,  autora Branka Peka, montažera HRT-a u vrijeme dokumentiranih ratnih zbivanja.

Po završetku projekcije filma, koji je pokrenuo emocije i sjećanja posjetitelja, nazočnima se obratio autor projekta izložbe Zlatko Dernaj  koji je rekao:     

„Prije svega želim se zahvaliti Gradonačelniku grada Đakova Marinu Mandariću i Ravnatelju Muzeja Đakovštine Borislavu Bijeliću koji su nas pozvali da izložbu prikažemo u ovom lijepom ambijentu. Također bi se zahvalio i svim suradnicima ovog projekta koji uspješno prezentiramo diljem Hrvatske i Europe, kao i svim nazočnim uzvanicima, gostima i medijima.

Nametnute okolnosti brutalne agresije na mladu Hrvatsku državu uz rušenje gradova, ubijanje civila i branitelja promijenile su iz korijena naše ideologije i prioritete osobnih interesa i definirale nas; tu prije svega mislim na hrvatske branitelje i sve druge koji su sudjelovali u obrani; kao solidarne, humane, širokogrudne, odvažne, hrabre i na kraju ponosne kao pobjednike u nametnutom ratu.

Ova izložba i dokumentarni film nije samo faktografski prikaz razaranja i uništavanja sa početka ’90-tih, nego zorno ilustrira krajnji cilj agresije na Hrvatsku, a to je pored zauzimanja teritorija i protjerivanja građana, zatiranje kulturnog identiteta hrvatskog naroda. Smatram da istinu o zločinu nad čovjekom, gradom, hrvatskim bićem, hrvatskim svetinjama i simbolima  moramo isticati, kako se nikad ne bi ponovio.

Završiti ću sa interpretacijom dijela govora Veleposlanika RH u Mađarskoj Mladena Andrlića na nedavnom otvorenju izložbe u Budimpešti, koji je rekao „ovo je veoma važna, značajna, odlično osmišljena i organizirana izložba“.

Razlozi zbog čega je Veleposlanik Andrlić izrekao ove supelative su prije svega u porukama koja izložba donosi o vrijednostima slobode i domovine, ali i kao opomena o apsurdnosti, strahotama i posljedicama rata i ukazivanju na važnost održavanja mira i izgradnje mirne budućnosti.“

Izaslanica Ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda voditeljica Područnog ureda Osijek Sanja Ivković pozdravila  je nazočne i osvrnula se i pohvalila ovu izložbu kao odličan primjer uspješnog projekta koji je dobio potporu Ministarstva. Naglasila je da Ministarstvo hrvatskih branitelja podržava projekte kojima je cilj promoviranje vrijednosti Domovinskog rata, a takav projekt je i ova izložba. Pozvala je da i nadalje hrvatski branitelji kroz osmišljene projekte doprinose pozitivnom promicanju vrijednosti iz Domovinskog rata i poželjela izložbi još puno uspjeha na svom predstavljanju.

Izaslanik Gradonačelnika Grada Đakova Marina Mandarića, Zamjenik Gradonačelnika Robert Francem zahvalio se autoru izložbe što je omogućio postavljanje vrijedne izložbe za sve građane Đakova i naglasio da je važno isticati tragičnu povijest koja treba biti upozorenje budućim generacijama. Na kraju svog obraćanja nazočnima zamolio je izaslanicu Ministra hrvatskih branitelja da proglasi izložbu otvorenom.

Svečanost  je završila dodjelom zahvalnica i prigodnih poklona domaćinima svečanosti Ravnatelju Muzeja Đakovštine i Zamjeniku Gradonačelnika Đakova od strane autora izložbe u znak zahvalnosti za omogućavanje postavljanje izložbe u gradu Đakovu.

Izložba se u  Muzeju Đakovštine može pogledati do 22. studenog i to  ponedjeljak od 13:00 – 19:00, a utorak – nedjelja od 9:00 – 13:00 sati.

Ucitavanje vijesti

Kultura

Počelo snimanje filma “Šesti autobus” o padu Vukovara

Published

on

Snimanje dugomeražnog igranog filma o padu Vukovara  “Šesti autobus” Eduarda Galića počelo je u blizini Đakova, a do proljeća iduće godine nastavit će se  u Vukovaru, Zagrebu, Glini i Beogradu.

“Šesti autobus” najavljuje se kao potresna ratna drama o padu Vukovara tijekom Domovinskog rata. Film prati glavnu glumicu u potrazi za vlastitim identitetom kojeg otkriva traženjem istine o pogibelji svog oca, koji je nakon ranjavanja završio u vukovarskoj bolnici, a nakon pada grada gubi mu se svaki trag.

“Sam naziv Šesti autobus vezan je za nestale tijekom Domovinskog rata, budući da je to jedan od autobusa kojima su zarobljeni branitelji te ranjenici odvezeni iz vukovarske bolnice, a čija se sudbina ni nakon 28 godina ne zna”, stoji u najavi Hrvatskog audiovizualnog centra.

Nakon snimanja na vojnom poligonu i selu Gašinci, set se seli u Vukovar, kasnije i u Zagreb, Glinu, a na proljeće 2020. godine u Beograd.  U kina diljem Hrvatske stiže 2021. godine.

Po riječima producenta i scenarista Dominika Galića, film će se u Vukovaru snimati desetak dana na nekoliko lokacija diljem grada vezanih uz ratnu jesen ’91., od hangara Veleprometa do mjesta koje će predstavljati Ovčaru.

Galić kaže kako će se, zbog scenografije, s obzirom na to da je Vukovar danas gotovo potpuno obnovljen, snimati još u Zagrebu i Glini.

Uz Galića, scenarij potpisuju njegov otac Eduard te Jure Pavlović.

U glavnim ulogama su Zala Đurić Ribić, Marko Petrić, Rade Vulin, Živko Anočić, Pavle Matuško i Ozren Grabarić.

Direktor fotografije je Filip Starešinić, a projekt su dosad podržali Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo branitelja, MORH, Ured predsjednice RH, HRT,  Vukovarsko-srijemska županija i Grad Vukovar.

Ucitavanje vijesti

Kultura

U HNK-u Zagreb premijerno izvedena opera “Madama Butterfly”

Published

on

Nova produkcija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, opera “Madama Butterfly” Giacoma Puccinija premijerno postavljena u petak u režiji talijanskog redatelja Andree Cignija, tragičnu opernu priču o japanskoj djevojci-lutki pretvorila je u svevremensku posvetu patnji bezuvjetne ljubavi.

Jedna od najdirljivih opera velikog talijanskog skladatelja praizvedena 1904. u milanskoj Scali, “Madama Butterfly” pripovijeda o nesretnoj sudbini Cio-Cio San, mlade japanske gejše Butterfly (Leptirica), koja se odriče svega zbog poručnika američke mornarice Pinkertona.

Potresnu opernu priču o 15-godišnjoj djevojci-lutki koja do posljednjega trenutka odbija odustati od ljubavi, da bi na kraju, zbog ljubavi, bila prisiljena odustati od života, talijanski redatelj Andrea Cigni smjestio je u suvremeni svijet, u koji je umiješao elemente japanske tradicije.

Radnja se odvija u Nagasakiju, gdje mladi američki mornarički časnik Benjamin Franklin Pinketon unajmljuje kuću na 999 godina za sebe i svoju buduću suprugu Butterfly – Cio-Cio-San, što na japanskome znači leptir. Prema japanskom zakonu, brak za njega nije obvezujući – ukoliko ostavi suprugu, smatrat će se nevažećim. Na to Pinkerton i računa, koji u Cio-Cio-San vidi tek još jednog prelijepog leptira kojeg može pribadačom pričvrstiti u svoju zbirku.

Dok je ona za njega tek žena-lutka koju je unajmio zajedno s kućom, ona u brak ulazi uzbuđena i sretna, pjevajući o ljubavi. Zbog njega se odrekla i svoje domovine i svoje vjere, te izazvala gnjev vlastite obitelji.

U scenografskom rješenju Darija Gessatija drama Leptiričine tragične ljubavne priče odvija se u snovitom predjelu gorostasne prijeteće šume na čijem se rubu nalazi tipična japanska kuća. Visoka tanka debla, nevidljivih krošanja, lagano kližu i pomiču se kako se mijenjaju scene, poput filmskih prizora, nikada posve ne izlazeći iz prijetećeg, sveobuhvatnog mraka.

Puccini je u ovoj operi zahvatio u japanski zvuk i melodije, ali i u onaj zapadnjački, pa tako citati autentične japanske glazbe koegzistiraju u partituri s onodobnom europskom glazbom, dok Pinkerton svoju prvu ariju pjeva na note tadašnje himne američke mornarice, koja je kasnije postala nacionalnom američkom himnom.

Dok se prvi dio opere odvija u melodramatično-romantičarskom tonu, gdje je svima osim same Butterfly jasno da ju čeka tragična sudbina, drugi je dio znatno intenzivniji, u njemu se odvija emocionalna drama koja će Cio-Cio-San odvesti u tužnu, usamljenu smrt.

Prošle su tri godine od kad je Pinkerton otišao. Butterfly još uvijek živi u kući pokraj šume ispunjenoj predmetima i fotografijama s vjenčanja, s uspomenama na nekoliko rijetkih zajedničkih trenutaka što je provela sa svojim voljenim, i uz dijete koje je iz te veze dobila. Ženidbeni posrednik Goro, koji joj je upriličio i prvi brak, pokušava je uvjeriti da se ponovo uda nudeći joj princa Yamadorija, no ona to odlučno odbija. 

Kada konačno primi vijest da se Pinkerton vraća, ne znajući da on sa sobom dovodi i svoju novu američku suprugu Kate, Cio-Cio-San ga nestrpljivo iščekuje. Shvativši da je prevarena, pristaje mu predati svoje dijete da ga odgaja njegova ‘prava’ žena, dok ona sebi oduzima život. Odnekud iz šume čuje se kako je Pinkerton doziva. Ali prekasno je – Leptirica je već mrtva.

U ulozi Cio-Cio San na premijeri je nastupila Valentina Fijačko Kobić, čija je interpretacija arhetipskog lika tragične heroine čija priča govori o susretu Japana i Zapada dobila najsnažniji aplauz publike, koja je velikim aplauzom nagradila i Ljubomira Puškarića u ulozi američkog konzula Sharplessa, te Sofiju Ameli Gojić (sluškinja Suzuki).

Pinkertona je utjelovio Angelo Fiore, dok su u ostalim ulogama bili Ivo Gamulin (ženidbeni posrednik Goro), Tvrtko Stipić (princ Yamadori) Siniša Štork (ujak Bonzo), Dina Jularić Ivančić (Kate Pinkerton), te Ozren Bilušić, Željko Grofelnik, Tamara Cipek, Lidija Madjerčić, Neven Mrzlečki i Iva Juras, dok je u ulozi djeteta Tuge nastupio Vigo Ruško.

U produkciji sudjeluju Zbor i Orkestar zagrebačkog HNK-a, kojim je ravnao maestro Marcello Mottadelli.

Opera se otvara uz golemi ideogram japanske riječi ‘ikigai’, što znači “pronalaženje razloga vlastita postojanja”, ali i osobu koja je duboko zaljubljena. Na kraju, kao završna riječ operne priče o Butterfly, ponovo se nameće pojam ikigai. Oni koji žive svoj život s ekstremnom strašću, riskiraju biti potrošeni do točke degradacije. Razlog življenja, razlog postojanja, poklapa se s idiogramom koji označava koncept raspada sebstva zbog strasti. Smrt je Leptiričina neizbježna sudbina.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije