Povezite se

Kolumne

Lobiranje: časna profesija ili legalna korupcija?

Objavljeno

-

Piše: Pero Kovačević

U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac, Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić, Marina Merzel Lovrić, i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”.

Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb? Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića, koja je, čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“. Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“. Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova do zagrebačkog manhattna? Sve je više političara koji se bave lobiranjem.

Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara, novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika, tajkunčića i tajkuna, raznih „domoljuba“ i tako dalje. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja, korupcije i mita.

Što je lobiranje? Dakle, što je lobiranje?

Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih, njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom? Što je korupcija? Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru. Što je mito? Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama.

”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“. Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula, Matu Granića, Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje. Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.

Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je, svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”.

Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera, Jadranke Kosor ili Milana Bandića , Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića, danas kod Andreja Plenkovića, Borg grupe ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana. Hrvatska nema propise o lobiranju, a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita. Bit će interesantno pratiti, koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito?? Nemojte me krivo shvatit, međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo.

U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.

I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže:

„No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“

Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.

Kolumne

Sretan ti 29. rođendan – Hrvatska vojsko !

Published

on

Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata; autor Marko Perić

Piše: Pero Kovačević

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 29. rođendan. Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska. Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih.

Prisjetimo se kako je stvarana hrvatska oružana sila, kako je stvarana pobjedonosna Hrvatska vojska. Naime, 28. svibnja 1991. godine na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH. Prigoda je to da se prisjetimo kako je stvarana Hrvatska vojska. Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo. Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava.

Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizira, unutar policijskog sustava i provodila se legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska. U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava. Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine. Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane. Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine. Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske. Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine prvi put u Zagrebu predstavljene javnosti.

U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine. Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava. U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi. Dana 17. kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elemenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH; • Plan uporabe oružanih snaga RH i • Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima, a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral… Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata.

To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO . Sretan ti 29. rođendan.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

NIŠTA LAŽNO

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Hrvatska je od osamostaljenja “zaslugama” političkih opcija koje su obnašale vlast prošla najmanje šest krugova pakla i to:

1) Ratnu agresiju; 2) pljačku i grabež u priči zvanoj pretvorba i privatizacija u kojoj je „zamračeno“ najmanje 10 milijardi eura, a iz Hrvatske je prema službenim podacima međunarodnih organizacija izneseno najmanje 23 miljarde dolara; 3) Uvođenje države u dužničko ropstvom zaduživanjem Hrvatske. Vlade Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića zadužile su Hrvatska za 290 milijardi kuna.Gdje je taj novac otišao, malo se zna. Činjenica da nas je Milanovićeva Vlada dnevno zadužilava 92,5 milijuna kuna sve govori; 4) Predstečajnim nagodbama Slavka Linića i Kukuriku Vlade zamračeno je najmanje 50 milijardi kuna prema tvrdnjama bivšeg suca Kolakušića i sustavno uništavano malo i srednje poduzetništvo; 5) Uvoznički lobiji i agromafija sustavno i zdušno uništavali su i uništavaju hrvatsku poljoprivredu. Politika poticaja i subvencija uništila je hrvatsko selo, a napunila džepove mešetarima,prekupcima, agromafiji i njihovim podobnicima. Godišnje uvozimo hrane u vrijednosti od najmanje 2,5 miljardi eura; 6) Depresija građana i stanje duha nacije,poglavito nakon pandemije koronavirusa da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji. Utvrdili smo dijagnozu, a kasnije ću govoriti o terapiji za svaki krug pakla i što nam je nužno činiti u čistilištu.

Pozivam vas na zajedništvo kako kod dijagnosticiranja stanja i utvrđivanja odgovornosti za stanje, tako i kod terapije za svaki krug pakla. Spriječimo u prvoj godini krađu na svim razinama u zemlji pa ćete vidjeti koliki je to novac. Dapače, ako se netko bunio i ukazivao na sve stranputice bivših vlada, vlada „naših“ i „vaših“, to sam bio upravo ja. Odlučio sam napraviti zanimljivu inventuru “napretka Hrvatske” u prvih tridest godina postojanja, uoči parlamentarnih izbora. Da prikažem koliko su vladajuće političke ‘elite’, odnosno oni kojima one služe, u kratko vrijeme opljačkale i uništile Hrvatsku, poslužio sam se suhim brojkama. One sve govore.

No krenimo od početka podnosno od uvoda, razrade do zaključka: ”Političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja te ona postaje bit političkog jezika kojim kreiraju lažnu političku stvarnost kako u predizbornom vremenu tako i u vrijeme samih izbora i u razdoblju obnašanja vlasti. Laž kao sredstvo komuniciranja u funkciji je prikrivanja temeljnog problema velikih političkih stranaka. Njihov glavni problem je što žive u raskoraku između vlastitog nedemokratskog ustroja i potrebe organizacije demokracije pa je očito da se iz oligarhijskih uređenih stranaka teško može izvesti demokratska država i vlast. Samo u predizborno vrijeme i kada se raširi strah da građani i birači ne cijene cinične političare i stranke, oni se kratko vrijeme uplaše. Tada obećavaju skromnost umjesto bahatosti, tvrde da će raditi za sve, a ne samo za sebe, a nakon izbora zaborave na obećanja te nas ponovno izdaju”. Izborna kampanja završava. Usporedo sa vođenjem izborne kampanje vodeće stranke i koalicije objavljuju svoje izborne programe. Godinama se u Hrvatskoj ponavlja ista priča sa izbornim programima. Sjetimo se Račanovih obećanja iz 2000 godine da će napuniti zatvore i vratiti opljačkano, Čačićevih o otvaranju novih 200 000 radnih mjesta. Nadam se da niste zaboravili na Sanaderovu jamstvenu karticu. Vjerujem da niste zaboravili na Plana 21 kukuriku koalicije,sjetimo se HDZ-ova „Vasićevog programa“ (Program 5+ preuzet od Mile Vasića iz Prnjavora u RS), sjetimo se Zorana Milanovića i njegove Vlade i Vlade Andreja Plenkovića.

U Hrvatskoj je prijeko potrebno provesti cjelovitu i učinkovitu reformu pravosuđa, te otkloniti sve neuralgične točke koje imaju za posljedicu nedjelovanja pravosudnog sustava, nefunkcioniranje pravne države i institucija sustava, nesankcioniranje pljačke i grabeži u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na „hrvatski način“ i nesankcioniranja korupcije u javnom i državnom sektoru, koje sustavno i godinama podrivaju gospodarstvo, potiču mito i korupciju, te daju lošu sliku o funkcioniranju pravne države i izazivaju opravdano nezadovoljstvo hrvatskih građana.

Korupcija i siva ekonomija godišnje u Hrvatskoj progutaju preko 25 milijardi kuna koje završe u privatnim, stranačkim ili u džepovima interesnih skupina i time onemogućavaju otvaranje novih radnih mjesta, a posljedica toga je kažnjavanje umirovljenika, radnika i seljaka uvođenjem poreza „harača“. Godišnjim ubiranjem 25 milijardi kuna, koje proguta korupcija i siva ekonomija, omogućilo bi se otvaranje preko 50 tisuća novih radnih mjesta u gospodarstvu svake godine te poticanje poljoprivrede i turizma. Dosadašnje reforme, „reforme igrokazi“ iako pompozno najavljivane, dale su male i u konačnici nezadovoljavajuće pomake. Uvod i razradu sam dao, zaključak izvedite sami, pokušat ću vam pomoći-kako bi glasio taj zaključak: ”Mala zemlja za velike lopove”, trebao bi, dakle, biti naš sljedeći turistički slogan.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Hrvatsko iseljeništvo plaća porez i najvažniji je ulagač u Hrvatskoj i ima pravo glasa!

Published

on

Ina Vukić

Piše: Ina Vukić

I ciničari i optimisti (iako s teškim srcem) već dugo se upuštaju u mišljenje da će korupcija u Hrvatskoj (jedna od glavnih karakteristika bavljenja privatnim ili državnim poslom naslijeđena iz komunističke Jugoslavije) i dalje kužiti zemlju samo zato što korist od korupcije nadmašuje njezine troškove. Nakon što su prevarom sebi i svojim obiteljima priskrbili milijuneiz vladinih projekata i kompanija, alarmantno veliki broj pritvorenih korumpiranih službenika i direktora tvrtki može očekivati ​​da će izaći iz zatvora i proživjeti ostatak svog života trošeći svoje nezakonito prskrbljeno bogatstvo ili će oni drugi izbjeći kazneni progon zbog povezanosti s pojedincima u hodnicima moći. Možda i ovdje leži razlog zašto su vlade i HDZa i SDPa u posljednja dva desetljeća počinile travestiju, najblaže rečeno, protiv hrvatskg iseljeništva koja u sebi posjeduje profesionalno iskustvo i poznavanje provedbe zakona i postupaka otpornih na korupciju i koja se razvijala u životu u etabliranim demokracijama s prezirom prema korupciji u društvu.

I HDZ-ove i SDP-ove vlade posebno su tijekom proteklog desetljeća otežavale i najčešće onemogućavale hrvatskim državljanim koji žive u iseljeništvu glasati na hrvatskim izborima iako im je pravo glasa zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. No, da nije bilo izvanredno velikog doprinosa hrvatskog iseljeništva u stvaranju današnje neovisne Hrvatske i da se stalni i golemi priljev novca iz hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku koji značajno smanjuje siromaštvo u Hrvatskoj nije nastavio sva ova protekla desetlijeća, Hrvatska bi se danas nesumnjivo nalazila u mnogo lošijem ekonomskom i političkom položaju. Birači su ti koji usmjeravaju i utječu na pozitivan (ili negativan) razvoj gospodarstva kao i na sve druge elemente životnog standarda. Pravo na razuman pristup biralištima tijekom proteklog desetljeća hrvatskom je iseljeništvu dovedeno na nerazumne i neprihvatljive razine – gotovo kažnjavajuće. Birališta smještena unutar hrvatskih zajednica kao što su hrvatski klubovi su ukinuta, a građani Hrvatske koji žive u inozemstvu koji žele glasati na izborima prisiljeni su glasati u hrvatskim diplomatsko-konzularnim misijama, koje su smještene predaleko da bi većina birača bez prevelikih putnih troškova i vremenski predugačkog putovanja mogla doći do njih. Elektroničko i poštansko glasanje, moćni alat demokracija kojeg koristi većina demokracija na svijetu, namjerno se zaobilazi i odlukom i akcijama svih vlada u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća.

Proces stjecanja hrvatskog državljanstva ljudima koji žive u iseljeništvu hrvatskog porijekla postao je osobito od 2000. godine nerazumno težak, spor i kompliciran. Porez na inozemne mirovine uveden je na krajnje nepravedan način nakon što se Hrvat koji je svoju mirovinu stekao u inozemstvu vrati u Hrvatsku, svoju prvu domovinu. Prakticira se duplo oporezivanje tamo gdje međunarodni ugovori o izbjegavanju duplog oporezivanja nisu uvedeni. Klima za osnivanje poduzeća u Hrvatskoj postala je nerazumno teška i prožeta je destruktivnim birokratskim trakama. Mogla bih nastaviti dalje o političkoj i zakonodavnoj klimi u Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljeća koja je, uprkos otvorenim pozivima vlada da se Hrvati vrate iz iseljeništva, radila protiv i opirala se upravo postignuću tog cilja kojeg su vlade same sebi postavljale.

Što se tiče plaćanja poreza u Hrvatskoj i njegove sve većeg (nepoštenog) povezavanja s pravom glasa ja, i zaista mnogi, potrešeni smo u nevjerici. To jest, već nekoliko godina hrvatsku javnost, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, bombardiraju pogrešni, destruktivni i potpuno izopačeni stavovi da „hrvatskoj dijaspori/iseljeništvu ne bi trebalo dopustiti da glasa na hrvatskim izborima jer ne plaća porez u Hrvatskoj.” Činjenica da Ustav Republike Hrvatske pruža pravo na glasanje svim građanima zemlje, bez obzira gdje žive, ne čuje se iz usta političara iz vladajućih koalicija kada se u javnosti izražavaju ovi stavovi. Činjenica da hrvatsko iseljeništvo znatno doprinosi poreznom prihodu hrvatske države se također ne čuje od vladajućih kao jedna od reakcija na ove izopačene stavove. Jedino političari „desničarske“ oporbe povremeno izražavaju i ističu ove činjenice o poreznom doprinosu hrvatskog iseljeništva hrvatskim vladinim prihodima. Ali, mainstream medije se na njih većinom ogluše.

Ako provedemo kratku inventuru doprinosa hrvatskog iseljeništva poreznim prihodima Republike Hrvatske onda nailazimo na hvale vrijedan popis stavki. U 2019. Hrvatska je narodna banka registrirala 1,74 milijardi eura doznaka putem bankovnih transfera ili depozita iz hrvatskog iseljeništva. Taj se broj lako može udvostručiti ako se uzme u obzir gotovina koju su fizički unijeli u zemlju Hrvati koji posjećuju Hrvatsku ili šalju gotovinu obitelji u Hrvatskoj putem onih koji posjećuju iseljeništvo. Ako pretpostavimo, a sa sigurnošću se to može učiniti, da se ove ogromne količine novca i doznaka iz iseljeništva troše u Hrvatskoj na kupnju robe i na razne usluge, tada porezni prihod za Hrvatsku koji je pridonijelo iseljeništvo kroz ovaj novac dolazi kroz 25% ili neku drugo stopu poreza na dodanu vrijednost, odnosno PDV, i naveliko je sjajan i za Hrvatsku značajan. Ono što je u tome još važnije jest činjenica da novčane doznake i fizički novac koji iz iseljeništva teče do Hrvatske također znači da taj novac ide prema smanjenju siromaštva u Hrvatskoj. Zatim, mnogi povratnici iz iseljeništva donose svoje inozemne mirovine, koje se oporezuju od 12,25 do 40%, ovisno o visini inozemne mirovine, a većina se oporezuje po višoj poreznoj stopi jer su mirovine u većini slučajeva visoke kada se usporede sa mjesečnim primanjima zaposlenih u Hrvatskoj. Da nisu Hrvati iz iseljeništva oni koji vole svoju prvu domovinu, ne bi se vratili u Hrvatsku živjeti, niti ju posjećivati redovito i često! Zatim slijede ulaganja u tvrtke koje su u Hrvatskoj osnovali ljudi iz hrvatskog iseljeništva (bilo da su ulagači ili vlasnici tvrtki koji žive u Hrvatskoj ili ne) i slijede porezni prihodi državi iz ulaganja iz iseljeništva. Zatim tu su razni porezi na zemljište i nekretnine koje Hrvati iz iseljeništva plaćaju u Hrvatskoj. Mogla bih nastaviti s prikazom poreza koje hrvatsko iseljeništvo plaća ili doprinosi Hrvatskoj, ali vjerujem da je ovo što sam ovdje nabrojila dovoljno da se dokaže i pokaže kako naveliko hrvatsko iseljeništvo pridonosi poreznim prihodima Hrvatske; pridonosi značajno. Nadalje, plaćanje poreza nije niti bi trebao biti uvjet za pravo glasa na izborima – državljanstvo je taj uvjet.

Krivi su vladajući i oporbeni političari ili zbog nedostatka upućivanja javnosti u vezi s tim pitanjem ili izravnim poticanjem takvog izopačenog stava prema hrvatskom iseljeništvu i njegovom biračkom pravu. Ti stavovi imaju izravan i destruktivan utjecaj na jedinstvo hrvatskog naroda koji bi trebao raditi na zajedničkom cilju, učiniti Hrvatsku boljim i pravednijim mjestom za život za sve. Nedavno, zastupnik u Hrvatskome saboru, Krešo Beljak, izjavio je za televiziju N1 “ukinuo bih glasove dijaspore. Onaj tko ne plaća porez u RH nema što glasati na izborima!”

(https://ivijesti.hr/beljak-ukinuo-bih-glasove-dijaspore-onaj-tko-ne-placa-porez-u-rh-nema-sto-glasati-na-izborima/)

Ne treba teško razmišljati kako bi se vidjela nepravda i izopačenost u Beljakovoj izjavi i mišljenju. Ako izvadimo hrvatsku dijasporu iz njegove formule (rečenice), govori li on također da hrvatski državljani koji žive u Hrvatskoj koji ne plaćaju porez (a ima ih mnoštvo – nezaposleni, oni s niskim primanjima, utajivači poreza …) također ne bi smjeli glasati!? Nisam naišla na ukor Beljaka od vladajuće stranke niti od glavne oporbene koalicije u Hrvatskoj zbog davanja takve izjave na javnoj TV od strane jednog zastupnika u Hrvatskome saboru. Može se samo zaključiti da objavljivanje takve razvratne i omalovažavajuće izjave o hrvatskom iseljeništvu odgovara i HDZ-ovoj vladajućoj i SDP-ovoj oporbenoj koaliciji. Čini se njihovoj političkoj agendi odgovara udaljavanje i otuđivanje iseljništva od domovine i u tome su jedini gubitnici ljudi (glasači) u Hrvatskoj koji za življenje ovise o novčanim i inim pošiljkama iz iseljeništva.

Logično je rješenje da predstojeći izbori u Hrvatskoj postignu rezultat gdje bi većina glasova bila protiv političkih stranaka koje su vodile hrvatske vlade u posljednja dva desetljeća. Možda je to s obzirom na članstva u strankama i nemoguće ostvariti, no za nadati se je  da će svi Hrvati koji žive u Hrvatskoj koji su imali i koji ostvaruju materijalne koristi od članova obitelji ili prijatelja koji žive u iseljeništvu (korist koja im pomaže živjeti dostojnijim životom nego što bi imali ako bi živjeli samo od onoga što im dohodak u Hrvatskoj dopušta) dati svoj glas na izborima u solidarnosti s hrvatskim iseljeništvom i odbaciti i koaliciju HDZ i SDP jer to su one koalicije koje ugrožavaju i ugrožavale su kako financijsku pomoć iseljeništva tako i ljubav prema Hrvatskoj. Glasajte za istinsku promjenu, a ne za promjenu obećavanu od strane onih čiji dosadašnji rezultati u biti ne pokazuju stvarnu i održivu promjenu na bolje za većinu građana. Kako bilo koja stranka može ponovno pokrenuti ekonomiju koju su zapravo uspjeli srozati i ugroziti? Naravno, ne može! Nedostaje im znanje! Kako bilo koja stranka može riješiti zemlju korupcije koja negativno utječe na živote većine Hrvata u Hrvatskoj koji jedva preživljajaju, ako to nije uspjela za dvadeset godina? Naravno, ne može! Nedostaje im snaga volje i znanje!

Hrvatski sabor u petak, 15. svibnja 2020., na dnevnom redu imao je prijedlog vladine koalicije o raspuštanju u ponedjeljak, 18. svibnja, što će omogućiti da se opći izbori održe krajem lipnja ili početkom srpnja. Jačanjem uloge drugih političkih snaga pored HDZ i SDP dugo iščekivane promjene za Hrvatsku imaju realne šanse ali potrebno je svakom biraču zauzeti se za nacionalni smjer boljitka i napretka. Potrebna je solidarnost i uvažavanje hrvatskog iseljeništva.

Ina Vukić, Sydney, Australija

17. svibnja 2020.

O autorici članka:

Ina Vukić je rođena na otoku Korčuli, te od 1962. živi u Australiji ali i u Hrvatskoj tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih gdje je i studirala na sveučilištu u Zagrebu i živila. Posjeduje sveučilišne diplome iz psihologije iz Zagreba te iz Sydneya gdje nakon završenog fakulteta u Sydneyu i magistrira psihologiju. Kao stručna psihologinja u Australiji naročito se bavila kliničkom i političkom psihologijom. U zadnjih nekoliko godina provodi nekoliko mjeseci u Hrvatskoj gdje putuje dva do tri puta godišnje. U Australiji je istaknuta psihologinja te već dva desetlijeća radi kao glavna izvršna direktorica za usluge mentalnog zdravlja i invaliditet koje financira vlada Australije u sjevernom Sydneyu.  Tijekom Domovinskog rata bila je najistaknutija žena u Australiji I iseljništvu u aktivnostima za lobiranje međunarodnog priznanja Hrvatske kao neovisne i suverene države, te u organiziranju sakupljanja više milijuna dolara novčane i druge pomoći obrani Hrvatske, zbrinjavanju izbjeglica i stotina hevatske djece ratne siročadi preko tadašnje udruge Spasite djecu Hrvatske koja je preimenovana u Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske. Bila je od konca 1991. politička tajnica HDZa u Sydneyu i po Australiji, te početkom 1994. napustila je članstvo u HDZu nakon par godina neuspješne borbe oko nestalih novaca i čekova za pomoć Hrvatskoj osobito onih koji su bili predani 1992. godine gosp. Stjepanu Mesiću da ponese bolnici u Gospiću te za bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu, Austrija. U svibnju 1995. za svoje osobite  zasluge za Republiku Hrvatsku odlikovana je Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista. Autorica je brojnih novinskih i inih članaka, osobito na engleskom jeziku o Hrvatskoj i tranziciji u demokraciju koji su objavljivani diljem svijeta. Potaknuta potrebom i željom da se svijetom širi istina o Hrvatskoj 2011. započela je na engleskom jeziku veoma utjecajan blog “Hrvatska, rat i budućnost” namijenjen zbivanjima u i oko Hrvatske osobito povijesno-politička te ona vezana uz Domovinski rat i poslije njega glede demokratizacije hrvatskog društva i povezana politička pitanja, na kojem i dan danas redovito piše i objavljuje. Njezini članci i osvrti osobito na rad Međunarodnog krivičnog suda u Hagu , o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima, o tranziciji iz komunizma (jednostranačko društvo) u demokraciju (višestranačko društvo) te o ulozi i važnosti hrvatske dijaspore za Hrvatsku  već su citirani u dvadesetak knjiga o međunarodnom pravu i sukobima, koje su izdali izdavačke kuće poput Oxford i Washington sveučilišta, te u do sada u 117 akademskih radova svjetskih znanstvenika. Već dvije godine dopredsjednica je HAZUDDa (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini) čije je sjedište u Švicarskoj.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije