Ne umanjujući kvalitetu umjetničkog stvaralaštva Rade Šerbedžije, javnost se ovih dana čudi objavama u medijima kroz koje progovaraju stvavovi i izrečene riječi glumca Rade Šerbedžije.
Evo da se malo podsjetimo kako je to Rade nekad razmišljao i govorio:
Rade Šerbedžija izjavio je za srpske Novosti kako je „stopostotni Srbin.
“ Mnogim Hrvatima bila je to konačna potvrda njegovih protuhrvatskih stavova i djelovanja, kao da sama pripadnost srpskom narodu i deklariranje kao Srbin povlači za sobom mržnju prema Hrvatima i svemu hrvatskom. Nažalost, to je čest slučaj, ali definitivno nije pravilo.
Srbin ili Hrvat može se biti na stotinu načina. Razni časni Srbi sudjelovali su u obrani domovine Hrvatske i tako spašavali obraz i vlastitom narodu. Da Šerbedžija nije Hrvat, u bilo kojem smislu, od etničkog do političkog, znali smo odavno i ova vijest uistinu nije nikakva novost.
Pravo je zapravo pitanje, ima li Rade Šerbedžija moralno pravo zvati se Srbinom, odnosno kakav je Rade Srbin? Kakvo je naličje njegovog srpstva? Kako bi odgovorili na ovo pitanje moramo se ponovno vratiti u prošlost, ali ne promatrati stvari iz hrvatskog, već srpskog kuta gledanja na zbivanja.
Krajem osamdesetih u javnim istupima (što je izvrsno dokumentirao i objavio Joško Čelan iz Hrvatskog tjednika) Rade Šerbedžija otvoreno je pozivao na rat, kao nužno zlo kojim bi tadašnje generacije očvrsnule, ojačale. Bilo je to Radino junačenje prije prvog ispaljenog metka.
Rade je doslovno tugovao zato što nema rata, a kad je rat došao, onda je zbrisao. Ne mislim ponavljati već poznate gadosti koje su obilježile njegovo djelovanje početkom devedesetih, već se pitam kakav je to Rade Srbin, kad je i same Srbe ostavio na cjedilu.
Treba priznati, kao u svakom ratu tako i u Domovinskom, bilo je pojedinačnih zločina i postupaka s hrvatske strane koji nikome ne služe na čast. Ali u tim vremenima našlo se i dosta ljudi, Hrvata i Srba koji su preuzeli brigu i zaštitu nad Srbima u Hrvatskoj.
Ti ljudi znali su dobiti i batina kada bi htjeli braniti obitelj nekog JNA oficira koju bi izbacivali iz stana. Za Vukovar, Škabrnju i hrvatske žrtve, nikada ih nije bilo briga, i koliko god takav selektivan stav prema ljudskim pravima jest amoralan, zakonski gledano, on je legitiman. Dok su razni Hrvati, Srbi i „jugoslaveni“ spašavali Srbe od odmazde i osvete, Rade se brinuo sebi i razvijao međunarodnu karijeru.
Kad se vratio u Hrvatsku, postao je ponajveći umjetnički parazit državnog proračuna i naravno, nikome se nije ispričao.
Ako se već ne želi ispričati Hrvatima, bio bi red da se makar ispriča Srbima, jer što je Rade, taj glumac s kako mediji pišu „velikim međunarodnim ugledom“ učinio za njih? U tim istim Srpskim Novostima što su objavile intervju s Šerbedžije, česte su reportaže o srpskoj starčadi koja teško živi u ruralnim zabitima Lijepe Naše.
Ti stari ljudi, žive u teškoj bijedi i siromaštvu. Je li ih Rade Šerbedžija tokom svih ovih godina ikada posjetio i donirao im par tisuća kuna, ili svojim javnim zalaganjem i utjecajem se izborio kako bi dobili struju, vodovod? Jednostavno rečeno, Radi se živo jebe za Srbe i njihove probleme u Hrvatskoj.
Radi Šerbedžije, bitan je samo Rade Šerbedžija i nepostojeća Jugoslavija, imaginarna država koja je u normalnom, održivom obliku postojala i postoji, samo u njegovom alkoholnom bunilu i ludoj glavi. Kukavice i govnari nemaju nacionalnost. Možeš biti ludi Srbin, normalan Srbin, pametan Srbin, pa i Srbin ustaša. Ono što ne možeš biti jest nikakav Srbin poput Rade Šerbedžije, jer ako si takav Srbin, onda Srbin i nisi…, prenosi Dnevno.hr
