Predstavnici HVIDR-e NZI-NZZ i Udruge Reda Hrvatske Krune zajedno sa predstavnicima veteranskih i povijesnih udruga Austrije,Italije i Slovenije,obilježili su 210. obljetnicu “Rata iz 1809. godine”, vođenog između austrijske i francuske vojske. Za hrvatsku vojnu povijest važne su bitke za Malborghett i Predil, naselja na tromeđi Austrije, Slovenije i Italije i borbe protiv generala Augustea Frédérica Marmonta u tijeku njegova pohoda iz Dalmacije kroz Liku prema Beču. U tom je ratu Lika pretrpjela iznimno velike ljudske gubitke i teška stradanja od upada Turaka u pograničnom pojasu s Bosnom, kao i na smjeru povlačenja Marmontove vojske prema Beču.

U uvodu je potrebno dati prikaz društveno-političkih odnosa koji su u to vrijeme vladali u Europi. “Napoleonovi ratovi” obuhvaćaju vojne aktivnosti koje je vodila Francuska od prekida Amienskog mira 1803. pa do sloma 1815. godine. U želji da se obrane od Napoleona europske zemlje, predvođene habsburškim carstvom, stvorile su Petu protunapoleonsku koaliciju i pokrenule novi rat 1809. godine. Sami rat iz 1809. godine bio je vrlo složen i vodio se na većem dijelu Europe.,a bojišnica se protezala od Španjolske i Italije na jugu do Poljske i Njemačke na sjeveru. Pod zapovjedništvom nadvojvode Karla, jedna armija prelazi 10. travnja 1809. rijeku Inn i upada u Bavarsku. Armija nadvojvode Johanna (Innerösterreichischen Armee) upada iz Klagenfurta (Koruška) i Ljubljane u sjevernu Italiju, tada pod francuskom upravom. U sastavu ovih snaga značajno su zastupljeni hrvatski vojnici, osobito krajiške graničarske pukovnije. Treba napomenuti da su na području sadašnje Like i dijela Korduna djelovale četiri nacionalne graničarske pješačke pukovnije: Lička (prva), Otočka (druga), Ogulinska (treća) i Slunjska (četvrta).

U ovom prilogu obraditi ćemo samo dvije bitke, težišno pratimo ratni put glavnih protagonista iz Ogulinske treće nacionalne graničarske regimente i Slunjske četvrte nacionalne graničarske regimente, čije su dvije bojne iz svake regimente u početku napadnih aktivnosti bile u sastavu 1. divizije/9. korpusa, skupine generala Kálnássy von Kálnása.Budući da je Prusija u ovom ratu ostala neutralna, Napoleon se mogao spremiti na odlučujuću bitku koju je zasnivao na strateškom iznenađenju. Protivno mišljenju većine svojih generala, odlučio je glavninu snaga usmjeriti isključivo prema Beču, te je pozvao svoje vojskovođe iz Italije i Dalmacije da krenu prema toj bojišnici. Doslovce je zanemario eventualno negativne posljedice poraza u ratnim operacijama u Italiji, Tirolu, Varšavskom vojvodstvu i u Dalmaciji. Vojnička logika i vrhunsko vojno umijeće nalagala mu je da sve karte baci na jednu točku: bitku kod Vagrama blizu Beča, koja je trebala odlučiti o sudbini rata. Vrlo rizična odluka, ali uz dosta ratne sreće u konačnici se pokazala ispravnom. Iz Francuske je žurno prebacio 36.000 ljudi. S tim snagama prelazi Dunav 4. srpnja, a 6. srpnja pobjeđuje nadvojvodu Karla u krvavoj bitci kod Vagrama. U ovoj će bitci sudjelovati ukupno oko 330.000 vojnika obje strane, a poginut će ih oko 51.000. Nakon teških borbi kod Znojma 11. srpnja, nadvojvoda Karlo je prisiljen zatražiti primirje koje je potpisano 12. srpnja. Nakon habsburških poraza potpisan je 14. listopada 1809. mir u Schönbrunnu.

U ožujku je 1809 Ogulinska regimenta s dvije bojne pod zapovjedništvom brigadira Čivića krenula u Italiju, a treća pričuvna bojna pod bojnikom Šljivarićem (Slivarić) krenula je u sklopu tzv. “Opservacijskog korpusa” zajedno s glavninom ličkih snaga drugoga poziva prema Dalmaciji protiv Marmontovih snaga. Zadaća “Opservacijskog korpusa” bila je zaštita lijevog krila nadvojvode Johanna od Marmontovih snaga. Kao prethodnica glavnih napadnih snaga Čivićevi “Ogulinci” imaju nekoliko žestokih sukoba tijekom prodora prema Veroni, osobito kod Pordedonea i Sacilea (16. travnja) gdje su zarobili mnogo protivničkih vojnika. Nakon neuspjeha nadvojvode Karla u Bavarskoj i odluke o povlačenju nadvojvode Johanna iz Italije, “Ogulinci” su sada u zaštitnici snaga u povlačenju, dakle, opet u intenzivnim borbama.

Jedna od najznačajnijih epizoda naslovljenoga rata je obrana klanca Malborghetta (tal.: Malborghetto, slov.: Naborjet) u svibnju 1809., koji će zbog iskazanog herojstva branitelja u službenim austrijskim izvještajima i literaturi dobiti naziv “Austrijski Termopili”. Ta je obrana označena kao jedna od najvećih herojstava u austrijskoj vojnoj povijesti, a njezini sudionici Ogulinski graničari pod zapovjedništvom Milete pl. Vuchetich-a (Vučetića) od Brinja, s pravom se smatraju austrijskim Leonidom, jer su tri dana štitili svoje snage u povlačenju protiv glavnine francuske Južne armije.Nakon što je nadvojvoda Karlo 22. travnja pretrpio teški poraz u Bavarskoj, morao se žurno povući s glavninom svojih snaga iz sjeverne Italije prema Beču. U tijeku povlačenja nadvojvode Johanna vode se žestoke borbe. Od rijeka Piave i Tagliamenta povlači se nadvojvoda prema gradiću Tarvisu, gdje su 13. svibnja stigle njegove iscrpljene snage. Tu je planirao zaustaviti nadiruće Francuze od ulaska u operativan prostor pokrajine Koruške, ali bez uspjeha. Glavni smjer povlačenja išao je dolinom rijeke Felle kroz selo Malborghetto i dolinom rijeke Soče preko prijevoja Predila u Julijskim alpama.

U zoru 14. svibnja u utvrdu Malborghetto ulazi 2. odjel 3. ogulinske krajiške regimente, što ga je za obranu odredio podmaršal grof Albert Gyulai. Odjel se sastoji od Jezeranske kumpanije (satnije) čije je zapovjednik satnik Mileta pl. Vučetić i Modruške s ukupno 344 branitelja. Tijekom 15. svibnja prodrla je dosta jaka prethodnica francuske armije prema Malborgettu. Zbog toga posada utvrde prekida poslove na utvrđivanju i sprema se za obranu. Dolazi do prvih sukoba u kojima je zaustavljeno francusko napredovanje. Sutradan francuski general Grenier šalje svoje izaslanike koji pozivaju posadu na predaju, ali im je zapovjednik obrane negativno odgovorio. Francuzi pokušavaju novi proboj, ali su dočekani djelotvornom vatrom. Osvanuo je 17. svibanj. Još uvijek budni ali iscrpljeni branitelji su se spremali na završne borbe i sigurnu smrt. Po izjavama svjedoka, zapovjednik obrane održao je posljednji govor na hrvatskom jeziku, kojim je ohrabrio svoje vojnike, spremne u izvršavanju povjerenih im zadataka. To je bio uvod u odlučujuću bitku – francuske kolone sa svih strana kreću na utvrdu. Oko jedan sat poslijepodne probijen je dio utvrđenih palisada u donjem dijelu utvrde, što je omogućilo Francuzima povoljniji položaj za nastavak borbi. Nastaju krvave borbe prsa o prsa. Dok poginule branitelje nije imao tko zamijeniti, preko njihovih mrtvih tjela stizale su nove i svježe francuske snage. U daljnjoj borbi Francuzi uspijevaju s tri strane osvojiti i posljednju topničku bitnicu koju je branila Vučetićeva posada. Među posljednjima hrabro pogiba i Vučetić, a zajedno s njim graničarai iz Drežnice i mnogo pješaka iz Jezeranske kumpanije. Budući da je Ogulinska regimenta nakon sklopljenog mira, ustupljena Francuzima,točni gubici iz tog vremena nisu se mogli utvrditi poglavito jer dokumenti i izvještaji iz kojih bi se to mogli utvrditi bili su djelomično uništeni. Prema raspoloživim izvorima i dokumentima od 268 Hrvata poginuo je 81,ranjeno 120, a točan broj zarobljenih i nestalih nikada nije utvrđen. Bitka za Predel(Predil) odvijala se gotovo u isto vrijeme kada i bitka za Malborghetto. Obilježavanjem 210.godišnjice hrvatska delegacija prisjetila se njihovih vojničkih djela, odala im počast i dostojno se poklonila njihovoj žrtvi tamo negdje u Apama.