“Nije se u prošlosti ‘loše gradilo’, naš osnovni problem je neodržavanje”

Ilustracija

Veliku krovnu konstrukciju zgrade u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici 52, koja još od potresa u ožujku stoji prijeteći nagnuta, u idućih dva mjeseca uklonit će radnici specijalizirane tvrtke iz Splita.

Radi se o složenom i opasnom pothvatu koji zahtijeva korištenje posebnih tehnika i specifičnih alata te istovremeno vođenje računa o sigurnosti 250 stanara iz pet ulaza u ovoj zgradi. Vlasnik Spegre Berislav Borovina za tportal je opisao što će se u idućim tjednima i mjesecima događati ondje, ali i kako vidi proces obnove Zagreba i Banije.

Ova tvrtka s trideset godina tradicije i dvjestotinjak zaposlenih jedna je od rijetkih specijaliziranih upravo za obnovu specifičnih građevina poput mostova, tunela, vijadukata, termo ili hidroelektrana te radove na sanaciji kulturne baštine. Radili su na sanaciji, među ostalim, Paškog, Krčkog, Masleničkog i Dubrovačkog mosta, desetaka crkava, palača i dvoraca, hvarskog Arsenala i Kneževa dvora u Dubrovniku, ali i Starog mosta u Mostaru. Nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa deseci njenih radnika i strojeva volonterski su uklanjali urušene i opasne dijelove građevina i spomenika kulture.

Sudjelovao u sanaciji Dubrovnika nakon potresa 1979.
Borovina je još 1979. godine kao mladi inženjer bio uključen u sanaciju Dubrovnika nakon potresa u Crnoj Gori, potom je radio na Građevinskom fakultetu i kasnije na Građevinskom institutu, nakon čega je 1989. godine odlučio da je upravo to niša kojom se želi baviti, prvi u Hrvatskoj. Mala obiteljska tvrtka narasla je od toga da su sami konstruirali i dali izraditi opremu za injektiranje, pa do kupovine prve Hamelmannove visokotlačne pumpe 1997. godine. Preko četvrtine zaposlenih danas su visokoobrazovani, imaju timove koji pokrivaju sve hrvatske regije, a konkurentni su i na svjetskom nivou.

Skidanje krovne konstrukcije u Zagrebu za ovu tvrtku zapravo je mali posao, barem po obujmu; trenutno rade i na sanaciji dvaju mostova u Zagrebu i jednog u Sisku, dovršetku poslova na Arsenalu i pripremi sanacije krovišta katedrale u Hvaru, a surađuju i s kineskim tvrtkama na injektiranju najosjetljivijih dijelova Pelješkog mosta. Na obnovi od potresa zasad nisu imali konkretnih angažmana.

“Spomenuta nadstrešnica zamišljena je i projektirana poprilično nespretno, a glavni problem su izrazito vitki stupovi koji nose dio betonske konstrukcije. Ona se ne može vratiti u prvobitno stanje i imati zadovoljavajući stupanj stabilnosti te je logična odluka o njenom uklanjanju”, kaže Borovina.

Radovi na zgradi u Vukovarskoj, remek-djelu arhitekta Fabrisa
Zgrada u Vukovarskoj građena je 1960. godine i zaštićeno je kulturno dobro jer je riječ o remek-djelu poznatog arhitekta Stanka Fabrisa.

“U prvoj fazi slijedi izgradnja hodnika koji će zaštititi stanare i prolaznike od pada sitnih komada ili ne daj bože novog potresa, a potom podupiranje same konstrukcije. To je najvažnija faza posla koja će odnijeti oko 30 posto vremena, do samog uklanjanja: potporna skela spriječit će nekontrolirane pomake. A potom slijedi faza razgradnje konstrukcije rezanjem dijamantnim alatima te korištenjem visokotlačnih pumpi i preša. Time će i razina buke biti manja u odnosu na bušilice i štemalice”, objašnjava Borovina.

Konstrukcija teška gotovo 250 tona tako će se usitnjavati na manje komade, ovisno o kapacitetu dizalice koja će ih spuštati na tlo s južne strane zgrade.

“Radi se o delikatnom poslu i uvjetima koji isključuju mogućnost pogreške, uz otežan transport materijala. Posao će po našoj procjeni trajati oko dva mjeseca i to predstavlja razuman rok, iako ćemo se truditi završiti ga ranije”, dodaje.

Apelira da se obnova ne odvija stihijski
Borovina potvrđuje da je njegova tvrtka dosad bila uključena mahom u očevide na oštećenim objektima poput mostova i crkava te je u kontaktu s Ministarstvom kulture, Hrvatskim cestama i drugim institucijama koje ih angažiraju u delikatnim situacijama kako bi dali procjenu opasnosti. Zasad je, kaže, još uvijek u tijeku humanitarna faza zbrinjavanja ljudi, potom uklanjanja ruševina, a nakon toga slijedi obnova. On apelira da se taj posao ne odvija stihijski.

“Tražit će se velik broj građevinskih tvrtki i građevinara, a pitanje je koliko njih ima dovoljno iskustva. Naše građevinarstvo ima puno veći potencijal u izgradnji novih objekata dok za sanaciju i rekonstrukciju znanja ima znatno manji broj tvrtki. Struka ovdje mora biti presudna”, rekao je za tportal.

Borovina je kritičan prema stavu da se u prošlosti ‘loše gradilo’ i tvrdnjama da ništa nije valjalo: gradilo se, kaže, vrlo racionalno, a tek drugačiji stil života i želja za zidanjem ‘u vis’ doveli su do korištenja armiranog betona, čelika i drugih materijala i tehnika.

“Diferencijalne jednadžbe i integrali izmišljeni su u 17. stoljeću, nemojmo to zaboraviti. Brojni spomenici kulturne baštine fantastično su podnijeli ovaj katastrofalni potres: baš smo neki dan, recimo, obišli crkvu Marije Magdalene u Selima kod Siska. Njena dva tornja od tridesetak metara i crkva s ogromnom kupolom iz 16. stoljeća opstali su, to je da skineš kapu. Naš osnovni problem prije svega je neodržavanje”, kaže i pojašnjava:

“Činili smo jako malo na održavanju, upravo suprotno – brojnim takvim objektima narušili smo ravnotežu različitim prodorima, uklanjanjem nosivih zidova, propuštanjem vlage u krovištima, truljenjem međukatnih konstrukcija i slično. Problem se zove nebriga. A tek potom može se reći da ni u prošlosti nisu svi meštri bili najkvalitetniji, naravno.”

Borovina kaže da se suvremenim i afirmiranim metodama zgradama danas vrlo diskretno može vratiti prvobitna stabilnost i ojačati ih kako bi se ljudi osjećali sigurno, ali i u tome treba imati mjeru. Potres je, dodaje, prirodna pojava čije se posljedice nikada ne mogu do kraja spriječiti.

“Tumačenje pojma sigurnosti kao potpune i teoretske dovelo bi nas do apsurda – što bismo onda radili sa Svetim Dujom, Arenom u Puli, zagrebačkom katedralom? Hoćemo li ih ojačavati čelikom, rušiti? Moramo racionalno sagledati vjerojatnost i učestalost pojave poput potresa te posebnu pažnju prije svega obratiti na javne zgrade poput škola, bolnica ili javnih ustanova. Sa stupnjem zaštite od potresa geometrijski raste količina novca koju treba uložiti u to. Struka treba odrediti do kojeg nivoa treba osigurati seizmičku stabilnost, a potom će se vidjeti ekonomska isplativost – treba li iste sadržaje zadržati na istoj lokaciji ili eventualno prenamijeniti neke objekte. Sve se može, no cijena ulaganja u tom slučaju značajno raste”, objašnjava Borovina.