Piše: Snježana Nemec
Prije 26 godina u sve čisto i svjetlo ušao je zvjerski instinkt. U zemaljske ljubavi i zemaljske radosti demon zla donio je smrt i muke. Srpski agresor ušao je u simbol otpora u Vukovarsku bolnicu, i na Ovčari pogubio medicinsko osoblje i pacijente.
22 tisuće ljudi prognano je iz Vukovara, 8 tisuća branitelja i civila prošlo je kroz srpske koncentracijske logore. Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72 godine. Kolone izmučenih ljudi odlazile su iz svog grada. Slike vječno urezane. Strašne i ljudskom umu nepojmljive. Ali i slike moralnog kraha jugoslavenštine.
Ni danas nema sankcioniranja ovih užasnih zločina. Nema istine ni pravde za sve one koji su pobijeni, mučeni, nestali i sve one koji godinama ne mogu osjetiti mir, ugušeni od vlastitih suza, praznine i nevjerice da možda nikada pravda neće biti zadovoljena. I danas susreću ljude koji su ih po logorima mučili. Nade i sumnje, hrabrost i malodušje, um i bezumlje, aktivna sila i tupa ravnodušnost – sve se to na kraju slijeva u zbor očaja.
Jednom na godinu i iz pera izlaze osjećaji na današnji dan. Jednom na godinu Hrvatska je ujedinjena. Premalo od svih nas kako bi imali pravo govoriti o budućnosti.
Ali upravo onaj koji je platio za istinu i vlastitu dosljednost, dajući vlastitu žrtvu i vlastiti život zastupa i govori o budućnosti. To je Vukovar. Grad heroj koji je stajao i stajat će dok protječu vode Dunavske.
“Ma jači si, neka si. Grad – to smo mi. Ma, zato te i volim! A sad, nek suza krene. Ja ću, nemoj ti. Ti si suzom natopljen…”. vukovarski branitelj Predrag Peđa Mišić
Zapalimo svijeće i nikad ne zaboravimo pa ni onda kada se više ne može pamtiti.
