Povezite se

Kolumne

Kažimo ne četničkoj propagandi o “Oluji” i Domovinskom ratu

Objavljeno

-

Pero Kovačević

Piše: Pero Kovačević

Godinama se uoči obilježavanja Oluje javlja Aleksandar Vučić i srbijanski vlastodršci, razne pročetničke srbijanske vođe, pojedini mediji i razne udruge civilnog društva sa istim ciljem prikazati „Oluju“ i Domovinski rat kao „udruženi zločinački pothvat”.

Sustavno i koordinirano nastoje baciti ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločinu, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nastoje izjednačiti žrtvu i agresora. Za njih rat nije gotov. Naravno da koriste poziciju da su u koaliciji te čine većinu Plenkovićevoj Vladi i znaju da će Plenković mlako reagirati. Vrijeme je da im kažemo dosta je toga, izgubili ste rat.

Stoga ih ponovno podsjećam na slijedeće činjenice.

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”. Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločinu, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Što se tiče činjenica o broju ubijenih u Oluji podsjećam na slijedeće.

Netočna i zlonamjerna hajka u hrvatskim medijima udruga civilnog društva, Aleksandra Vučića i mnogih političara koji već duže vrijeme uoči obilježavanja Oluje sugeriraju javnosti i čitateljima da je knjiga HHO „Vojna operacija Oluja i poslije” relevantan izvor i dokaz o 667 počinjenih ubojstava u akciji Oluja i poslije. U cilju objektivnog izvješćivanja javnosti treba znati slijedeće:

– knjiga Hrvatskog helšinskog odbora „Vojna operacija Oluja i poslije” koju je uredio Žarko Puhovski Raspravno vijeće Haaškog suda u predmetu Gotovina, Čermak i Markač nije prihvaćena kao dokaz i relevantan izvor o broju ubojstava počinjenih u akciji Oluja i poslije. Naime, tužiteljstvo je nastojalo uvesti ovu knjigu kao dokaz preko svog svjedoka Žarka Puhovskog što Raspravno vijeće nije prihvatilo. Evo kako glasi zaključak Raspravnog vijeća u prvostupanjskoj presudi vezano za knjigu i svjedočenje Žarka Puhovskog u paragraf 50.: „50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija Oluja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima grešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.” U unakrsnom ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u popisu ubijenih navode pripadnici tzv.”RSK”, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd…. Prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja). Obrane generala i tužiteljstvo su se usuglasile za 44 ubojstva. (Pero Kovačević, pravni ekspert – vještak u obrani generala). Hrvatska je obvezna inzistirati na plaćanju ratne štete Hrvatskoj. Srbija je bila agresor na na Hrvatsku i neće vam proći politika pretvaranja žrtve u agresora. Podsjećam hrvatsku javnost da su izbjegli Srbi imali pripremljene tužbe pritiv Hrvatske,računajući da će Haaški sud Oluju proglasiti kao „udruženi zločinački pothvat”. Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura.

Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisanih” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete. Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura. Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije. Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

Kolumne

Karte na stol – treba provesti ovjeru vlasništva

Published

on

Piše: Pero Kovačević
Niz godina ukazujem da u naš pravni sustav trebamo uvesti institut ovjere vlasništva kako bi smo konačno rješili pljačku i grabež u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način te učinkovito sankcionirali koruptivno stjecanje imovine odnosno imovine koja je nesrazmjerna prihodima dužnosnika i tajkuna.
Zadnja korupcijska afera u kojoj su sudionici Dragan Kovačević, te dvojica saborskih zastupnika iz redova dvije najveće stranke HDZ-a i SDP-a -Barišić i Grgić ukazuje da oni nisu iznimka,oni samo potvrđuju pravilo da korupcija stoluje godinama u visokoj politici i svim razinama funkcioniranja društva od općina,gradova,županija,javnih poduzeća i vrha države.
Ovaj nakaradni sustav vrijednosti koji godinama djeluje u Hrvatskoj i godišnje proguta oko 25 milijardi kuna,prema procjenama relevantnih međunarodnih institucija,nećemo dokinuti pravnim igrokazima vladajućih več jedino cjelovitom inventurom uvođenjem instituta ovjere vlasništva.
Sazrelo je vrijeme da raznorazni dužnosnici i „sposobni“ poduzetnici stave karte na stol i dokažu zakonitost stjecanja svoje imovine odnosno imovine članova svojih obitelji. Na ovaj način bi odvojili poštene političare od političara lopova, poštene poduzetnike od „sposobnih“ poduzetnika s jedne strane odnosno napunili državni i lokalne proračune oduzimanjem nezakonito stečene imovine dužnosnika i poduzetnika.
Korupcija je nepobitno omogućila mnogim dužnosnicima stjecanje nezakonite imovine na štetu državnog, gradskog, županijskog ili općinskog proračuna odnosno financijskih planova trgovačkih društava u pretežnom vlasništvu države, gradova i općina.
Putem ovog instituta riješit ćemo krađu i grabež u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način te stjecanje imovine koja je nesrazmjerna prihodima dužnosnika i tajkuna.
Svi državni dužnosnici,bivši i sadašnji , od predsjednika Republike, Vlade, saborski zastupnici, župani, gradonačelnici, dužnosnici županija, gradova, općina, generali i drugi visoki časnici, te „sposobni„ poduzetnici obvezni su dokazati zakonitost stjecanja svoje imovine.
Nesrazmjerna i nezakonito stečena imovina svim dužnosnicima bez dokaza o zakonitom načinu stjecanja i pokrića prihodima dužnosnika,tajkuna i članova njegove obitelji bit će im oduzeta.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Pero Kovačević: Zvonko, prijatelju nedostaješ nam !

Published

on

Izvor: Facebook

Piše: Pero Kovačević

Zvonko Bušić nas je napustio 1. rujna 2013. prije sedam godina. Zvonko, prijatelju svakim danom nam sve više nedostaješ.
Ovu kolumnu posvećujem svom i našem prijatelju Zvonku Bušiću (1946. – 2013.), najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku. Velikom čovjeku,prijatelju i domoljubu.

Sjetimo se našeg Zvonka.
Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je učinio, jer više nije mogao izdržati.

Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Očito mu je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje koje je prošao nego izdržavati hrvatsku zbilju.
Ostavio nam je i poruku i znakovitu metaforu o Platonovoj pećini. Ljudima koji predugo žive u mraku, koji ne znaju ili neće izaći iz mraka, a kad se neki od odvaži i krenu prema svjetlu, onda ih ono zaslijepi, jer je navikao samo na mrak. Nije govorio samo o sebi kad je napisao kako ne može više živjeti u Platonovoj pećini, htjeli mi to ili ne priznati – mislio je i na nas. Mi smo ti koji smo izabrali živjeti u mraku.
Te 2013. proveli smo zajedno ljeto u našoj Rovanjskoj. Razgovarali smo o mnogim temama,družili se i boćali.Upravo smo se Julienne i ja podsjetili ovog ljeta na to naše nezaboravno druženje i to da si bio veseo što si bućao ponovno nakon 30 godina.

Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji i „antifašisti“ga neutemeljeno i dalje etiketiraju kao terorista.
Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.

U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova

Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj.

Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.

Suđenje i zatvor

Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Supruga poginuloga policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina.

Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup.
Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.
Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.

Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku.
”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države.
U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj.

Zvonko, prijatelju, hvala ti za sve, neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Spomenar: Kako je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine

Published

on

Izvor: Facebook/S.Letica

Piše: Pero Kovačević

Danas je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji su obilježili 20. stoljeće, sjetimo se svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj. Hrvatska je zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine.

Hrvatski sabor donio je Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nas nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a (S. Letice, M. Rožića, T. Tadića, A. Đapića, P. Trgovčevića, V. Jukića, R. Tomašić i mene)-znači ne na prijedlog Vlade, hdz-e, sdp-a ili bilo kojeg aktera današnjih aktualnih političara. Prijedlog Deklaracije smo napisali S. Letica,T. Tadić i ja.

Slaven Letica i ja smo predstavili i branili Prijedlog Deklaracije na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora. Rasprava je bila žustra sa namjerom odbijanja Deklaracije, ali smo ih učinkovito matirali i rekli da Hrvatska mora uskladiti svoje zakonodavstvo sa pravnim stečevinama EU.

Prijedlog koji je sadržavao 14 točaka gotovo je u cijelosti prihvaćen od tadašnje HDZ-ove većine, s izuzetkom 14. točke koja je izbačena iz deklaracije a glasila je: “14. Konačno, Hrvatski sabor drži da svi oni koji su osobno počinili ili sudjelovali u počinjenju zločina totalitarnog komunizma u Hrvatskoj ili nad Hrvatima u svijetu trebaju biti sudski gonjeni i da nikako ne bi smjeli raditi na poslovima javne uprave, javnih službi, odgoja i obrazovanja, javnog informiranja, pravosuđa i na svim drugim poslovima koji su povezani ili mogu biti povezani sa zaštitom i promicanjem ljudskih prava i djelovanjem pravne države.”

Ucitavanje vijesti

Najčitanije