Stopa siromaštva u Hrvatskoj je 20 posto, 26 posto stanovništva je u opasnosti od siromaštva, a 10 posto je teško materijalno deprivirano, to jest ne može si priuštiti plaćanje režija, godišnji odmor, telefon ili TV.

Unatoč tomu i dalje se tek očekuje reforma sustava socijalne skrbi koja bi osigurala više novca za socijalno ugrožene iz ranjivih skupina (stare, nemoćne, bolesne, trudnice, djecu, invalide) te doskočila poimanju socijalne naknade kao prihoda na temelju kojega si pojedinci godinama osiguravaju puno više od gole egzistencije.

Takva bi reforma zahtijevala izmjenu Zakona o socijalnoj skrbi i za cilj bi trebala imati nekoliko u praksi izvedivih instrumenata s pomoću kojih bi se lakše detektirala tzv. lažna socijala. Prijedloga već ima. Najčešće se spominje potreba uvođenja bonova za hranu koji bi zamjenjivali dio novca te bolja organizacija rada za opće dobro kao poticanja na zapošljavanje. No u razgovoru s pravnim stručnjacima i socijalnim radnicima doznajemo kako oni smatraju da te mjere ne bi imale pozitivan učinak, piše Glas Slavonije.

Ivka Kaurinović, ravnateljica osječkog Centra za socijalnu skrb, objašnjava kako su oni koji troše novac od socijalne naknade na luksuze u manjini te da bi propis koji bi svima smanjio količinu gotovine koju im država isplaćuje nepravedno potrebitima umanjio kvalitetu života. S druge strane, smatra da je potrebno od radno sposobnih korisnika zahtijevati da na neki način vrate društvu ono što dobivaju.

“Puno je humanitarnih organizacija koje dijele hranu, tu su i socijalne samoposluge i pučke kuhinje. Tako da korisnici socijalne pomoći, uz novac koji im država isplaćuje mogu dobiti i hranu, pa uvođenje bonova ne bi imalo puno smisla. No, paralelno, novčane naknade nisu previsoke, a hrana koju dobiju uglavnom su ‘trajne’ namirnice, tako da korisnici naknada imaju potrebu za gotovinom za kupnju povrća, mesa, mliječnih proizvoda.

Kada je u pitanju trošenje socijalne naknade na luksuze – toga ima, ali ne možemo generalizirati. Većina se tako ne ponaša. No ova manjina građanima, kao i zaposlenima u sustavu socijalne skrbi, bode oči. S druge strane, uvriježilo se mišljenje kako je bolje biti na socijali nego raditi. No to je problem koji izmjene Zakona ne mogu riješiti. Najveći su problem niske plaće i odnos naspram socijalnih naknada i drugih oblika pomoći koje primaju obitelji u kategoriji socijalnih slučajeva.

Ako, primjerice, promatramo jednu peteročlanu obitelj u kojoj jedna osoba radi i ima plaću od četiri tisuće kuna i nema druge benefite, onda je takvoj obitelji isplativije da ni ta osoba ne radi jer si, kada se sve zbroji, mogu više priuštiti. Obitelj tada uz socijalnu naknadu dobiva i pravo na plaćene režije, vaučer za električnu energiju, djeca će dobiti besplatne udžbenike, imat će besplatan javni prijevoz. Nažalost, kada u obitelji radi samo jedna osoba za četiri tisuće kuna, ne može si sve nabrojeno priuštiti. I tu je srž problema zašto socijala ne želi raditi”, kaže Kaurinović, te dodaje kako bi problemu “filtriranja” socijale mogla pridonijeti bolja razrada aktualnih odredbi Zakona o socijalnoj skrbi.

“Zakonska osnova postoji da određeni broj sati u mjesecu radno sposobne korisnike socijalne pomoći mogu angažirati gradovi i općine, s time da bi centru za socijalnu skrb gradovi i općine trebali javiti ako netko odbije rad za opće dobro. Mi mjesečno imamo obvezu gradovima i općinama slati popis radno sposobnih korisnika socijalne pomoći. To i činimo. Međutim u praksi oni ne bivaju uključeni u radove kojima bi vratili društvu ono što dobivaju. Centar je pokušavao ovu odredbu jedinicama lokalne samouprave pomoći aktivirati i u praksi. No nismo uspjeli potaknuti ih na djelovanje u tome smjeru.

Kada bi se obveza rada za opće dobro primjenjivala, sigurno bi se ljudi naučili da bar nekoliko sati rade za novac koji svaki mjesec dobiju, a oni koji to ne bi htjeli, dali bi do znanja da im takav novac i ne treba i bez socijalne naknade bi ostali. No ne treba okrivljavati samo lokalnu samoupravu jer se susreće s realnim preprekama koje zakonodavac nije regulirao”, zaključuje Kaurinović.
Diskriminacija

Socijalna radnica Dinka Caha i Toni Pranić s Pravnog fakulteta u Osijeku idu korak dalje, te ističu kako bi zadiranje u naknadu značilo diskriminaciju.

“Podvrgavanjem cijele skupine ljudi odredbi koja definira isplatu zajamčene minimalne naknade (ZMN) i kroz bonove za hranu zadiralo bi se u njihovo temeljno ljudsko pravo ne biti diskriminiran u odnosu prema raspolaganju svojom imovinom, što je zajamčeno svakom građaninu Ustavom RH. Naglašavamo da neki korisnici ZMN-a imaju drukčije prioritete, izbore oko trošenja kao što i neki građani donose iste takve izbore. Osim toga, osoba koja želi potrošiti novac na opojna sredstva može prodati ono što dobije u naravi i kupiti ono što joj treba. Naglašavanjem represivnih mjera nećemo pomoći ljudima da promijene stav i da donose zdravije životne odluke.

S osobama koje se rizično ponašaju učinkovito se radi tek kroz direktan kontakt, a represivni propisi tu mogu imati tek podražavajuću funkciju. Bi li bonovi za hranu značili da siromašni ne mogu kupiti pivo s njima? Zašto primatelj ZMN-a ne bi od 800 kuna pomoći mogao izdvojiti 20 kuna za loto-listić i maštanje o budućnosti?

Ovim se pristupom ograničavaju prava siromašnih s ciljem da spriječimo moralno neprihvatljivo ponašanje. No zapravo bismo ih podvrgnuli većoj disciplini. (…) Ako pretpostavljamo najgore kad pomažemo siromašnima, nastupamo iz položaja moćnih licemjera. Oni ne trebaju sustav milostinje i kontrole, već sustav koji će im osigurati bolje mogućnosti i mjesto u društvu”, ističu Caha i Pranić.

Podijeli objavu