Pod pritiskom dvaju istodobnih sukoba savez koji je desetljećima počivao na ideji zajedničkog odgovora danas sve teže pronalazi zajednički smjer. Razlike među saveznicima unutar NATO-a više nisu samo pitanje taktike, nego sve više postaju pitanje prioriteta, prihvatljivog rizika i političke volje.
S jedne strane nalazi se rat u Ukrajini, koji većina europskih država i dalje smatra ključnim sigurnosnim pitanjem. Za Europu je to rat na vlastitom kontinentu, sa stvarnim posljedicama za sigurnost, gospodarstvo i političku stabilnost. S druge strane nalazi se sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, koji Washington promatra kao širi geopolitički obračun i pokušaj novoga preslagivanja odnosa snaga na Bliskom istoku.
Problem nastaje onoga trenutka kada ta dva prioriteta počnu ulaziti u izravan sudar.
Dok Washington od saveznika traži veću angažiranost u operacijama povezanima s Iranom i sigurnošću Hormuškog tjesnaca, europske prijestolnice pokazuju sve veći oprez. Ne zato što ne razumiju važnost te regije, nego zato što procjenjuju da bi dodatno širenje sukoba moglo još snažnije destabilizirati ionako krhku globalnu sigurnosnu arhitekturu.
U takvim okolnostima pokušaji političkog balansiranja sve više djeluju kao improvizacija. Izjave u kojima se istodobno podupiru američki potezi, a zatim naglašava da savez nije izravno uključen, zapravo otkrivaju unutarnju napetost koju više nije moguće prikriti diplomatskim formulacijama.
Razlika u pristupu proizlazi i iz drukčijeg doživljaja opasnosti. Za Europu rat u Ukrajini ostaje egzistencijalno pitanje kontinentalne sigurnosti. Za Washington je sukob s Iranom dio šire strategije vojnog pritiska, odvraćanja i kontrole jednoga od najosjetljivijih energetskih i prometnih čvorišta na svijetu. Drugim riječima, europski saveznici žele zadržati fokus na istočnom krilu, dok američka administracija sve snažnije gura logiku širenja sukoba prema Bliskom istoku.
Upravo se tu otvara najopasnija pukotina. Ako se od Europe očekuje da bez većeg otpora prati američku politiku na Bliskom istoku, dok istodobno sama nosi glavninu političkog, vojnog i financijskog tereta potpore Ukrajini, tada više nije riječ o savezništvu jednakih, nego o savezu u kojemu se prioriteti sve teže usklađuju.
NATO se zbog toga danas ne nalazi pred formalnim raspadom, ali se očito nalazi pred krizom zajedničke strateške vizije. To je možda i opasnije od otvorenog sukoba među saveznicima. Savez može preživjeti neslaganje oko pojedinih poteza, ali mnogo teže može preživjeti situaciju u kojoj njegovi najvažniji članovi na iste krize gledaju iz potpuno različitih političkih i sigurnosnih perspektiva.
Dok Donald Trump nastoji ostaviti dojam odlučnosti i snage, europske prijestolnice sve otvorenije pokazuju da više nisu spremne bez zadrške slijediti svaki američki vanjskopolitički zaokret. U tome leži i najveća opasnost za budućnost saveza. Ne u jednoj izjavi, ne u jednom summitu i ne u jednom diplomatskom sukobu, nego u činjenici da dvije strane Atlantika sve češće gledaju isti svijet, a iz njega izvlače posve različite zaključke.
Ako se taj jaz nastavi produbljivati, Europa neće samo gledati kako se Washington zapliće u sve širi krug sukoba. U jednom trenutku mogla bi se suočiti s činjenicom da cijenu američkih odluka, kao i mnogo puta dosad, na kraju opet plaća zajedno s njim.
