Povezite se

Kultura

Pedeset godina Woodstocka, vikenda slobode i ljubavi

Objavljeno

-

Vikend slobode i rock glazbe, proslava ljubavi i utopijskih ideala. Nadobudna mladež pretvorila je farmu u državi New York u manji grad. Woodstock je bio mnogo toga, ali jedno je sigurno – mnogi ga doživljavaju najvažnijim kulturnim događajem generacije. 

Festival mira, ljubavi i glazbe u četvrtak će obilježiti 50. godišnjicu i time ponovno potaknuti nostalgiju za vremenima kad je rock bio mlad, boje psihodelične, a duga kosa je bila izjava.  

Procjenjuje se da se u četiri dana, od 15. do 18. kolovoza 1969. na farmu Maxa Yasgura slilo između 400 tisuća i pola milijuna ljudi kako bi sudjelovali na ‘partyju’ na kojem su svirale buduće ikone poput Janis Joplin, Jimija Hendrixa i Carlosa Santane, a publika umrljana blatom plesala na kiši, često bez odjeće i pod utjecajem opijata. 

Organizatori su ulaznicu za festival, na kojem su svirali i danas legendarni bendovi poput Creedence Clearwater Revivala, britanskog The Whoa te kvarteta Crosby, Stills, Nash & Young, isprva planirali naplaćivati 18 dolara. 

Financirali su ga ambiciozni mladi poduzetnici John Roberts i Joel Rosenman, udruživši se s Michaelom Langom i Artijem Kornfeldom i vidjevši u tome odličnu prigodu za promociju budućeg glazbenog studija u New Yorku. Svi su bili u dvadesetim godinama. 

Vijest tom o festivalu, međutim, neslućeno se proširila i prema farmi je krenulo na tisuće mladih, stvorivši gužve na seoskim cestama prema White Lakeu, zaseoku u blizini gradića Bethela koji se nalazi oko 100 kilometara jugozapadno od Woodstocka, grada po kojem je festival dobio ime. 

Pokretači festivala nisu imali izbora nego proglasiti da će Woodstock, kao i ljubav, biti besplatan. 

“Ako se sjećate Woodstocka, niste ondje bili”

S glazbom je krenula i kiša, ubrzo je nestalo i hrane, a iznad lokacije su letjeli helikopteri, nekad dovozeći glazbenike, nekad zalihe. 

Usprkos blatu i upozorenjima o lošem LSD-ju, mit o Woodstocku živi i dalje. Festival se slavi kao svjetionik nade u turbulentnim 60-im godinama obilježenima atentatima, nemirima i Vijetnamskim ratom. 

Danny Goldberg, dugogodišnji poznavatelj glazbene industrije koji je kao 19-godišnjak pratio festival za Billboard, prisjeća se tog vikenda kao događaja s “mnogo nasmiješenih ljudi”. 

“Odmah me obuzela ta atmosfera – idilična misao hipijevskog bratstva i sestrinstva koja se rijetko manifestirala, čak i u to doba”, kazao je iz svog ureda na Manhattanu. 

“Ali na Woodstocku je bila poprilično opipljiva, od minute kad sam stigao do trenutka kad sam otišao”.

Ako se sjećate Woodstocka, zapravo niste bili ondje, kaže izreka. Festivalska sjećanja publike, ali i organizatora, često su obojana utjecajem droge. 

Glasine postoje, no ne i dokazi, da su se Woodstocku rađale bebe. Potraga i dalje traje, a zasad nitko nije priznao da je rođen na festivalu, iako je vrlo vjerojatno da su mnogi tamo začeti. 

Tadašnji izvještaji prenosili su kako je traktor koji je čistio otpad nakon festivala pregazio jednu osobu u vreći za spavanje i da je najmanje jedna osoba preminula zbog predoziranja. 

Neskloni mediji

Mainstream mediji festivalu nisu bili naročito skloni. 

New York Times je tada pisao kako “snovi o marihuani i rock glazbi koji su privukli 300 tisuća obožavatelja” imaju smisla kao porivi bilo kojeg bezglavog krda. 

“To je završilo kao noćna mora, u blatu i žabokrečini. Kakva je to kultura koja može proizvesti takav nered?”, pitale su se te novine. 

No Annie Birch, koja je kao 20-godišnjakinja s prijateljima stigla na festival, prisjeća se Woodstocka kao “miroljubivog, ako se u obzir uzme tolika masa ljudi”. 

“Ona luda kiša. Imali smo nevjerojatnu vatru koja se nikad nije ugasila”, kazala je za AFP.

“Svi oni bendovi postali su kultni”, istaknula je i zaključila kako je događaj bio “legendaran”.  

Vlasnik farme Yasgur je nakon festivala otkrio za televiziju da se jako prestrašio kad je vidio to “more ljudi”. 

No “poslije sam zbog toga imao grižnju savjesti jer nije bilo nikakvih problema – dokazali su meni, a i cijelom svijetu, da nisu došli raditi nevolje”, naglasio je. 

“Stigli su upravo zbog onoga za što su i rekli da stižu – zbog tri dana glazbe i mira”.
 

Nastavi pregledavati
Reklame

Kultura

Umro doajen hrvatskog filma Vatroslav Mimica

Published

on

Vatroslav Mimicaca umro je u subotu u Zagrebu u 97. godini, izvijestila je u nedjelju Hrvatska radio televizija (HRT).

 Velikan hrvatske kimematografije Vatroslav Mimica rođer je 1923. u Omišu. Hrvatska kinematografija pamtit će ga u prvom redu po igranim remek-djelima poput “Prometeja s otoka Viševice”, međunarodno priznatog “Kaja, ubit ću te”, “Ponedjeljak ili utorak”, “Događaj”, pa sve do “Seljačke bune” i “Banovića Strahinje”. 

 Studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a bio sudionik antifašističkog pokreta u II. Svjetskom ratu. Na filmu je od 1950., najprije kao direktor Jadran filma, čiji je jedan od umeteljitelja. Debitirao je igranim filmom U oluji (1952.), a nakon drugog igranog filma, komedije Jubilej gospodina Ikla (1955.), posvetio se crtanomu filmu.  Jedan je od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma. Isprva radi kao scenarist (s Vladimirom  Tadejom) nekih od prvih uspjeha Zagrebačke škole crtanog filma (npr. Premijera i Na livadi N. Kostelca te Cowboy Jimmy D. Vukotića – svi 1957.). Godine 1957. režirao je svoj prvi crtani film Strašilo, koji je dobio  Grand Prix u Veneciji i prvi je veliki međunarodni uspjeh Zagrebačke škole. Ubrzo je i drugim filmovima Happy End (1958.), Inspektor se vratio kući, Kod fotografa (oba 1959.) te Mala kronika (1962.) stekao ugled jednog od prvaka Škole.

Ti su mu filmovi – zaokupljenošću suvremenom tematikom (osamljenost, otuđenje u urbanom svijetu) te modernošću i inovativnošću izraza (nizovi paralelnih kolorističkih planova, kolažno umetanje isječaka fotografija, unošenje realnih predmeta u sliku) – donijeli nagrade na najuglednijim svjetskim festivalima (npr. Venecija, Annecy, Oberhausen, Bergamo, Edinburgh).

Godine 1963. Mimica se vratio igranomu filmu. Katkada ponavljajući motive iz crtanih filmova te prihvaćajući među prvima u Hrvatskoj modernističke stilske i tematske elemente režirao je fimove Prometej s otoka Viševice (1965., Velika zlatna arena u Puli), Ponedjeljak ili utorak (1966., Velika zlatna arena u Puli), Kaja, ubit ću te (1967). Nakon toga pristup mu postaje znatno akademskiji (npr. Događaj, 1969; Seljačka buna, 1975; Banović Strahinja, 1981).

Vatroslav Mimica dobio je niz domaćim i međunarodnih priznanja za svoj umjetnički rad na području kinematografije, među kojima Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1986).

Kako je u In memoriam objavio HRT “Vatroslav Mimica oduvijek je bio i ostao vezan za ljudske sudbine, humanist iznad svega. Mimica je cijeli svoj životni i kreativni opus posvetio obrani humanističkih vrijednosti za koje je osjećao da ih moderni veliki sustavi zaboravljaju i ugrožavaju. Od onda kad je kao mladić otišao u partizane, iz potrebe da se bori protiv nepravdi fašizma, pa preko svih svojih super-avangardnih crtanih filmova, te – što je najvažnije – kroz sve svoje igrane filmove – uvijek je svijet promatrao prvenstveno pogledom uvjerenog humaniste.

 Vatroslav Mimica je imao rijetko istančan osjećaj za nepravde usmjerene prema čovjeku-pojedincu. Čovjek-pojedinac, a ne sustavi, bili su mu uvijek središnji motiv pričanja. Svi njegovi filmovi prožeti su tom središnjom idejom. Uvijek su mu individua i njezine ljudske slobode bile u prvom planu, a takav je bio i u privatnom životu”.

Odlazak Vatroslava Mimice nenadoknadiv je gubitak, ne samo za hrvatski nego i za europski film.

Ucitavanje vijesti

Kultura

Dan hrvatske glagoljice – otvorena vrata Staroslavenskoga instituta 21. veljače

Published

on

Dodao

U povodu Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva, 21. veljače, Staroslavenski institut u Zagrebu otvara svoja vrata građanima i poziva ih na Gornji grad u Demetrovu 11, na Dan otvorenih vrata Staroslavenskoga instituta, najavljeno je u petak iz Instituta.

Staroslavenski institut bit će otvoren za  građane, učenike i studente 21. veljače od 13 do 19 sati.  

 Uz vodstvo po palači Škrlec-Balbi posjetitelji će moći razgledati novija izdanja Instituta, glagoljske pretiske, knjižnično-dokumentacijsku zbirku i glagoljski lapidarij igrati igre s glagoljskim slovima.
 Staroslavenski institut poziva posjetitelje da se upoznaju s radom Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo, poslušajtu zanimljiva predavanja znanstvenika s Instituta, pogledajtu virtualnu izložbu o Žgobićevu zborniku, poslušaju hrvatski crkvenoslavenski jezik, pogledaju glagoljicu, nauče napisati svoje ime na glagoljici ili glagoljsko slovo koje im se najviše sviđa.
 U petak, 21. veljače u 13 sati posjetiteljima će se na otvaranju obratiti ravnateljica Staroslavenskoga instituta Vida Vukoja, nakon čega slijedi šetnja ‘palačom glagoljaštva’, odnosno razgledanje zaštićenoga kulturnog dobra palače Škrlec-Balbi, gdje je sjedište Staroslavenskoga instituta.
 Potom se otvara virtualna izložba o Žgombićevu zborniku te predstavlja Znanstveni centar izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo na kojem je predviđeno predstavljanje izdanja Drugoga beramskog brevijara II. dio (Zagreb, 2019.)
 Nakon upoznavanja što su čitali naši stari glagoljaši predviđeno je otkrivanje i istraživanje glagoljaškoga rječničkog blaga.
 Marija-Ana Duerrigl održati će potom predavanje “Oće bole biti – medicinski zapisi u Žgombićevu zborniku”, a nakon toga predavanje “Ćirilica u Kraljevu Grudobranu – diplomatička ćirilička korespondencija u Dubrovniku”.
 Staroslavenski institut poziva posjetitelji da koji će dolaziti u većim skupinama, da se najave na e-adresu: amihaljevic@stin.hr.
 Staroslavenski institut središnja je hrvatska akademska ustanova za istraživanje hrvatskoga glagoljaštva. Članovi instituta istražuju hrvatsku glagoljašku baštinu, poglavito hrvatski crkvenoslavenski jezik i sve spomenike na glagoljici.
 Institut je osnovan 1952. na temeljima Staroslavenske akademije iz Krka kao referentno mjesto za prikupljanje, proučavanje i objavljivanje staroslavenskih i starohrvatskih pisanih spomenika.
 Desetljećima stvara specijaliziranu knjižnicu, a u novije vrijeme  digitalizira glagoljašku baštinu. Institut je ustrojen u četiri odjela: Odjel za glagoljsku paleografiju, Odjel za gramatiku hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, Odjel za hrvatsku i europsku književnost srednjega vijeka i Odjel za Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije.
 Od 2014. nositelj je Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo u okviru kojega se razvija model višedisciplinarnoga istraživanja srednjovjekovnoga glagoljskog skriptorija.
 U Staroslavenskome institutu od 2020.  izvode se dva projekta koja financira Hrvatska zaklada za znanost: Istraživanje starije hrvatskoglagoljske zborničke baštine i Interdisciplinarni pristup hrvatskoglagoljskomu misalu, na primjeru Misala kneza Novaka.

(Hina)

Ucitavanje vijesti

Kultura

Predstavljena knjiga “Isusovci u Dubrovniku“ – dnevnički zapisi Stephana Desiderija

Published

on

Dodao

foto HINA/ ml

Knjiga povjesničara Stjepana Ćosića i Mije Korade “Isusovci u Dubrovniku- Komentari Stephana Desiderija iz 1693. godine” koja je u četvrtak predstavljena u dubrovačkoj Dvorani Ivana Pavla II donosi dnevničke zapise talijanskog isusovca Desiderija tijekom njegova misionarskog boravka u Dubrovniku.

 Autor Stjepan Ćosić istaknuo je kako je isusovac Desideri (1671.- 1749.) u Dubrovniku bio profesor na tadašnjoj isusovačkoj gimnaziji.
 “Desideri je autor žanrovski vrlo zanimljivog i raznorodnog rukopisa, s opisima ‘male povijesti’, svakodnevnog života u Dubrovniku na kraju 17. stoljeća, u postpotresnom razdoblju koje je za Dubrovnik bilo teško”, rekao je Ćosić i dodao da on piše o životu Dubrovčana,  o proslavi Feste Svetog Vlaha te brojnim drugim događajima vezanim za Morejski rat, mletačku blokadu grada, teške uvjete života. Kako je istaknuo, spominje i neke događaje u gradu koji su mu se “usjekli u pamćenje, jedno ubojstvo, turske pokrštenike, poznate Dubrovčane s kojima se susretao“.

Drugi autor Mijo Korade rekao je da knjiga govori o međunarodnim odnosima te profesorima Talijanima u 17. i 18. stoljeću koji su predavali u Dubrovniku.
 “Povod nam je bio pronalazak kolege Ćosića u Splitu malog spisa o povijesti Dubrovnika, kojeg je Desideri počeo pisati. Fenomen je što kao redovnik nije mogao pisati bez dozvole poglavara, već na svoju ruku. Stoga rukopis nije mogao ponijeti sa sobom, već ga je darovao  nekom prijatelju u Dubrovniku. Kod te osobe je rukopis je bio generacijama dok početkom 20. stoljeća nije darovan don Frani Buliću, koji je u Splitu uređivao arhiv i arheološki muzej”, objasnio je Korade.
 Knjiga donosi opsežnu studiju, hrvatski prijevod s komentarima te prijepis latinskog izvornika „Historie Ragusinae“ iz 1693. godine, autora Stephana Desiderija, koji je u Dubrovniku boravio od rujna 1691. do listopada 1693. godine.

Njegov se rukopisni sveščić čuva u knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu i njegov sadržaj do sada nije bio poznat široj javnosti.
Uvodna studija donosi kratku povijest isusovačkoga djelovanja u Dubrovniku sa širim osvrtom na rad i biografije talijanskih isusovaca u dubrovačkoj misiji i kolegiju, prije i poslije Desiderijeva boravka. U nastavku se pružaju osnovni podaci o autoru rukopisa s analizom rukopisa i njegova sadržaja. Sadržaj dnevnika uklapa se u kontekst dubrovačke povijesti na izmaku 17. i početku 18. stoljeća.

Predstavljanje knjige u izdanju nakladničke kuće Leykam International iz Zagreba održano je u sklopu tribine “U susret Svetome Vlahu“ u organizaciji Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.

(Hina)

Ucitavanje vijesti

Najčitanije