Gostujući u emisiji Mreža TV Milan Vrkljan, saborski zastupnik i predsjednik Pravedne Hrvatske govorio je o radu DORH-a i pravosuđa u Hrvatskoj.
Njegov razgovor koji je dodirnuo brojne sfere društveno političkog života s naglaskom na pravosuđe, za što kaže da je potrebna samo jedna kratka izmjena Kaznenog zakona i ono će funkcionirati kao u pravno uređenim zemljama EU, prenosimo u cijelosti:
Postavlja se pitanje i građanin je dosta često razočaran naslovima na svim portalima i u vijestima, poput: „DORH je uhitio, priveo i sl.“. Međutim, rezultat tog rada na kraju nažalost, bude vrlo slab.
Sjeća li se netko što je Nadan Vidošević napravio. Moja djeca su tada bila u osnovnoj školi, sada su već završili fakultete. To nitko ne zna. Ono za što se mi u Pravednoj Hrvatskoj zalažemo – postoje procesi koji su od nacionalnog interesa.
Ako je Nadan Vidošević, sad ćemo se zadržati na njemu da ne širimo temu; ako je Nadan Vidošević od nacionalnog interesa u nekom trenutku, onda pravosuđe mora funkcionirati, a postoje posebni sektori u pravosuđu koji se s tim trebaju baviti. Kad se pokrene proces suda, obrana i tužba imaju mjesec dana da donesu svoje argumente na stol. Kad se pokrene proces 1.1., on mora trajati iz dana u dan. Nema prekida, nema bolovanja, nema doktora koji kaže: mora mirovati. Nitko ne može biti toliko bolestan da ga ne mogu u kolicima dovesti ako treba da sasluša svoju optužnicu. I tada ćemo imati kao na zapadu, u Americi, posebno. Proces traje mjesec dana. Kod nas traje deset godina. I za mjesec dana mi dobivamo presudu. Svakome je to onda pouka.
Vidi, čovjek je išao u Aljasku da ubije medvjeda, a drugo dijete nema za cipele i za kruh, a ide u školu, ali je dobio deset godina robije. Nakon deset godina, kad ja danas slušam u vijestima da je Nadan Vidošević osuđen na deset godina, moje dijete pita: a tko je taj? Znači, osim što pravosuđe mora biti pošteno, mora biti i vremenski limitirano do kada se ta pravomoćna odluka mora donijeti. Zaključno, za one sudske procese koji su od nacionalnog interesa, npr. ovo sada sa savjetnikom u Ministarstvu ili ako se pokaže nekakva krivična odgovornost za Filipovića ili za direktora HEP-a, to su pozicije koje su od općeg nacionalnog interesa. Kad se krene u proces 1.1.2024. godine, sudi se svaki dan do presude. Nema odgađanja.
Tko vam je neprihvatljiv za suradnju i sutra kada bi taj netko došao u priliku sastavljanja vlasti koga ne bi podržali?
Imate par zabluda koje se svjesno guraju pred hrvatski narod, između ostalog. Recimo, jedna od najvećih pokušaja zabluda, ali koja neće zaživjeti je ideološki moratorij – to ne postoji. To nigdje u Europi ne postoji. Čini mi se da je Most prvi počeo govoriti o tome. Kako uopće možemo vjerovati da će u Hrvatskoj zaživjeti, a da nigdje u Europi nije zaživio? Međutim, s druge strane, mi u Pravednoj Hrvatskoj se osjećamo kao desni centar i skloni smo surađivati sa svim strankama, ne desnice i ljevice – mi tako Hrvatsku ne vidimo.
Mi vidimo Hrvatsku, onu koja je prozapadna i njeguje te prihvaća zapadni sustav vrijednosti te kao onu koja je proistočna i takve stranke u Hrvatskoj postoje, one funkcioniraju. To je ustavno pravo. Širina i pravo političkog djelovanja. To je njihovo neotuđivo pravo, ali mi s njima nismo spremni surađivati. Mi ne prihvaćamo pokušaje vraćanja Hrvatske na neke pozicije koje su bile prije 91. godine. To je pokušaj. Sad se vodi jedna rovovska bitka. U Hrvatskoj, prije svega za Markov trg. Na jednoj strani su politički zapad, a na drugoj strani politički istok. To nema veze s desnicom i ljevicom.
A tko su predstavnici tog političkog istoka?
Imali smo par puta u zadnjih, recimo, godinu-dvije dana kad je 24.2.2021. godine napadnuta Ukrajina. I kad je Hrvatska trebala kroz Sabor (sabor je institucija koja jedina čuva hrvatsku državnost kroz stoljeća, to nije bila ni Vlada ni ban). U Saboru je trebalo donijeti deklaraciju kojom se Hrvatska snažno određuje prema agresiji Rusije na Ukrajinu i podržavamo Ukrajinu kao žrtvu. I obuku ukrajinskih vojnika. Tako je zanimljivo da recimo, određene strukture i određeni pojedinci i stranke u Saboru to nisu htjele podržati. To je za mene politički istok. I što su oni imali kao argument – mi smo mali. Kako to da jedna Slovenija, koja je triput manja od nas, a jasniju je deklaraciju donijela i prihvatila sve. I još nešto da budemo potpuno jasni. Mi u Pravednoj Hrvatskoj mislimo da Ukrajina vodi jednu poštenu borbu za svoju slobodu, ali i za slobodu Zapada.
Svi mi moramo znati da Ukrajinci žrtvuju svoje mladiće. Svoju djecu. Da mi ne bi morali svoju. Ovo je rat Putina protiv Zapada. Ovo je rat Putina protiv zapadne civilizacije. Ovo je rat Putina protiv našeg načina života. Ako ne možemo slati naše dečke (ja sam bio dragovoljac Domovinskog rata; godinu dana načelnik i osnivač saniteta u 9. gardijskoj brigadi, znam jako dobro o čemu govorim).
Ako mi ne šaljemo naše dečke, hvala Bogu da ih ne šaljemo, ali onda moramo snažno politički i materijalno pomoći Ukrajini. Zašto? Mi moramo čuvati svjetski poredak. Nije dovoljno da mi kao mala Hrvatska kupimo 100 tenkova, 10 rafala, 50 helikoptera. To je nedovoljno. Uvijek će doći netko tko će imati 101 tenk, tko će imati 220 rafala ili 100 helikoptera. Mi se kao mali narod moramo principijelno boriti za zaštitu trenutnog svjetskog poretka. Nas ne štite naši rafali od moguće agresije.
Pogledajte što Srbija radi prema Kosovu. Što Srbija radi u Crnoj Gori? Što Srbija radi u Bosni i Hercegovini? Što Srbija radi i kod nas ispod radara? Znači, mi nismo ti s četiri milijuna da se možemo obraniti tako što ćemo kupiti 100 tenkova. Mi se možemo braniti ako štitimo, zalažemo se za zaštitu svjetskog poretka. U tom svjetskom poretku Ukrajina ima pravo na svoju slobodu.
