Snježana Nemec, voditeljica na Online LIVE TV Croatia, dugogodišnja kolumnistica, nekadašnja savjetnica za gospodarstvo u hrvatskoj diplomaciji, predsjednica uprave i direktorica u privatnom sektoru…, izdala je i svoju prvu zbirku priča o ženama, prema istinitim događajima.
Za početak, kako je počela vaša suradnja s Online LIVE TV Croatia?
Dobila sam ponudu da postanem dio tima na Online LIVE TV. Glavni urednik, Romano Sole okupio je grupu etuzijasta, optimističnih, radišnih koji vjeruju u ono što rade, u samu ideju i koncepciju televizije, koji su u stanju javnosti ponudi neki drugi sadržaj, prije svega sadržaj koji odiše pozitivom jer na žalost previše je negativnosti koja ozbiljno utječe na nas same. Imamo humora i nastojat ćemo imati i više za koji je zadužena naša Nela Servantes Pamuković. Imamo predivnu poeziju i pjesnike sa našom Laurom Klapkom, fantastičnu emisiju Kajkavica koju odlično radi naša Adrijana Jušta. Zov domovine, emisiju za hrvatsko iseljeništvo za koje je zadužena naša Anita Prka Đurašić , Splitski rock đir koji vodi Boris Vincenzo Dallmatino, Gordan Masnjak, naš, da se malo našalim perpetum mobile sa nekoliko vrsnih emisija i čovjek koji doslovno radi od jutra do sutra. Tu je i naša Znamenka, emisija o obrazovanju i cjeloživotnom učenju.. Lidija Kukulj s emisijom Australia Calling…… Uistinu sam sretna što sam dio takve ekipe.
O kakvoj je zapravo televiziji riječ?
O novoj medijskoj platformi i prvom televizijskom kanalu čiji se program sastoji isključivo od emisija i priloga uživo. Sve što gledatelji vide na ekranu odvija se u realnom vremenu, čime program dobiva na neposrednosti, emotivnosti i autentičnosti. Osim što je svakodnevno dostupan preko naše internetske stranice, program Online LIVE TV-a se uživo emitira preko Facebooka, Instagrama i na You tubeu. Putem aplikacije „Facebook live“, gledatelji imaju mogućnost komentiranja uživo, i na taj način aktivnog sudjelovanja i sukreiranja naših emisija. U vrlo kratkom vremenu postigli smo veliku gledanost koja mjesečno prelazi brojku od 700 000. Pokušavamo biti autentični i pazimo kakve sadržaje nudimo jer utjecaj interneta je izuzetno jak. Uskoro slavimo i prvu godinu od osnivanja!
Koja je vaša uloga na Online LIVE TV?
Osobno vodim i uređujem emisiju – Što za mene znači koja promovira razne profesije, ističe potrebnu strast i volju kao put ka uspjehu, bez obzira kako isti definiramo. Na žalost, današnji nedostatak strasti, žudnje, voljne, misaone i emocionalne kao pokretačke snage toliko je opipljiv da postaje gotovo aksiom, koji dovodi do životne močvare, ne donosi promjene na osobnoj, a samim time ni na društvenoj razini, i to na neki način pokušavamo promijeniti. Kroz emisiju do sada smo ugostili i znanstvenike, managere, savjetnike, vinara, grafičku dizajnericu, socijalnu radnicu, informatičara, matematičara, edukacijsku rehabilitatoricu, demografa, psihijatra, opernu pjevačicu, glumicu, glazbenike, ffizioterapeuta. glazbenike, glumce, doktora obiteljske medicine…… Želimo da u medijski prostor dođu kvalitetni ljudi koji imaju što za reći, a nemaju prostor za isto. Eto, imenovana sam i direktoricom marketinga. Drago mi je da naši klijenti sve više prepoznaju naš prostor kao prostor medijske vidljivosti. Nudimo za svakoga i više nego prihvatljive sponzorske pakete i otvoreni smo za sve prijedloge i konstruktivne koncepte. U svakoj našoj poslovnoj suradnji uistinu nastojimo postići win-win situaciju, i ne radi se o nikakvoj floskuli.
Mislite li da je taj vid televizije budućnost?
Sigurna sam u to. Činjenica je da ljudi, posebno mladi provode sve više vremena ispred monitora. Internetu, danas možete pristupiti bilo gdje i bilo kada, što nije slučaj sa klasičnom televizijom, radio ili tiskanim medijem. S druge strane niste vezani za termin gledanja neke emisije već je možete pogledati kada vam to vaše vrijeme dopušta. Televizijske mreže suočavaju se s problemima koje su još 90-tih godina prošlog stoljeća predvidjeli neki od masmedijskih stručnjaka. Gubljenje bitke s novim oblicima tehnologije čini se sve izvjesnije no, osobno ne mislim da će bitka biti izgubljena jer niti jedna forma medijskog komuniciranja nije u potpunosti izbrisala prethodnu. Neki stručnjaci skloni su razmišljanju da će internet asimilirati postojeće medije koji će vjerojatno unutar sebe zadržati postojeće norme i pravila funkcioniranja, s tim što će u konačnici oni biti dio većeg medija i nužno će poprimiti neka druga, internetu imanentna obilježja.
Što mislite o današnjim medijima?
Isto što i većina. Na žalost izgubili su svoju primarnu ulogu nepristranog informiranja. Žao mi je kvalitetnih i odličnih novinara koji su se izgubili u moru drugih koje baš i ne krasi kvaliteta, i koji se ne mogu izraziti jer se bore sa autocenzurom, a to je jedan užasan osjećaj. Ili kako je to fantastično rekao D. Kiš – autocenzura je korupcija duše. Na ramenu vam sjedi vaš dvojnik i svako malo vas opomene da ne napravite neku ideološku glupost. Teško je tako raditi, ne iznijeti svoje mišljenje, i rijetki to uspijevaju.
Imate bogatu biografiju, pišete godinama i kolumne?
Ne mislim da je tako bogata no, moja je. Iskusila sam neke stvari koji drugi nisu, ali vrijedi i obrnuto. Da, godinama pišem o raznim temama koje uglavnom potiču na razmišljanje. Krenulo je sve sa mojom ljubavlju prema pisanoj riječi. U jednom trenutku htjela sam tu ljubav podijeliti s javnosti. Nisam znala kome dostaviti tekstove, dobiti neku ocjenu jer nikoga nisam poznavala iz te branše. Onda sam počela samoinicijativno slati na uredništva. Prvi je bio Večernja blogosfera. Na moje iznenađenje javila mi se urednica Sandra Gojani, i započeli smo suradnju. Tu sreću i zahvalnost koju sam tada osjećala ne mogu vam opisati.Kao da mi je netko podario cjeli svijet. Hvala, Sandri!
Pišete i za druge portale, dobili ste ponudu da objavljujete i izvan granica RH.
Istina, pišem. Pisala sam za jedan tiskani medij u BiH, objavljivala kolumne, pratila BiH političku scenu, radila intervjue, i to je bilo jedno lijepo iskustvo. Ponuda koju sam dobila iz druge susjedne zemlje tražila je kritički osvrt na našu političku scenu. To nisam ja. Ne mogu i ne želim kolokvijalno rečeno izvan svoje zemlje iznositi prljavo rublje. Ako kritiziraš kritiziraj doma-moj je moto. O politici ne pišem već jako dugo, i to je na neki način olakšanje.
Nerijetko otvarate filozofska pitanja, središnja pitanja ljudskog postojanja i svijeta oko nas. U tom kontekstu, što zapravo nedostaje današnjem svijetu?
Svašta, no mislim, da su to ipak jednostavnost i jasnoća, i naravno ljubav koja nas jedino može dovesti ka Dobrom kao najvišoj moralnoj vrijednosti. U suvremenom društvu jednostavnost i jasnoća koje su povezane nikada nisu bili potrebnije. Slojevi složenosti samo se nakupljaju, sve postaje nejasnije, sve se svodi na naša nagađanja što se iza čega krije, i krije li se uopće. Ljudi sve više čeznu za jasnim razumijevanjem onoga što se događa i jednostavnim načinom pristupa životu. Bez toga teško da ćemo mirno prolaziti kroz ova složena vremena. I naravno, ljubav koju smo toliko ofucali da je više i ne prepoznajemo. Netko je lijepo napisao- Kada duši oduzmete ljubav ona vene. Kada govorimo o dizajniranom oduzimanju ljubavi tada umire sve. I gospodarstvo i kultura i samo društvo. Danas se sve vrti oko novaca. Ilustracije radi, prije par godina vani ste imali reklamne kampanje raznoraznih agencija koje su nudile sigurnu koncepciju “ljubavi” i koje su vrištale devizama poput-Izaberite ljubav bez slučajnosti: Možete biti savršeno zaljubljeni bez patnje, i tako dalje. Ovakve poruke mogle bi uistinu potvrditi onu Arthura Rimbauda: “Ljubav treba ponovo izmisliti, to se zna”. Nije to ništa drugo nego poljuljani unutarnji svijet suvremenog čovjeka u čijoj duši nema sklada i mira. Današnji izostanak ljubavi i Hamsunova najljepša bajka možda je nabolji primjer današnjice, turobna priča o svojevrsnoj nemoći, himna bezumlju koja govori otprilike ovako – To nije spokojna i tiha ljubav. To je ljubav djevojke koja je sjedila na kuli okruženoj zidinama, i koja je voljela samo jednog čovjeka. On je bio i njena ljubav i njen neprijatelj. Nazivao ju je svojim blagoslovom i svojom golubicom. Dala mu je sve što je mogla dati, a njegova zahvalnost je izostala. Drugu je volio ropski, bezumno kao bijednik. Nije mu dala ništa, ali svoju je zahvalnost pokazao. Rekla mu je: Daj mi svoje spokojstvo i tvoj razum. A on je tugovao što mu nije i život zatražila.
Sudjelujete i u projektu koji potiče pluralizam i različitosti. Pišete o ravnopravnosti spolova, prisutnim predrasudama, potrebi ekonomskog, političkog i društvenog unapređenja položaja žena. Jesmo li društvo predrasuda?
Istina dio sam projekta koji ste naveli, a čiji je nositelj Demos Media. Drago mi je da mogu obraditi ovu temu, ali kao autorica i slobodno iznijeti svoje stavove. Kada pitate jesmo li društvo predrasuda- jesmo, no to nas ne razlikuje od ostatka svijeta. Možda su u nekim segmentima predrasude jače i prisutnije. Kad vas izbace iz tradicionalnih odnosa i ubace u neke nove koje ne razumijemo tada je i predrasuda tu, tada treba vremena da čovjek posloži stvari u glavi. U svakom slučaju predrasuda kao nerazumijevanje, strah od nepoznatog i drugačijeg najbolje se razbija kada uključite srce. Sjećam se kad me je moja baka davnih dana u Canu gdje je neko vrijeme živjela odvela u jedan klub. Nisam se ni snašla već me je gurnula na pozornicu, a prekrasna žena na bini, snagom muškarca me digne i s jednim mrnjau gurne mi mikrofon, nabaci mi pufkasti rozi šal. Poviša i jaka plavuša dobacuje mi – Chante, chérie, chante…..Glazba stane, i cure se počnu skidati. Lete blještavi kostimi, perike, trepavice… Pjevala sam s transvestitima. Kad sam se spustila dole, sjednem pored bake:
-I ?
– Ne razumijem, tko su oni?
– Lijepo moje, oni žude za životom, a najjači oblik ljubavi je žudnja za životom, i to nemoj nikada zaboraviti.
Bile su to zapravo riječi Plutarha kojima mi je htjela pojasniti neke stvari ili barem svoje viđenje. Naravno, nije sve tako jednostavno. Ostaju mnoga pitanja za raspravu, koliko je nešto dobro ili nije. Svako radikalno odbijanje kao i bezrezervno prihvaćanje nekih pojava nije dobro jer svaka promjena koja se događa traži razmišljanje i o posljedicama. Niti olako kvalificiranje nekoga kao loše, niti olako prihvaćenje nije dobro.To bi trebali znati i oni koji nerijetko nameću i oni koji ne prihvaćaju.
Izdali ste i Zbirku priča „Bez zamjerke životu“. Radi se o 15 priča o ženama, prema istinitom događaju?
Jesam, i moram priznati da je neslavno prošlo. Izdavaštvo nam je na niskim granama, tržište samo po sebi je malo i ne baš uređeno. Kad sam vidjela kako funkcionira, jednostavno više nisam niti pitala za knjigu, niti koliko je prodano, kakav je imalo odjek. Odustala sam i to sam smatrala i danas smatram najpametnijim. Međutim to je problem za one koji žive od pisanja koji su talentirani, čije knjige su stvarno dobre. Danas, recimo imamo izvrsne spisateljice i nekako vodeći se svojim iskustvom sumnjam da im je dobro, a trebalo bi biti.
Kada već spominjete žene spisateljice kakav je vaš stav oko feminizma ?
Mislim da je sva ta borba za ženska prava otišla u potpuno krivom smjeru. Promijenila je i muško-ženske odnose u kojima se više niti jedna strana ne snalazi. Danas se žena mora oslobađati od vlastitog oslobađanja. Izvrsno je to opisala Emma Goldman, i tko ima prilike neka svakako pročita. U borbi za ravnopravnost žena je jednostavno rečeno izgubila svoju bit. Znate kako se kaže – svaka dobra zamisao završi u nekoj svojoj krajnosti. A krajnost koje je sve više nikada nije bila dobra. Naravno, da treba i nadalje raditi na ravnopravnosti spolova jer stoljetnu obespravljenost žena nije lako ispraviti. Ponajviše treba raditi na razbijanju predrasuda i stereotipa.
Rekli ste da baš ne volite pričati o sebi i promovirati se?
Ne volim, a ruku na srce niti ne znam. Ne znam se promovirati, ne znam se laktariti, ne znam reći- JA. To je stvar odgoja i percepcije života. Jednom prilikom dok sam u diplomaciji radila kao savjetnica za gospodarstvo kaže mi kolega- a da malo poradiš na samopromociji, gledam druge, a ti ništa.. Ja sam od onih koja radi, radi i radi, i ne očekuje da se sve to kapitalizira dok ne dođe vrijeme za to. No, to vrijeme, ionako čudljivo može trajati i trajati. Takvi idu težim putem, i nerijetko si postave vječna Maeterlinckova pitanja, bez odgovora- zašto je nekome sve dano, a nekom nije, zašto se netko mora truditi, a netko sve dobija bez puno truda…
Kad ste već spomenuli kapitalizaciju kako to kod nas funkcionira ili kako to vidite?
Ne znam koliko sam talentirana. O tome sud ipak trebaju dati drugi. Znam da me vodi entuzijazam, da volim to što radim, inače bi davno odustala. Problem je što se kod nas darovitnost i znanje baš i ne cijene. Svi misle da su bogom dani, i da je najnormalnija stvar da svoje talent i znanje poklanjaš jer ti je recimo netko ustupio medijski prostor. Čast izuzetcima. No, kako to već kod nas ide, ako si poznatije ime ili nečiji onda te valjda i plaćaju. To je naravno moja impresija koju, kako je to rekao naš Tin Ujević ne može ništa pobiti osim druge impresije. Imate slučaj kad vaše tekstove koje ste objavili u većem mediju isti dijele na društevnim mrežama, postižu veliku čitanost, ali vas kao da nema kao da niste autor tih tekstova. Nitko vas ništa ne pita, a kamoli da nagradi. Vani kad uzmete gitaru i pred par ljudi odsvirate nešto oni će biti oduševljeni jer posjedujete dar na kojem ste i radili. Imamo uistinu ljudi koji ovdje nisu bili cijenjeni, koji su otišli van i tamo vrlo brzo bili primjećeni i za to nagrađeni. Ako prepoznam nekog koji zaslužuje da ga javnost čuje, ako netko lijepo sažima vlastite misli, pomoći ću koliko mogu. Hoće li uspjeti kapitalizirati, ne znam.
Pomaganje, na neki način konkurenciji i nije baš uobičajeni modus operandi, jer ima dosta ljubomore i egoističnog pristupa?
Istina, i baš zato ne treba biti takav. Na žalost današnji individualizam sveo se na egoizam, na onu- svatko za sebe, i ne polazi od toga da sreća pojedinca proizlazi iz opće sreće društva kako to kažu klasici liberalizma.
