Na današnji dan 1964. godine rodio se virtuoz košarke, Dražen Petrović.

Bio je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi. Spada u red najvećih hrvatskih sportaša svih vremena. Smatra se predvodnikom vala europskih košarkaša u NBA.

Rođeni Šibenčanin preminuo je u tragičnoj nesreći 7. lipnja 1993. u Njemačkoj. No on svoju priču i dalje priča. Tu priču vrijedi ponavljati iz godine u godinu, treba podsjećati nove generacije na Dražena i učiti ih o njegovoj ljudskoj i igračkoj veličini.

Igrajući za Šibenku, Cibonu, Real Madrid, Portland Trail Blazerse i New Jersey Netse ostavio je neizbrisiv trag u europskoj i svjetskoj košarci.

Svoju sjajnu i trofejima ispunjenu karijeru počeo je sa svega 15 godina kada ga je trener prvoligaškog kluba Šibenke ubacio u igru nakon čega se javnost po prvi puta upoznala s izvanrednim igračem koji će desetljeće poslije obilježiti europsku i svjetsku košarku. Dražen je počeo igrati nakon što je starijem bratu Aleksandru skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Ostajao bi poslije treninga sam u dvorani i šutirao sve dok ne padne noć.

Kad je počeo igrati u šibenskim kadetima, svoju minutažu za trening samostalno je produljivao i do kasnih sati. Prije škole dolazio je u praznu dvoranu i trenirao, a poslijepodnevni trening zadnji je napuštao. Nevjerojatan talent i nesvakidašnja radišnost za tako malog dječaka nije mogla promaći i vrhunskim stručnjacima. Već tada prognozirali su mu vrhunsku karijeru zamijetivši kako je već u ranoj dobi sposoban preuzeti svu odgovornost za svoju momčad i ako treba, utakmicu riješiti sam.

Mada su se za punoljetnog Dražena borili mnogi klubovi iz bivše Jugoslavije, on je potpisao za zagrebačku Cibonu, klub u kojem je igrao njegov brat. Cibonu je odveo dva puta na tron Europe, a u dvije sezone bio je i najbolji europski igrač. Tada prelazi u španjolsku momčad Real Madrid, gdje su ga suigrači i gledatelji poštovali jer je i tu momčad ovjenčao trofejima.

U tom razdoblju Dražen je bio i vođa jugoslavenske reprezentacije s velikim uspjehom; ističu se pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. i zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Zagrebu 1989.

Fenomenalne igre u Europi nisu ostale nezamijećene među skautima sjevernoameričke profesionalne lige. Košarkašku zvijezdu iz Hrvatske privoljeli su u svoje redove 1990. godine kada je Dražen postao član Portland Trail Blazersa. Real Madrid ga u početku uopće nije želio pustiti u NBA ligu, pozivajući se na ugovor između španjolskih klubova i NBA lige, kojim se reguliraju prelasci igrača. Dražen je podnio sudsku tužbu i nakon presude u njegovu korist mogao je igrati za Portland Trail Blazerse.[4] Tada su glavni igrači kluba bili Clyde Drexler, Terry Porter, Jerome Kersey i Kevin Duckworth. Premda je prve sezone zbog politike unutar kluba više sjedio na klupi no što je igrao, svoj je izniman talent iskazao dvije godine poslije u New Jersey Netsima. Ne samo da je 1992. bio najbolji šuter momčadi (pogotovo trica), nego i najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi. Još jedan trofej bio je i onaj najboljeg braniča pucača NBA te sezone. Te je godine Dražen hrvatsku reprezentacijuodveo do najsjajnijeg uspjeha, srebra na Olimpijadi u Barceloni, i to u završnom srazu s jedinim pravim Dream Teamom za kojeg su igrali najbolji predstavnici NBA te ujedno neki od najboljih košarkaša u povijesti – Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson, Scottie Pippen, Charles Barkley i drugi.

TRAGIČAN KRAJ

Draženov američki uzlet i divljenje koje su kod Amerikanaca izazvale njegove igre prekinula je prometna nesreća u kojoj je Dražen izgubio život u 29. godini, u naponu svoje karijere. Smrt „Amadeusa, košarkaškog Mozarta“, odjeknula je kao eksplozija u javnosti.

Za upravljačem je bila Draženova tadašnja djevojka, njemačka manekenka mađarskog porijekla Klara Szalantzy, a u automobilu se nalazila i turska košarkašica Hilal Edebal, koja je završila s teškim ozljedama mozga; poginuo je samo Dražen.

Dražena i Klaru upoznala je zajednička prijateljica u New Yorku, a vrlo brzo Dražen i Klara postali su par. Nekoliko godina nakon Draženove pogibije Klara Szalantzy udala se za njemačkog nogometaša Olivera Bierhoffa.

Na početku NBA sezone 1993./1994. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut pod krov dvorane New Jersey Netsa. Tadašnji trener Netsa Chuck Daly na ceremoniji rekao je:

“Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio ovome klubu, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti ono što smo upravo vidjeli na ekranu, taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh, i sa stanovišta košarke izbačaj lopte prema košu. Nikad ga nećemo zaboraviti.”

Da je danas živ, Dražen bi napunio 54 godine. U svojih 29. godina života naučio nas je brojne lekcije, a mi ćemo se prisjetiti njih 50.

Samopouzdanje

“Dajte mi 30 minuta, i svakoj NBA ekipi zabit ću 20 koševa.

Inteligencija

“Možda Reggie Miller smatra nekorektnim koliko sam zabijao, a ne što sam pričao na terenu”

Realnost

“Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše”

Marljivost

“Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu”

Ludost

“Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio.”

Strast

“Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom”.

O košarci

”Košarka posjeduje čistoću koja se lako prenosi u bilo koji jezik”

O Portlandu

”Portland ću pamtiti po kiši.”

O Dream Teamu 1992.

”Ljudi moji, bit će čuda. Ne trebamo ih dobiti, ali možemo se s njima nositi. Neće nas zgaziti”

O sebi

”Da se ne bavim košarkom, bio bih mnogo povučenija osoba. Prije sam bio mnogo zatvoreniji. Pa i sad kad utakmica završi, ne volim ići u gužvu s mnogo ljudi”

O zvijezdama

”Obvezno pročitam što mi predviđaju zvijezde, mada smatram da sve ovisi o meni. Većinu stvari čovjek ipak sam može držati pod kontrolom”

O Šibeniku

”Ako je istina da se prva ljubav nikad ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana. Tamo je sve počelo, premda sam emocije često gurao u stranu. Nikad, zapravo, nisam imao dovoljno vremena. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao mi put. Nadam se da će razumjeti. Za ono što želim od košarke, moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan krug, da bih otvorio drugi.”

Nepopustljivost

”Šest ili sedam ujutro, nije važno. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One bi radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavi stolice i driblam. I tako satima. I uživam.”

O sporednoj roli

”Za mladog igrača nema ništa opasnije od sjedenja na klupi. Uvijek sam provodio daleko više vremena u igri nego na klupi. To je sretna strana moje karijere. Nikakav trening ne može nadomjestiti ono što se stekne stalnim igranjem.”

O bivšoj državi nakon ukradene titule protiv Bosne

”U Novi sad ne idem, pa i da svi odlučite da ćete ići. Svoju zlatnu medalju nikome ne dam. Što se mene tiče, mi smo prvaci.”

O odlasku

Nije bilo lako napustiti Šibenik. Tisuću razloga, no nisam imao pravo slijediti svoje emocije. Morao sam krenuti stazom košarkaškog instinkta.”

O sazrijevanju

”Igrajući košarku i putujući vjerojatno sazrijevam prije vremena. Čini mi se da sam ozbiljniji nego moji vršnjaci.”

O bratu

”Da je Aco igrao nogomet, i ja bih. Da je vaterpolo, ja bih isto.”

O suparnicima

”Kad izađeš na igralište, važno je da nikome ne popustiš. Igrači sve čine da jedan drugoga dekoncentriraju. Ako se povučeš i ne uzvratiš, posao im je uspio. Ja im automatski odgovorim, pa im se to ne sviđa.”

O pravoj mjeri

”Ne mogu igrati ako nisam na rubu incidenta, ali incident neću nikad napraviti.”

O majci

”Što se čudite što je ona na svakoj utakmici? Zar majci nije mjesto uz svoju djecu? Ona je naša hrid koja prima i od koje se odbijaju najveći problemi”.

O novcu

”Oni koji egzistencijalna pitanja riješe prije nego li bilo što postignu u životu, na kraju redovito loše prođu.’

O Zagrebu

“Prevagnula su tri razloga: studij prava, izazov u Kupu prvaka i želja da igram bratom.”

O školi

”Upisao sam se i studij će mi biti u prvom planu. Ne želim razočarati oca kojem je najvažnija škola.”

O Ciboni

”Svi su me tražili, cijela liga. No, od prvog dana za mene je postojala samo Cibona.”

Nemilosrdnost: Svojoj Šibenci je ubacio u prvoj utakmici 56 koševa.

Podijeli objavu