Zdravko Mamić – “Maminjo”, nekad prvi čovjek zagrebačkog Dinama, iako daleko od sportskih terena i sportskih zbivanja uvijek je u centru pažnje kako hrvatskih tako i brojnih drugih medija.
On je u u srpskom „Sportlightu“ imao prigodu da govori o svojem životu, o tome kako je postao naj traženiji bjegunac u Hrvatskoj, orkestriranom političkom progonu koji se protiv njega vodi u domovini, ali i o svemu što je učinio za nogomet, o važnosti opraštanja, ljubavi i zajedništva.
“Ovo je toliko jednostavno za objasniti – mene niko ne optužuje. Državno tužilaštvo, koje protiv mene vodi postupak, ne optužuje me niti za utaju poreza, niti za pranje novca, niti za nanošenje štete državnom proračunu. Dinamo i svi organi kluba – vlasnici kluba koji čine Skupštinu, a ima ih 80 ljudi, zatim Izvršni odbor koji broji 17 ljudi i Nadzorni odbor koji se sastoji od tri osobe – donijeli su odluku da Dinamo nije oštećen i da ne traži nikakvo obeštećenje. Sada vas ja pitam, ako nema utaje poreza, ako nije nanijeta šteta državnom proračunu, ako nema pranja novca, ako klub kaže da nije oštećen… Naprotiv! Ja sam sa svojim ljudima, osobnim aktivnostima i zalaganjem uprave iz Europe donio milijardu eura. Milijardu eura neto, to je neto prihod! Mi smo prodavali zrak, prodavali smo naše nogometaše, igrali smo naše utakmice. To je jedna usluga koja može biti i ne mora biti, može dati rezultat ili ne”, rekao je Mamić i dodao:
“Transferi Lovrena i Modrića su jedni poslovi koji su otišli sa staroga Balkana, ili republika bivše Jugoslavije, na koje je plaćen porez. Znajući da postoji mogućnost da se nešto zloupotrebi, inzistirao sam da se transferi u cijelosti uplate u Hrvatskoj, da se ono što pripada igračima isplati takođe u Hrvatskoj i da se na to plati porez. Dinamo je platio četiri milijuna eura poreza samo na ta dva transfera. Prije bi igrači u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, svim ovim prostorima, Portugalu, Brazilu i tako dalje, dostavili fakturu negde ofšor u Aziji i ne bi platili porez niti u matičnoj državi, niti bi platili porez u državi u koju su otišli da igraju. Ja sam odnio na sud 100 ugovora sklopljenih prije mene. Sâm sam prekinuo tu praksu podjele između kluba i igrača u 99 posto slučajeva jer sam želio da klub bude bogat. Zato su Dinamovi igrači strahovito plaćeni i vrijede od 300.000 do 1.000.000 eura. Htio sam da ne dijelimo s njima transfer nego snosimo rizik. Dinamo uzima transfer, igrači dobivaju plaću, ali imate neka naslijeđa i situacije gdje drugačije ne možete i mi smo to sa njima dogovorili. Ono što su dobili, dobili su u državi Hrvatskoj i porez je plaćen. Osim toga, danas kada ja sa vama razgovaram, novac koji se vrtio iz tog cijelog posla je kod Modrića, kod Lovrena, u državnom budžetu i kod mene je dio, koji sam dobio direktno od onoga što je dobio Modrić. To je bio dio našeg ugovorenog odnosa prije nego što sam ja došao u Dinamo jer sam, kao što znate, imao agenciju“.
Mamić se požalio na sudski sistem u Hrvatskoj ukazavši na suprotstavljene usporedne procese i nelogičnosti.
“Bilo je 97 svjedoka tužiteljstva i nijedan nije bio moj svjedok. Svih 97, uključujući glavne Modrića i Lovrena, svjedočili su istinu koja naravno ide meni u korist. Oni su za vrijeme postupka podigli optužnicu kada su igrači dali svoje iskaze, koji su mene oslobađali. Državno tužilaštvo je potom uradilo nešto što ne postoji u praksi čovječanstva, niti Nikaragve – podigli su optužnicu protiv igrača za lažno svjedočenje. To je nemoguće, čemu onda sudski postupak ako vi protiv učesnika u tom sudskom postupku podižete novu optužnicu?! To je metoda pritiska jer su shvatili da će da izgube. Gledajte što se onda dešava – mene osude na šest i po godina i kažu: ‚Osuđujemo ga jer svjedoci nisu vjerodostojni, a Modrić, Lovren i šefica računovodstva, koja je Modrićeva svekrva, lažni su svjedoci‘. Međutim, sudovi u Hrvatskoj su u međuvremenu donijeli pravosnažnu odluku da su oni govorili istinu. I sada vi imate presudu koja kaže da sam ja osuđen za to jer su svjedoci lažno svjedočili, a imate i pravovaljane presude u kojima sudovi kažu da su oni govorili istinu“.
Na pitanje zna li zašto je sud tako postupio i daje li šansu da je bilo iskrenih pobuda, 61-godišnjak je rekao:
“To je politički montirani proces. Bio sam prilično moćan čovjek, objektivno rečeno. Ružno je kada to čovjek govori za sebe, ali mnogo puta sam učestvovao u promociji ljudi koji su vodili državu Hrvatsku. To je jedan element. Naravno da se politici to nije svidjelo. Mene je bivša vlast u Hrvatskoj – ljevica, jednostavno samljela. Čovjek sam koji poznaje svaku banderu u Hrvatskoj, ne znam da li vi znate što je bandera? Tako sam živio, sport je takav – upozaš ljude. Imao sam mnogo kontakata. Znam da je to politički montiran proces. Ali, sve ovo što se dešava, od čega sam vam ispričao samo dio, to dokazuje. Još jedna stvar, pola Hrvata navija za Dinamo, a pola za Hajduk. Hajduk je jako moćan u političkom smislu. Oni imaju taj južnjački temperament i njima je nepodnošljiva dominacija koju sam ja napravio sa mojim ljudima u Dinamu. Naravno da su oni pokenuli aparat kako bi pokušali da me se riješe“.
Riječ je o pravosuđu u Hrvatskoj, koja je članica Europske Unije, zbog čega je morala da ispuni određene standarde i potom je konstatirao da je kočnica za prijem ostalih balkanskih država upravo korupcija u pravosuđu.
“Žao mi je što to moram da kažem. Ja tako silno volim svoju Hrvatsku, dao bih život za nju. Hrvatska je napravila mnogo dobrih stvari i ima mnogo dobrih ljudi. Država se prilično dobro razvija, ali to ne znači da ne treba biti bolja. Hrvatsko pravosuđe, ali ne u cjelini zbog brojnih čestitih ljudi, leglo je kriminala i korupcije. Čak sam za jednog vodećeg sudskog dužnosnika rekao da je kleptoman, kriminalac i lopov. Čak sam se ponudio da se sastanem sa državnim tužiteljem i sa šeficom USKOK -a. Ponudio sam se da razgovaram i da podijelim sa njima svoja saznanja. Niko se nije javio jer oni znaju da sam ja u pravu. Osobno sam mu davao novac“, istaknuo je Mamić i dodao:
“Ovo ću reći prvi put, otići ću korak dalje i reći ću vam da sam lično ja dao predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sesu novac za pogodovanje u sudskim procesima. Stalno ga gledam na televiziji, ide kod predsjednika. On je šef izbora za predsjednika, on je šef Izborne komisije za parlamentarne izbore. Takav čovjek kao ja, pa da sam najveći luđak, kaže:
To je lopov i kleptoman, ja sam mu davao novac‘ i dodajem: ‚Dođite ljudi kod mene, postoji instrument međunarodne pravne pomoći, ja ću vam reći i dati dokaze da je lopov. Nađimo se!‘ Niko mi se nikada nije javio. Ali, ja čekam jer ja sigurno neću doći na drugo suđenje u Osijek. To je najzločinačkiji sud na kugli zemaljskoj. Ti frajeri tamo, koji sude, to su ljudi koji prodaju presude i donose ih po nalogu naručioca, ili za novac. U ovoj državi, u Bosni i Hercegovini, deset puta su mi bili suci koji su mi presudili šest i po godina i suci koje su mi potvrdili drugu optužnicu. Bili su kod mene, družili se, pili i pjevali sa mnom, slavili pobjede Dinama i hrvatske reprezentacije i naravno rekli mi da kod mene nema nikakvog dijela. Bosna i Hercegovina je osporila moje izručenje jer je rekla da to djelo u BIH ne postoji. To su luđaci i sve to službe znaju! Službe znaju da su oni bili kod mene u Bosni i Hercegovini! Znaju točno kad smo bili, gdje smo bili, u kom gradu, u kom restoranu. Njih to uopće ne zanima. Naravno da ja biram vrijeme kada ću da otkrijem sve karte. Vi ste me ‚otvorili‘. Ni u snu se nisam nadao da ćete vi biti ti preko kojih ću ja ekskluzivno još dodati gas. Ali, to ih tek čeka u trenutku kada ću ja smatrati da je to najbolje”.
Upitan da li je sanjao da će biti u ovoj poziciji, da bude označen najtraženijim beguncem u bivšoj Jugoslaviji i da li je ikada pomislio da to može da mu se dogodi, kazao je:
“Ma, ni u snu to nisam mislio. Takva sam osoba – ili me volite, ili me ne volite. Alergičan sam na kriminal. Pre 20-30 godina sam češće gostovao na televiziji. Poznato je da sam od ‘92. do ‘95. sa Ćirom Blaževićem bio vlasnik Dinama. Mi smo privatizivali Dinamo. Tada sam ispadao kao pašteta iz frižidera. Tada sam govorio da bih, da sam ministar unutrašnjih poslova, pohapsio sve koji dilaju drogu, koji reketare i koji tuku žene ili maltretiraju djecu. Alergičan sam na to. Više puta sam nastradao zbog dugog jezika, zbog borbe za pravdu. Da li je to simpatično ili ne, ali ja u životu nisam imao nikakav prekršaj, osim za vožnju ili za dugi jezik. Oni su godinama tražili kako da mi ulete i ja sam mislio da mi nikada neće moći ništa jer ja ne varam, niti otimam. U životu nisam dobio opomenu za bilo što. Cjeli svoj biznis koji sam ostvario do ‘99. godine, što je bila menadžerska agencija koja je bolje poslovala nego bilo koji klub na prostoru jugoistočne Europe, govorim o privatnoj agenciji, unio sam u Dinamo za nula eura. Poklonio sam sve Dinamu, plaćao sam porez hrvatskoj državi, da bi me ona dovela u situaciju u koju me je dovela. Neka im je na čast. Ja je volim najviše na svetu i ne dam je ni za što. Nisu ti kriminalci država. Vidjet ćemo što će vrijeme pokazati, ali ja sigurno još nisam rekao posljednju riječ, što se konačno i vidi. U životu nisam izgubio nijednu bitku. Dinamo je u sezoni 2004./05. završio u ligi za pley out. Ja sazovem konferenciju za medije i kažem: ‚E, sada ćemo vas terorirati narednih deset godina i bit ćemo prvi‘. Bili smo 11 godina prvi. Onda smo prije tri godine izgubili prvenstvo od Rijeke, koja je napravila čudo strašno i pokazala kako se nešto može. Posle poraza sam rekao: ‚Ovo ste sada gledali i nikada više. Zapamtite, dok sam živ Dinamo će biti prvak Hrvatske‘”.
Mamić je komentirao i svoju izjavu: “J* ti zemlju koja Bosne i Hercegovine nema”…
“To je bila krilatica. Nemoguće, to me sada baš brine i muči. Pitam ovdje ljude sa kojima se susrećem – kako je moguće, gdje su nestali svi ti bosanskohercegovački talenti? Sada bih mogao da vam nabrojim 200 igrača od onih ekipa, Želje, Sarajeva, Veleža, Čelika, Slobode… Ne znam što se dogodilo. Mislim da je problem infrastrukture i da je problem trenerske struke. Naravno, i siromaštva. Ovdje djeca mnogo više vremena provode na igralištima i na dvorištima, kao što sam ja provodio u djetinjstvu. Gradovi su postali taoci i robovi interneta, sjedenja, društvenih mreža… Očekivao sam da će BIH biti pokretač i stvaralac novih vrijednosti i to ne samo za nju samu, već i za Hrvatsku i Europu”, istaknuo je Mamić i dodao:
“Što mogu da kažem o Bosni i Hercegovini i naravno o vama, Srbima. Nema te sile koja će me natjerati da vam okrenem leđa – Bosancima, Srbima, Makedoncima i Slovencima. Koristim priliku da se izvinim ako sam početkom rata nešto rekao, ako bi mi neko iz arhive izvadio neku rečenicu. Došao sam pameti, ali možda sam nešto izrekao u tim okolnostima jer je to bilo ‚in‘. Bio sam vruće glave, pod utiskom nečega. Mi smo takve budaletine… Vjekovima živimo jedni pored drugih, osuđeni smo jedni na druge, prodajemo robu jedni drugima, vi dolazite da trošite na našem moru, isti smo mentalitet… Moj sin i ja smo više poslova u Evropi napravili sa Srbima nego svi ljudi na ovim prostorima zajedno. Prema tome, niko me neće dobiti jeftino iz politike na te štoseve. Do kraja života ću biti mirotvorac, koji će se zahvaljivati dobrim ljudima i nikada neću stati iza djela huligana ili djela loših ljudi, koji koriste dobivene političke položaje, već ću uvjek raditi na spajanju, zajedništvu i širenju ljubavi”.
U Srbiji nailazi na verbalnu podršku i simpatije, a imao je i velikog prijatelja Vladu Bulatovića. Na pitanje da li mu to pomaže ili odmaže u cjeloj ovoj situaciji, što ljudi imaju simpatije za njegov način ponašanja, govora i djelovanja, odgovorio je:
“Uopće nemam dilemu – meni to pomaže. Ne zanima me što sitni, mali ljudi iz sitnih, zlobnih, prljavih… To nije ni interes. To je umobolno, zlobno. Tko je napravio progres i napredak na vrijeđanju i na svađi? Ljude koje ste spomenuli – konkretno Zeka, Đavo Bjeković, Cvetković i Džajić – njih sam gledao kao da mi se Gospa ukazala kad bih ja bio na tribini, a oni predstavljali svoje klubove u Maksimiru. Da me probudite, mogao bih da pokušam da simuliram u milimetar Džajićev dribling protiv Fostera. To je bila moja reprezentacija, to je bila moja država Jugoslavija. O čemu mi pričamo? Ja jesam Hrvat, nego što sam; bio sam Hrvat u Jugoslaviji i Hrvat sam i danas u Hrvatskoj. Kome to smeta? Da počnem da vičem u Zagrebu, na Trgu Bana Jelačića ‚Ja sam Hrvat‘, oni bi me uhapsili. Da dođem u Beograd, na Terazije i da pjevam‚ Marjane, Marjane‘, što sam sto puta napravio, cijele Terazije se dižu i tapšu”, prisjetio se on i dodao:
“Prema tome, sretan sam da me srpska javnost tako prepoznaje. Ja to poštujem i cjenim i zato im nudim samo ljubav i izraze poštovanja. Vrlo jednostavno, početak i kraj. Naravno da sam navijao za jugoslavenske košarkaše, za vaterpoliste, rukometaše… Pa za čije bih? Odrastao sam u Jugoslaviji. Koga ovi pokvarenjaci političari danas lažu? Neka mi kaže neko iz vaše i moje generacije tko nije mahao Titu kada smo bili u osnovnoj školi? Prolazi Tito kroz Zagreb, sve škole na ulicu, mašu mu i nose petokraku. Takvo je bilo vrijeme. Da li je to bilo ispravno ili ne, neka sudi povijest. Ali neću da krijem istinu, kao što ne krijem da sam na stadionu Dinama stavljao navijačima za sjedenje jer je bio beton, da sam prodavao Dinamove novine i vikao: ‚Dinamove novine, Dinamove novine‘. Prodavao sam po 30.000 primjeraka, a danas imamo državne medije, koje imaju tiražu po 10.000 na nivou cjele države. A ja sam prodavao 30.000 po jednoj utakmici”.
