Milanović i hrvatsko nacionalno pitanje

Piše: Milan Vrkljan

Planina Kalnik je simbol borbe u 2. svjetskom ratu, ovdje su bili Izidor Štrok, Joža Horvat, Ivan Šibl i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, svi na istoj strani, strani pravde, dobra i jednakosti za koje bi, da ga nisu ubili, sigurno bio i Stjepan Radić”, rekao je predsjednik Zoran Milanović danas u posjetu Kalniku na svečanosti otvorenja trga Stjepana Radića.

Ta izjava Milanovića nastavak je njegove “nove politike” kojom se pokušava približiti temeljnim načelima Hrvatskog naroda. Međutim, Milanović zaboravlja da je Stjepan Radić teško ranjen u beogradskoj Skupštini i 2. kolovoza. 1928 godine preminuo. Ubio ga je Puniša Račić, četnik, Srbin i produžena ruka velikosrpske politike. Nije on jedini Hrvat sa kim se na taj način obračunala velikosrpska politika kraljevine Jugoslavije. I da maske potpuno padnu treba reći da je to bilo niti devet godina od stvaranja tadašnje nove države. Milanović se poziva na sustav vrijednosti koji pripisuje Stjepanu Radiću i vidi ga u komunističkom pokretu 1940 godine. Osobno smatram da je nakon svih progona koje su Hrvati doživljavali u kraljevini Jugoslaviji, nakon svih kazamata, tamnica, stratišta i ubojstava Stjepan Radić 1940. godine, da ga nisu ubili, mogao biti i povesti Hrvatski narod samo kao hrvatski nacionalist.

No dobro, zašto onda Milanović podmeće hrvatskom narodu tezu o Radiću kao mogućem partizanu?
Zato što Milanović ili ne zna povijest ili namjerno zaboravlja desetke i stotine hrvatskih rodoljuba koji su bili ljevičari ili desničari u konačni postali žrtve velikosrpske politike u komunističkoj Jugoslaviji.
Treba li posebno izdvajati bilo koga?
Ipak za podsjetnik, velikosrpska politika se u prvoj Jugoslaviji obračunala sa npr. Stjepanom Javorom zbog jasnog pozivanja na pravo Hrvata da imaju svoju državu. Utamničili su ga i ubili 1936. godine. Dokaz da velikosrpska, fašistička, politika ne posustaje je to da je Pupovac nedavno tražio da se promjeni ulica Stjepanu Javoru u Bjelovaru ” jer je bio ustaša “.
Partizani su 1945 godine odmah po ulasku u Karlobag srušili spomenik hrvatskom jezikoslovcu Šimi Starčeviću jer je još 1814. godine napisao “Svi koji žive u Boki, Dalmaciji, Slavoniji, Istri, Lici, Hercegovini, Zagorju i Bosni govore jednim jezikom koji se zove hrvatski jezik. Velikosrpska politika to mu nije nikada zaboravila.

Iste te 1945. godine nakon ulaska u Zagreb komunist ruše spomenik Josipu Jelačiću. Bio je previše Hrvat.
Nedugo nakon toga uhitili su Hebranga, odveli ga u Beograd, vezali za radijator i zatukli bez suđenja. Ubijen je jer se usudio kazati da Hrvati imaju pravo na svoju državu.
I u konačnici prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman bio je neosporno ljevičar i komunist. Sjedio je sa njima za stolom. Kad je 1990. godine izgovorio da Hrvati imaju pravo na svoju državu isti ti komunisti su ga se odrekli. Zato hrvatski ljevičari moraju sa puno više poniznosti govoriti o povijesti i prošlosti Hrvatskog naroda u posljednjih sto godina. Upravo su oni, hrvatski komunisti, svojom šutnjom i podilaženjem velikosrpskoj politici, krivi i najodgovorniji za patnje i progon Hrvatskih naroda u prošlom stoljeću.

I zato, gospodine Milanoviću, i da je postojala mogućnost da Stjepan Radić kojim slučajem završi u komunističkim redovima, u konačnici bi on kad tad progovorio o pravu Hrvatskog naroda na svoju državu, a tada bi bio proganjan, utamničen i ubijen. Da bi vi bili iskreni i autentični vođa i predsjednik Hrvatskog naroda morate preći Rubikon.