Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša je u četvrtak 27. travnja 2023., za Hrvatsku katoličku mrežu dao prvi intervju kao zagrebački nadbiskup.
U intervjuu koji prenosi IKA, istaknuo je da osobno misli da je temeljni problem našega društva i cijeloga zapadnog društva – pitanje vjere: “Ako mi vjerujemo onda je sve lako, onda će čovjek imati viziju. Ali kada čovjek ne vjeruje onda sve stavlja u pitanje, onda Crkva i sve ovo što mi živimo nema smisla.”
Računate li s medijima kao sa saveznicima u svojoj nadbiskupskoj službi?
Crkva za glavnu misiju ima naviještati evanđelje Isusa Krista. Ne ono što ljudi misle, nego ono što Isus Krist želi. Mislim da je vrlo važna jedna dimenzija: Isus Krist je uskrsnuo i uzašao na nebo. On je utemeljio svoju Crkvu i ta Crkva treba njega, ali on isto tako treba Crkvu. Tj., mi trebamo biti što bliže Isusu Kristu, ali isto tako on treba nas koji ćemo propovijedati, širiti kraljevstvo nebesko.
Jedan način komuniciranja i prenošenja radosne vijesti bio je prije sto, dvjesto, tristo godina, a drugi je način danas. Upravo danas je velika mogućnost evangelizacije preko medija. Svaki razborit čovjek koji djeluje u Crkvi ne može mimoići medije. Isto tako, znademo da je netko skloniji pisanju, netko propovijedanju, netko nastupima. Mislim da je vrlo važno da svatko vidi u čemu je najbolji ali isto tako i svaki biskup treba računati s medijima i pružati im mogućnost [za suradnju], i Hrvatska katolička mreža i sve ono drugo što se nalazi unutar nje i što Crkva čini, ne samo ovdje u Zagrebu, nego i po cijeloj Hrvatskoj i među hrvatskim narodom, koliko se širi kraljevstvo Božje, na digitalni ili virtualni način.
Osjećate li teret usporedbe sa svojim prethodnicima – kardinalom Josipom Bozanićem i kardinalom Franjom Kuharićem?
Crkva je uvijek, rekao bih, kontinuitet. Crkva je zasađena u ovoj zemlji. Različite osobe koje su djelovale na ovom području doprinijele su onomu što mi imamo. U prvom redu, moramo poštivati tu tradiciju. Ne može se ništa cijepati, ali je uvijek važno da postoje veliki uzori. Oni su putokaz. Kada dođete na raskrižje pojave se dileme.
Kao zagrebački nadbiskup, ali i kao predsjednik HBK, surađivat ćete i s civilnim vlastima te ulaziti u dijalog s različitima. No, i na tom ste polju prokušani kao predsjednik Biskupske komisije HBK za odnose s državom i Pravne komisije HBK. Koliko su svjetovna i crkvena vlast upućene jedna na drugu za dobro naroda, istodobno čuvajući vjernost svaka svojem poslanju?
Država je, u prvom redu, tu radi naroda. I Crkva se šalje narodu, to jest, vjernicima koji su tu. Naravno, radi se o istim osobama i, htjeli-ne htjeli, Crkva i država moraju surađivati, ali na korektan način, da svatko na svom području bude neovisan. Nikada nije dobro, i nikada se za Crkvu nije pokazalo dobrim, da se svjetovna vlast miješa u crkvene stvari, a mislim i obratno.
Isto tako, svi smo pozvani, pogotovo na socijalnom području, surađivati jedni s drugima. Primjerice, pitanje izgradnje hospicija, bolnica, dječjih vrtića i škola je ono što mi trebamo i moramo u društvu širiti, i evangelizirati na različite načine. Država će reći da je to socijalna dimenzija, a mi to zovemo karitativna ljubav. U biti, dolazimo do iste stvari. Mislim da smo upućeni jedni na druge i, ponavljam, vrlo je važno uvijek poštovati druge i biti korektni jedni prema drugima.
Proteklih godina svjedoci smo razotkrivanja najtamnijih strana Crkve, od kojih je svakako najpotresnije zlostavljanje maloljetnika od strane crkvenih službenika. Na nedavnom zasjedanju HBK ovoj ste temi posvetili značajnu pozornost, ali najavili i konkretne smjernice. Jesu li se dogodili propusti u dosadašnjem postupanju s počiniteljima i u zanemarivanju žrtava? Kako to ispraviti i kako djelovati?
Prva stvar koju bih rekao – meni je žao. Nekada čovjek, ima osjećaj kada o tomu priča, možda se i ne osjeća lagodno, rekao bih stidi se, kada govori o tim stvarima i pita se je li moguće da se to događa.
Ali kada dođete u realnost života vidite da neke stvari treba rješavati. Iz činjenica vidimo da se nije sve super rješavalo. Rekao bih da je tu više nesnalaženje, prihvaćanje novih realnosti i novih stvarnosti. Isto tako mislim, a dosta sam u tomu sudjelovao od 2011. godine, da trebamo poduzeti sve što je potrebno. Mislim da je važna stvar koju u prvom redu treba riješiti: sankcionirati i odstraniti takve članove koji su, rekao bih, kao tumor koji je ušao u čovjekov organizam i kojega treba što prije riješiti.
Ali, isto tako mislim da je potrebna druga faza u kojoj smo sada, a to je pitanje pomaganja žrtvama. Na kakav adekvatan način? Znam da će se često protezati pitanje kako to učiniti, ali isto tako vidimo da smo pokušali na jedan način na metropolijskim razinama pa smo shvatili da je preglomazno imati petnaest, šesnaest osoba u svakoj metropoliji, jer dođete na šezdesetak ljudi – koliko mi možemo u Hrvatskoj biti aktivni i biti ekspeditivni, imati dobre stručnjake.
Dok smo raspravljali došli smo do toga da bismo sada trebali centralizirati jedan ured koji će se time na poseban način baviti. Kako će to biti ćemo vidjeti. Vidjeti ćemo iskustva različitih Crkvi, ali sigurno je da to treba osuditi i treba djelovati i kao što bi rekli u Italiji tolleranza zero, da nema nikakve tolerancije i to se mora rješavati, ići. Čak bi možda bilo dobro više prepustiti stručnjacima, da oni znaju dobro procijeniti i djelovati, da treba učiniti ono što je potrebno.
Upravo pravo služi da biste nam dali smjernice da se više ne bi dogodila nesnalaženja. Preveli ste ih iz Rima, već to postoji, Hrvatska će dobiti svoje smjernice. Koliko smo možda još uvijek površni u nepoznavanju kanonskog prava, koje je tu prilično jasno?
Nije sve idealno, daleko od toga. Ali poznavajući neke biskupije, znam da se vrlo ekspeditivno i odgovorno radi. Jer, nekada, kada uđete u taj postupak nije sve vrlo jednostavno, ali treba što prije rješavati i učiniti ono što je potrebno da bi se djecu zaštitilo. Mislim da se tu nikakva isprika ne može učiniti, nego jednostavno treba djelovati. Znam da nije jednostavan postupak kada se tiče osoba, shvaćanja je li to tako ili nije tako – na početku je vrlo delikatno prosuditi i vidjeti. Lako je djelovati kad imate egzaktne i činjenice koje vidite.
S druge strane, taj postupak nije jednostavan i sama činjenica da se radi o tomu nije, rekao bih, tako lako riješiti. Mislim da je vrlo važno djelovati, biti ekspeditivan i imati u prvom redu zaštitu maloljetnika. Dijete treba zaštititi, kako u Crkvi tako i u društvu, jer ako tu padnemo, onda padnemo isto i u evanđeoskom, jer tko sablazni jednog od ovih mojih najmanjih… – onda znate što ide i kako treba učiniti s takvim ljudima. Zato mislim da je važno da Crkva što prije učini taj rez i odstrani to tkivo koje nije dobrodošlo na tijelu Crkve.
Žaljenje koje ste izrazili na početku, ali i osjećaj stida pokazuje koliko svaki grijeh ima posljedicu na Crkvu kao zajednicu, to nije pitanje samo pojedinca.
Čini se grijeh, ali grijeh čini pojedinac. Uvijek treba detektirati te pojedince koji čine takve stvari, jer nama je najlakše generalizirati ako se čini korupcija – korupciju ne radi država jer državu sačinjavaju ljudi koji griješe. Nastaje problem ako imamo više ljudi koji te stvari čine. Normalno da tim stvarima treba posvetiti sve više pažnje, prenosi N1.
