Rastući sukob s Iranom značajno je povećao nuklearnu napetost na Bliskom istoku te otvorio pitanje hoće li i druge države u regiji početi težiti atomskom oružju. Napadi na nuklearne objekte i neuspješni pregovori dodatno su uzdrmali povjerenje u sigurnosnu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država. Stručnjaci upozoravaju da bi snažan pritisak na Iran mogao imati suprotan učinak te ga potaknuti da razvije nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja, po uzoru na Sjevernu Koreju. Istodobno se u stručnim krugovima sve češće spominje Ukrajina kao primjer države koja se odrekla svog arsenala, a danas je zbog toga izrazito ranjiva.
Logika atomskog zastrašivanja u aktualnom ratu
Nuklearna opasnost na Bliskom istoku dodatno je eskalirala tijekom aktualnog rata koji je započeo krajem veljače napadima Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na iranske pogone. Američki predsjednik Donald Trump više je puta istaknuo kako je cilj ovih operacija spriječiti Teheran u posjedovanju atomskog oružja. Ipak, analitičari upozoravaju da bi ovakvo postupanje moglo potkopati postojeće logike zastrašivanja. Atomsko oružje primarno služi kao sredstvo kojim se protivnici odvraćaju od vojnog djelovanja, što potvrđuje primjer Sjeverne Koreje čiji arsenal, prema nekim promatračima, doprinosi stabilizaciji režima onemogućavanjem vanjskih intervencija. Upravo bi takva računica mogla biti presudna i za Teheran unatoč službenim demantijima.
Strateška nejasnoća i iranski nuklearni prag
Iran se godinama nalazio u stanju takozvane nuklearne latencije, što znači da je posjedovao sposobnost razvoja bombe bez njezine stvarne realizacije. Takva strateška nejasnoća omogućavala je vlastima u Teheranu politički manevar bez ulaska u otvorenu konfrontaciju. Međutim, novo se vodstvo sada suočava s teškim izborom između rizika i logike odvraćanja, osobito nakon prijetnji o potpunom uništenju zemlje. Iranski političari već razmatraju napuštanje Sporazuma o neširenju atomskog oružja, što bi dramatično oslabilo međunarodne kontrolne mehanizme i dodatno destabiliziralo regionalni poredak.
Ambicije Saudijske Arabije i zemalja Perzijskog zaljeva
Potresi izazvani ovim sukobom mogli bi i druge zemlje u regiji potaknuti na ubrzavanje vlastitih nuklearnih planova. Zemlje Perzijskog zaljeva nalaze se pod pritiskom težnji za moći koje pokazuju Iran i Izrael, a dio povjerenja u Sjedinjene Američke Države kao zaštitnu silu nepovratno je izgubljen. Saudijska Arabija je već učinila prve korake prema nuklearnoj neovisnosti uz američku podršku, a prestolonasljednik Mohamed bin Salman jasno je dao do znanja da će se njegova zemlja naoružati ako Iran napravi bombu. Iako bi razvoj temeljnih kapaciteta mogao potrajati godinama zbog nedostatka stručnjaka i industrijske baze, sporazumi o nuklearnoj suradnji već su postali stvarnost.
Civilni programi i globalno geopolitičko suparništvo
Ujedinjeni Arapski Emirati već upravljaju nuklearnom elektranom, a iako zasad ne koriste tehnologiju obogaćivanja uranija, ostavljaju prostor za nove pregovore ako susjedne zemlje dobiju povoljnije uvjete. Egipat i Turska također razvijaju civilne nuklearne projekte uz podršku Rusije i Kine. Američka fleksibilnost prema tim zemljama često je uvjetovana utrkom s Moskvom i Pekingom, koji nuklearnu tehnologiju nude uz manje stroge uvjete kako bi osigurali geopolitički utjecaj. Turska kao članica NATO saveza ima nuklearni kišobran koji smanjuje pritisak za vlastitim naoružanjem, ali dugoročno širenje kapaciteta ostaje opcija.
Potreba za regionalnim sigurnosnim dijalogom
Globalna dimenzija problema ukazuje na to da ni Kina ni Rusija nisu zainteresirane za potpuno ukidanje dogovora o neširenju oružja zbog vlastitih sigurnosnih interesa. One bi mogle isporučivati materijale i tehnologiju, ali izravna podrška gradnji atomskog oružja ostaje malo vjerojatna. Ključ rješenja, prema mišljenju stručnjaka, leži u pokretanju regionalnog dijaloga o sigurnosti koji bi nadišao kratkoročne logike konflikta. Takav dijalog bit će iznimno težak nakon trenutnih sukoba, ali predstavlja najbolju šansu za sprječavanje daljnjeg naoružavanja i uspostavu dugoročne stabilnosti.
