Obilježavanje hrvatskih grobišta u Ukrajini

Predstavnici HVIDR-e NZI-NZZ i Povjerenstva za obiljezavanje 100. godišnjice
I. svjetskog rata Grada Zagreb i nadalje obilježavaju bojišta hrvatskih vojnika na Istočnom
bojištu u Ukrajini. Ovaj puta predstavnici obišli su i položili vijence i zapalili svijeće na
sjevernom pravcu, kod grada Styi(Rajliv), gdje je dogovoreno postavljanje spomen ploče za
poginule hrvatske vojinike u I. svjetskom ratu kao i u samom gradu Lavovu. Nakon toga su
položili vijence u mjestu Dubno, a na kraju su se spustili na Crno more u još jedan grad iznimno značajan za našu vojnu povijest – Odessu gdje su na katoličkom groblju položili vijence za sve stradale hrvatske vojnike 1917-1918..
Ovo je zaboravljena priča o prestrašnim i krvavim ratnim putovima u nekadašnjoj
Galiciji, Bukovini i Volinju, u današnjoj Ukrajini u kojima su sudjelovale stotine tisuća
hrvatskih vojnika, a na desetke tisuća je ostavilo svoje kosti po brojnim bojištima. To je priča o najstrašnijim bitkama Velikog rata koje su postale sinonim za užase i patnje njezinih
sudionika, doživjevši nečuvenu okrutnost neprimjerenu ljudskoj civilizaciji. Danas su ta
područja prekrivena vegetacijom koja je uglavnom pokrila nekadašnju bojišnicu. Brojna vojna groblja nestala su u vrlo burnim događanjima sredinom dvadesetog stoljeća. Ali, tragičnu žrtvu ratnika koju u ime budućih generacija ne smijemo nikada zaboraviti i zato je
moramo istražiti i civilizacijski obilježiti. Ovime će ova ratna epizoda postati dio našega
povijesnog sjećanja.

U okolici grada Drohobycza nalazi se nekoliko njemačkih vojnih groblja na kojima su
sahranjeni brojni Ličani iz 79. pješačke pukovnije iz Otočca koji su stradali u borbama na
rijeci Dnjestar u operacijama proboja kod Gorlica iz svibnja 1915. godine. Stotine njih vječno počiva između gradova Stryj i Drohobycz. Ličani u nastavku borbi uspijevaju se probiti uz grad Lavov da bi tijekom jeseni izbili do grada Dubno i tu su se zaustavili sve do tragične Brusilovljeve ofenzive iz ljeta 1916. godine.
Važno je napomenuti da su se oko grada Lavova borili i karlovčani iz 96. pješačke
pukovnije tijekom 1914. godine u sastavu Borojevićeve 3. armije, pretrpjevši iznimno velike gubitke. Tijekom 1914 vode teške i krvave borbe i to: bitka kod Gnile Lipe – zapadno od grada Rohatyna, 28. kolovoza; sudjeluju u evakuaciji Lavova 30. kolovoza do 3. rujna u širem području Rohatyna; u borbama kod Wereszyca, 3-9 rujna kod grada Mikolajow i Komarno južno od Lavova; u napadu na Lavov 9-11 rujna bore se u okolici Lavova kod mjesta Dornfelda; povlačenju na rijeku San, 11-12 rujna; dolazak na Karpate – dolina Laborcze i grada Sanoka, 2-7 listopada; proboj preko Chyrowa-u širem području Dobromila i Chyrowa, 8-10 listopada; borbe južno od utvrde Przemysl, 13 listopada -2 studenog; osiguranje Karpatskih prijevoja – na području oko naselja Dobromil, Cisne, Lupkowa i dolini Laborcze kod naselja Hommona olyka, 6 studeni-4 prosinca; Bitka kod Limanowa – Lapanow, 1-13 prosinca; progon Rusa nakon bitke južno od Visle, 13-20 prosinca; Ruska protuofenziva u Galiciji-borbe kod grada Mezolaborcza, 21-24 prosinca; povlačenje na Karpate i borbe oko prijevoja Dukla, 25-31 prosinca.
Posebno je bilo dirljiva posjeta selu Mali Dorogostaj i Torgowica nedaleko od grada
Dubno gdje je u cijelosti stradala 79. pješačka pukovnija iz Otočca. O tim krvavim borbama
više na možete vidjeti ovdje.
S posebnim pijetetom su se Valentin i Toni Rajković prisjetili svoga djeda Vida koji je
ovdje zarobljen da bi na kraju završio u Odessi u pokušaju organiziranja tzv. Jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda u kojima su stradali brojni hrvatski vojnici. Ovaj događaj je još uvijek ispunjen brojnim kontroverzama i bilo bi vrijeme da se znanstveno rasvijetli.
Kako je sve počelo? Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski
vojnici su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim
ratnim pravom), kako bi ustrojili jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu za borbe na
Solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na
bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski
časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama.
Među njima najpoznatije je ubojstvo 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Pojedini Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život:
dragovoljci-časnici bili su neravnopravno materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su
drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljstva«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi
bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi. O tome je Miroslav Krleža pisao:
„U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i
gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici…”

Podijeli objavu