Predstavljamo Vam zbirku istinitih kratkih priča o ženama, autorice Snježane Nemec i naše kolumnistice.

Ono što je interesantno nije to što su priče neobične, jer smo nešto nalik njima ili barem slično njima mnogi od nas već prošli, nije niti to što ih pripovijeda žena, jer ima dosta spisateljica koje zbog dojmljivog stila pisanja imaju umijeće držanja pažnje, nije niti to da nađemo izgovor kako bi opravdali izdvajanje spolova kroz priču, jer kako kažu mnogo je lakše optužiti jedan spol nego opravdavati drugi.

Prije svega pažnju privlači tanka nit koja se provlači kroz niz izdvojenih priča u vidu odmotavanja Arijadninog klupka uz pomoć koga nam zapravo ljubav pokazuje put.

Iako pojedine priče odišu tugom treba ustrajati u nadi da će se postojanje svih nas oporavljati u tome, ili prema riječima Sartrea, da u svakoj pa i najmanjoj pojedinosti postoje temelji životne radosti.

Život je takav, i nije potrebno tražiti dublji smisao. Smisao je već tu, s lijepim, manje lijepim i ružnim trenucima koji su nam dani da iz njih izvučemo snagu. Zato, bez zamjerke životu.

Predstavljamo vam jednu iz zbirke priča:

Zlatja

Petar je svaki dan dolazio na mjesto zagrebačkih rubnih kvartova. Onako nizak, zdepast gazio bi po smeću. Smrad koji se širio više nije ni osjećao. Valjalo je od tog smrada preživjeti. Ono malo zemlje pokraj kućerka nije bio dovoljno da prehrani svoju obitelj.

Udarajući nogama po kupovima isprepletenog otpada razmišljao bi često o ljudima, i činilo mu se da je svaki onaj odbačeni dio igračke, bicikla, komad nekog namještaja mogao dalje „živjeti“. Nema veze, valjda je Bog i na to mislio. Što bi on da nema Jakuševca. Odlazio bi nakon toga na zagrebački buvljak pod otvorenim nebom i nudio pronađeno, uređeno, uglancano i spremno za prodaju. Sviđala mu se sva ta šarolikost Hrelića kojoj je svjedočio srijedom i nedjeljom, i u kojoj su svi oni koje je siromaštvo, dokolica, ili racionalnost ponukala prodavali auto dijelove, kapute ogledala, slike, poštanske marke, ventile, cigarete, vlastite i tuđe, rabljene i nove stvari. Jedni su punili upaljače, drugi popravljali kišobrane, treći brusili noževe. Šibicari su naivcima otimali njemačke marke, i sve je to bilo obavijeno mirisom kotlovine koji se širio zrakom.

Dok je u desnoj ruci držao svoju staru lopatu, a lijevom pokušavao podignuti šivaču mašinu čuo je nešto. Okrenuo se oko sebe. Tišina. Vratio se odbačenoj singerici, zamišljajući kako je bila dio miraza neke boljestojeće udavače kojoj je sada dosadila. Ponovo je čuo glas. Ovaj put jači. Čvrsto stisne lopatu, zlu ne trebalo, jer opasnost odasvud prijeti, pomisli. Ako je neka štakorčina potjerat će ga, jer što bi trebao uraditi. Ne može ih sve potamaniti. Glodavci su to, pomisli, a nekako se i sam osjetio njihovim čoporom. Ako je pak neka lopina, i ako ga napadne zamahnut će tom svojom lopatom pa neka vidi tko je Petar. Kako se glas pojačavao grabio je teškim koracima odguravajući smeće.

Čuje li on to kako dijete plače?! Nemoguće, pomisli. I dalje je grabio. Srce mu je sve ubrzanije lupalo. Ovako se osjećao jedino kad mu je njegovo srednje dijete palo pa ga je onako krvavog nosio na rukama, kilometrima do bolnice.

Iz hrpe smeća izvirivala je neka kartonska kutija. Iz kutije protezale su se dvije ručice. Oči uperene u nebo. Jakuševac je odjednom orio dječjim plačem. Utihnule su i one ptičurine na nebu. Približio se. Nekoliko sekundi u nevjerici stajao nad tim malim stvorenjem. Skinuo je svoju olinjalu radničku jaknu. Podigao je dijete, naslonio na grudi i pokrio. Čvrsto je držao to malo Božje čudo koje je netko ostavio. Proklet bio, pomisli. Pa ako je već ostavljeno, zašto ovdje. Plač je utihnuo.

Marica, Petrova žena primila je dijete u tišini. Okupala ga, oprala robicu i zamotala u smeđu deku. Čekali su policiju. Pala je noć. Osjetilo se odsustvo života, strepnja pogleda uprtih u pod. Noć je takva. U zraku je bila Petrova i Maričina čežnja za jutrom i suncem koje žari, u kojem su sva božanstva ovoga svijeta. Došla je policija. Došla je i socijalna radnica. Marica joj je predala dijete. Samo da svane, pomisli Petar.

Vlado i Terezija razmišljali su danima i godinama koji je to trenutak kada djetetu moraš reći da je posvojeno. To carstvo tajne u njima, i život pod pritiskom straha bili su im strašni. Progovoriti o biološkoj majci i njihovom susretu s njom, kod socijalne radnice, njenom potpisu na papiru kojim se odriče vlastite krvi, i nakon kojeg nikada neće nogom kročiti u njihovu kuću. Progovoriti o njima samima.

Svjesnom poigravanju iluzije da se takve stvari ne događaju djeci morao je doći kraj. I dan prije nego su odluku donijeli ona je prva progovorila.

– Jesam li ja posvojena? Bio je to njen unutarnji glas. Njena intuicija, njeno astralno putovanje, čiji uzrok je saznala godinama poslije.

*
Sar san? vikali su svi u glas ispred ulaza u kuću s dva lava. – Devla, cavo! Zlatja, moja, ponavljala je starija žena, dok ju je rukama milovala po kosi.

Gledala je u taj veseli praznik koji kao da služi višim ciljevima postojanja. Slušala glazbu, zvukove izvučene iz harmonike i defova, koji su pucali o ženske bokove. Osjećala je tu strast koja sažima sve oko sebe i ubija svako odricanje.

I evo nas, pomisli. Isti, a ništa zajedničko. Cijela moja obitelj.

Ciganska majka ispričala joj je sve o biološkim roditeljima. O ocu, zgodnom ciganu koju je majku zamjenjivao drugim ženama, i majci koja više nije mogla naći svoj mir. Poetski dekor koji je davala stvarnosti više nije nalazio svoje mjesto. Cijeli svemir naselila je svojom tugom i očajem. Odbijala je od sebe sve s kojima je živjela, i odustala od borbe za svoje postojanje.

– Tvoja majka Julijana, dijete nije bila Romkinja, već zagrebačka cura. Njenom krvi tekla je i krv zagrebačkog slavuja Ane Štefok. Imala je i ona lijep glas, i ponekad pokraj naše stare kuće čula bi se tužna balada o ljubavi.

Sva ta ciganska radost i to šarenilo boja pretvorilo se kod nje u jednu mračnu boju. To bunilo i ta stvarnost isprepletale su se polako u tragičnu igru. Alkohol ju je pretvorio i u skitnicu i beskućnika i putnika bez povratne karte. Sve joj je postalo tuđe i neprijateljsko.

Tvoje dvije sestre i brata dala je kod hranitelja, a u totalnom rastrojstvu tebe je ostavila u kutiji. I danas nitko ne zna što je s Julijanom. Neki govore da je nestala. Neki da je umrla. A neki da je viđaju između Frankopanske ulice i Jelačić placa kako prosi sva zavijena u crno.

Obećali su se u ljubavi pod vrbom jedno drugome, dijete. Voljeli su se. Ali drugačije. On je volio slobodno, a njena ljubav sve više je bila izazov bačen razumu. Dvije duše, a svaka različita. Jedna je ostala svoja, ciganska, a druga se sahranila za života.

Me mangav tut bile su posljednje riječi koje je čula od Ciganske majke.

Ide zagrliti svoju obitelj koja ju je čekala sa strepnjom. Svoju kćer Katju kojoj je ime dala, ne znajući da joj se jedna od sestara zove upravo tako. Svog sina čija tamna put nije joj dala mira kada ga je prvi put uzela u naručje.

Oprostila se sa svima kao Zlatja i nastavila živjeti život s imenom koji su joj dali njeni pravi roditelji. Oprostila je biološkoj majci i načinu na koji ju je ostavila. Na Jakuševcu. Na deponiji smeća. Slika žene zamotane u crno u Frankopanskoj ulici nikada neće izblijedjeti. U ruke joj je ponekad pružala novce, ne znajući da pruža svojoj majci. O ocu nije imala nikakvo mišljenje.

Zlatja je posvojena u Domu za djecu u Nazorovoj 49. Sretno posvojeno dijete kao nada da svaka takva, ili neka druga priča može imati sretan kraj. Jedna od priča gdje su bogovi svojom voljom ostvarili nečiju želju.

Podijeli objavu