Povodom obilježavanja 100. godišnjice završetka I. svjetskog rata,predstavnici HVIDR-a NZI-NZZ, Povjerenstva za obilježavanje 100. godišnjice I. svjetskog rata Grada Zagreba,Udruge 1914-1918, danas su položili vijenca na spomen obilježije u mjestu Preval(N.Gorica) u Sloveniji, feldmaršalu Svetozaru Borojeviću nakon čega su obišli “Sočansku bojišnicu”, Krasku visoravan sa Deberdobom i “krvavu kotu 383”i na taj način odali počast svim poginulim hrvatskim vojnicima kao i Zagorskim, Dalmatinskim, Karlovačkim, Hercegovačkim i Ličkim postrojbama koje su tamo ratovale. Nakon toga su posijetili spomen kosturnicu Sacrario militare di Asiago u Italiji(brdo Leiten) u kojoj je sahranjeno 54 286 vojnika koji su poginuli na jugozapadnom bojištu od čega 20 000 austro-ugarskih među kojima su sahranjeni i hrvatski vojnici 42.Domobranske  i 36.Zagrebačke pješačke divizije. Posmrtni ostaci identificiranih vojnika smješteni su uz zidove galerije unutar velikog bloka svetišta abecednim redom dok za one koje nije bilo moguće utvrditi identitet, osim pripadnosti postrojbi, sahranjeni su u dvije zajedničke grobnice uz kriptu gdje su predstavnici hrvatske delegacije i položili vijence za sve poginule vojnike,poglavito hrvatske koji u većini slučajeva nisu bili identificirani osim manjeg dijela koji su sahranjeni unutar velikog bloka.

   Iako je najstrašniji rat u povijesti čovječanstva bio Prvi svjetski rat, a jedna od najkrvavijih sastavnica toga rata bilo je Jugozapadno bojište smješteno na granici današnje Austrije, Italije i Slovenije,danas su teško zamislive strahote koje su vojnici prolazili u bliskim borbama s protivnikom, gdje se umjesto bajunetom bolo jurišnim nožem, umjesto kundakom udaralo buzdovanom poetski nazvanim Morgenstern (zvijezda Danica), umjesto obrane ručnim bombama preferirala se borba prsa u prsa pri čemu gušenje i slični zahvati nisu bili strani.Mržnja prema Talijanima bila je toliko očita da su međusobne borbe bile vrlo brutalne, osobito oko grčevito branjenih mjesta poput Svetog Mihaela, Svetog Marka i Panovečke šume (Karlovčani), Svetog Gabrijela, Sabotina, Podgore, Vodice, kote 383 (Dalmatinci), Mengore, Mrzlog vrha, Cvetja, Batognice (Zagrepčani), Vršiča i Rombona (Bošnjaci), ili Fajtji hriba i Kostanjevice (Ličani). Sva ta mjesta, i još brojna druga, spominjemo iz razloga jer su njihova imena u Hrvatskoj slabo poznata, barem velika većina njih. A trebalo bi biti drugačije obzirom da su (bez)brojni vojnici pali na njima žestoko braneći svoju domovinu.

    Na Soči se odvijalo dvanaest bitaka od druge polovice lipnja 1915. pa do kraja listopada 1917 godine. U prvih su jedanaest talijanske snage uzaludno pokušavale probiti austrougarsku obranu na rijeci Soči i djelomično u Alpama. Cilj im je bio da glavnim snagama zauzmu Trst i izbiju u Ljubljansku kotlinu. Međutim, to se nije ostvarilo. Talijani su najdublje prodrli prema Kostanjevici (12 km) i do grebena Banjške planote (10 km). Mali dobitak u zemljištu plaćen je mnogim ljudskim žrtvama.

Odmah nakon talijanske objave rata u proljeće 1915. godine, Vrhovno je zapovjedništvo austro-ugarske vojske, među ostalim snagama, prebacilo s Balkanskog bojišta na rijeku Soču i XV. sarajevski i XVI. dubrovački korpus, u sastavu 5. armije pod zapovijedanjem generala Svetozara pl. Borojevića od Bojne, tada već proslavljenog vojskovođe iz bitaka u Galiciji i na Karpatima.Pristižu i sve dalmatinske pukovnije: 22. (zadarska) pukovnija zajedničke vojske Grof Lacy, 23. (šibenska) i 37. (dubrovačka) domobranska pješačka pukovnija (Landsturm), te dalmatinski jahači. Većina dalmatinskih pukovnija bila je u sastavu 58. divizije koja je preuzela obranu mostobrana kod Gorice. U 18. diviziji prvih dana rata bili su, uz 22. dalmatinsku pukovniju, vojnici III. bojne (hercegovačke) BH pukovnije br. 4., dva eskadrona 5. ulanske konjičke pukovnije, dvije bitnice 6. hrvatske domobranske topničke pukovnije, dvije bitnice 7. haubičke pukovnije i jedna satnija 13. (zagrebačke) opkoparske bojne. Tu pristiže i IV. bojna 53. (zagrebačke) pješačke pukovnije u sastavu 1. divizije. U sastavu 55. brigade, 28. divizije, borila se i 96. (karlovačka) pješačka pukovnija zajedničke vojske. Na talijansko bojište bile su prebačene i brojne bosansko-hercegovačke postrojbe u sklopu XV. korpusa.

Svim braniteljima je već potkraj svibnja 1915. pročitana Boroevićeva antologijska naredba: Odupirati se do zadnjeg čovjeka. Tko god popusti pred neprijateljem i povuče se makar i jedan korak, bit će strijeljan na licu mjesta!.

    Nakon katastrofalnog poraza austro-ugarskih i njemačkih snaga od Rusa na Istočnom bojištu u ljeto 1916. tijekom poznate Brusilovljeve ofanzive na Soču će stići s povratkom interventne 48. divizije i lička K. u. k. 79. pukovnija Grof Jelačić. Najprije stiže III. bojna koja će sudjelovat u VIII. sočanskoj bitci (listopad 1916.), a ostatak pukovnije dolazi tijekom jeseni i zime 1916./17. i sudjeluje u svim narednim bitkama.Prisjećamo se junačkoga držanja u ljetu 1915. IV. bojne 53. zagrebačke pukovnije na Krnskom masivu. Ostalo je zabilježeno da su Zagrepčani 12. rujna 1915. zajedno s dvije bojne 1. pukovnije tirolskih carskih lovaca i IV. bojne 58. pukovnije iz Bukovine, uz velike gubitke, uspjeli spriječiti snažan talijanski napad i spasiti mostobran od osvajanja. I danas postoje brojni objekti koji podsjećaju na njihovu veliku žrtvu, osobito na Mengorama nedaleko od Tolmina gdje su sačuvani vojni objekti u kojima su boravili naši preci.

    U XII. sočanskoj bitki, proboju kod Kobarida koji pripada među najsloženije i najbriljantnije vojne operacije u novijoj vojnoj povijesti, bio je jedini izbor koji je preostao Centralnim silama da ponište talijansku prednost stvorenu u prošlih jedanaest bitaka. Stoga je trebalo pokušati proboj sa sjevera Sočanske bojišnice – od gradića Boveca kroz teško prohodan planinski kraj – odsjeći talijanske snage na Polovniku i Krnskom masivu, te zatvoriti kliješta kod slovenskoga gradića Kobarida. Akcija je u cijelosti uspjela i Talijani su odbačeni na rijeku Piavu.Vrlo uspješne akcije vode se kod Volčanskih Ruta gdje su hrvatski vojnici Zagrepčani, Dalmatinci i bosansko-hercegovačke postrojbe zarobile oko 4600 Talijana uz vlastite gubitke od oko 1400 ljudi. »Zagrepčani« i tri bosansko-hercegovačka lovačke bojne su po kiši i magli očistili hrbat Čempona, gdje su uništili protivničke strojničke položaje i zarobili oko 2900 talijanskih vojnika.

  Tijekom zime i ljeta 1918. godine na šire područje Asiaga (Južni Tirol) s Istočnog bojišta iz borbi protiv Rusije pristigla je glavnina hrvatskih postrojbi i to:

Zagrebačka 36. pješačka divizija Zajedničke vojske (K.u.K.),dolazi u Grupu armija Conrad na šire područje Asiaga u svibnju 1918. godine i sudjeluje u slijedećim aktivnostima:bitka na visoravni Sedam općina i na masivu Grappe 15 – 19. VI. 1918. (u sklopu posljednje austro-ugarske ofenzive na rijeci Piavi i u brdima Južnog Tirola),protunapad Talijana na brdskoj fronti: 24. VI. do 15. VII. 1918.,bitke za Sasso Rosso, 30. VII. 1918.,prijelaz u Grupu armija Borojević u drugoj polovici listopada 1918. neprijateljsko forsiranje Piavea, 24…29. X. 1918. – povlačenje iz Italije i kraj rata.

Zagrebačka 42.Domobranska pješačka divizija – dolazi u Grupu armija Conrad u veljači 1918. i sudjeluje u slijedećim aktivnostima:bitka na visoravni Sedam općina (Asiago) i na masivu Grappe 15…19. VI. 1918.,vojne pobune u listopadu 1918.,obrambena pobjeda na masivu Grappe: 24. do 28. X. 1918,.povlačenje prema Fažanskim Alpama: 29. X. do 2. XI. 1918.,nastavak povlačenja Armijske grupe Belluno: 3. i 4. XI. 1918. preko Predazza;tamo su dočekale tragičan kraj rata i mukotrpan povratak u domovinu.(03.studeni 1918.)

Podijeli objavu