Liberalizam, Reality show i njegova nehumanost

Piše: Snježana Nemec

Nemali broj njih nisu ni u mogućnosti pojmiti sami sebe, niti procesuirati što se događa i kako ih se percipira. Ne razmišlja se ni o njihovoj ranjivosti, umu koji je neiskvaren i kao takav zlouopotrebljavan. I to je taj segment otužnosti i nehumanosti čovjeka prema čovjeku  koji zbog interesa vodi zastranjivanju i pokazuje kako je ljudska priroda stalno izručena opasnosti i ugroženosti.

Reality show  pa tako i Super talent sam po sebi davno je postao kultura liberalizma ili nihilizma koji govori o stvaranju novog i oslobođenog autoriteta i kulturnih značenja, u kojem je osigurana prednost individualne slobode nad svim oblicima kolektivnih sveza i koje se mogu staviti kao epigraf čitave filozofije morala –  Budi što god hoćeš, ali budi dosljedan sebi, bez obzira što je ta dosljednost otišla u potpuno krivom smjeru.   

Tisuće i tisuće kandidata, željni petominutne slave prijavljuje se svake sezone no to ne znači da organizatori ne trebaju preuzeti odgovornost i napraviti selekciju kako bi poštedjeli srama i poniženja same kandidate i gledatelje. Nemali broj njih nisu ni u mogućnosti pojmiti sami sebe, niti procesuirati što se događa i kako ih se percipira. Ne razmišlja se ni o njihovoj ranjivosti, umu koji je neiskvaren i kao takav zlouopotrebljavan. O posprdnim komentarima koje ostavljaju traga, jer treba uvijek znati da udarac bičem ostavlja masnicu, a udarac jezikom lomi kosti, O  starozavjetnom tekstu koji govori o povredi,  ali u konačnici i o posljedici . (…) Gle, trnjem ogradi svoj posjed, zaključaj dobro svoje srebro i zlato: tako i riječima svojim načini mjerila i utege i ustima svojim vrata s prijevornicom. Pazi da ne posrneš zbog jezika svojeg i ne postaneš plijenom onomu koji te vreba.

I to je taj segment otužnosti i nehumanosti čovjeka prema čovjeku koji zbog interesa vodi zastranjivanju i pokazuje kako je ljudska priroda stalno izručena opasnosti i ugroženosti. To je taj nesrazmjer ili nedostak dva centra, uma i  srca.

S druge strane kad već i postoji Super talent onda neka budu dosljedni  samom nazivu jer  predznak super znači nešto izvan okvira, nadprosječno, vođeno darovanim i radom i vježbanjem nadograđenim, koje pokazuju samo rijetki.

Ovakve upućene kritike, ako se kojim slučajem ne sviđaju organizatorima trebali bi barem shvatiti  da su iste na fonu nevjerice i nekakvog vapaja u što se svijet pretvara. Tu možemo govoriti i o promjenama koje su uvijek podložne nerazumijevanju ideoloških, kulturoloških, ovakvih i onakvih strujanja za koje mnogima nije jasno kuda vode no ovdje je  poprilično jasno da ne vode nikuda osim nazadovanju, u kojem nametnuti i usvojeni obrasci ponašanja drže primat. Gotovo da možemo govoriti o poeziji iracionalnog. Kao kad zamislite čovjeka koji je na ulicu izašao bez šešira i prolaznik mu ukaže na njegov propust, iako se radi o jednom lijepom i toplom danu. U iracionalnom „normalnom“ on se vraća kući, uzima  taj isti šešir  kao bi popravio  grešku i mirne savjesti krenuo svojim poslom, zadovoljavajući formu.  

Krivnju ne treba tražiti niti u sudionicima niti u gledateljima. Na prvu krivnja se može staviti na kreatore ovakvih programa jer davno je rečeno kako para  vrti gdje burgija neće pa i pod cijenu da od ljudi napraviš freakove. No s druge strane, ako se osvrnemo na liberalizam s početka teksta, ta ista krivnja više  se ne može ograničiti samo na TV kuće i urednike jer ona je u osnovi globalna i govori o široj promjeni tog istog liberalizma. O promjeni u politici  i njenoj moći s jedne strane i nemoći naroda koji se sve više povlači u sferu privatnog, o ekonomiji i globalnoj integraciji i sve većoj nejednakosti u kojoj se uništavanju međusobi odnosi i povjerenje, s druge strane, u obrazovanju koje se svodi na tržišnu i  političku homogenizaciju, i u konačnici u  kulturi o kojoj i govorimo i koja čovjeka „oslobađa“ svih ograničavajućih uvjeta koji ga sputavaju u ostvarenju neograničenih želja.