FaH

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak smatra da je izvješće o obrazovanju i osposobljavanju za 2018. godinu Europske komisije (EK) došlo u pravo vrijeme za Hrvatsku jer je Ministarstvo znanosti i obrazovanja u posljednjih godinu dana pokrenulo tri reformska procesa, što je EK prepoznala i pozitivno vrednovala.

U izvješću o sustavu obrazovanja zemalja EU pod nazivom “Pregled obrazovanja i osposobljavanja za 2018.”, za Hrvatsku uz ostalo piše da su pokrenute “ambiciozne reforme nakon dugogodišnjih odugovlačenja uzrokovanih političkim prijeporima”, a ministrica Divjak tim povodom u razgovoru za Hinu podsjeća da su u posljednjih godinu dana pokrenuta tri reformska procesa – kurikularna reforma općeg obrazovanja, reforma strukovnog obrazovanja i promjene u visokom obrazovanju.

U razgovoru odgovara i na prijepore oko cjeloživotnog obrazovanja odnosno prekvalifikacije unutar struke poručivši kako prekvalifikacija ne bi trebala biti shvaćena kao uvreda nego kao prilika.

Izvješće EK veliki je poticaj za nastavak reformi, ali u Hrvatskoj se, kako ste nedavno rekli, ‘traži dlaka u jajetu i podmeću klipovi pod kotače’. Kako usprkos tomu zadržati optimizam u nastavku reforme?

U Hrvatskoj postoji stanje koje ne potiče zajednički rad jer se najprije postavlja pitanje – zašto se nešto nije pokrenulo, a kada se pokrene onda se, umjesto podrške i konstruktivne suradnje, uvijek javljaju dežurni kritičari – ‘hejteri opće prakse’ ili interesne skupine, ili bilo koji kočničari promjena koji sve žele vratiti na početak, odnosno žele pokazati da sve što je pokrenuto zapravo ništa ne vrijedi.

Izvješće EK nam je, pak, stvarno “melem na ranu” jer smo puno toga pokrenuli, s puno entuzijazma, kako oni u eksperimentalnim školama za život, tako i u strukovnim školama koje su se javile kao centri kompetentnosti, a napravili smo i veliki prodor s pripremom programskih ugovora za sveučilišta, koje sada moramo pregovarati i sklapati, a Komisija je sve skupa prepoznala i naglasci toga izvješća pozitivni su za Hrvatsku. Naime, u prvoj rečenici naglasaka stoji kako je “Hrvatska pokrenula ambiciozne obrazovne reforme“, a u nastavku se u pozitivnom svjetlu spominju sva tri segmentima obrazovanja.

Uz to, u izvješću se stalno provlači i tvrdnja da Hrvatska do sada nije bila u stanju održati kontinuitet te se navodi kako su konačno pokrenute ambiciozne reforme u obrazovanju nakon različitih zastoja i političkih previranja. Kod nas je veliki problem da se kontinuitet ne održava, a on mora postojati, pogotovo u znanosti i obrazovanju oko kojih bismo trebali postići konsenzus i zajednički raditi jer je to najvažnije za budućnost mladih ljudi.

Taj pogled “izvana”, a pogotovo kada dolazi od Komisije, koja je do sada stalno bila kritična u odnosu na to što Hrvatska poduzima u reformama obrazovanja, a sada smatra da smo na dobrome putu i da trebamo tako i nastaviti, to je svakako razlog za optimizam.

U izvješću je ponovno istaknut poznati problem hrvatskih učenika – slabe matematičke kompetencije i nedostatno čitanje s razumijevanjem. Kako to popraviti?

Istraživanje u sklopu PISA-e provedeno 2015. godine pokazalo je, osim toga, i to da su naši učenici slabi u rješavanju problema i timskom radu. Kada pobrojimo sve što trebamo mijenjati onda je to – veći naglasak na razumijevanje, na STEM područje, sposobnost rada u timu i rješavanje problema. To su pak i glavni naglasci obrazovne reforme, koja je sada u eksperimentalnome programu, a koja će se, kako se planira, iduće godine provoditi u školama. Eksperimentalni program nije osmišljen zato da bi se nešto novo izmislilo samo za Hrvatsku nego stvarno slijedi i svjetske trendove te rezultate međunarodnih istraživanja.

EK prepoznaje i to gdje smo točno upotrijebili njezine instrumente i financiranje. To se odnosi, među ostalim i na dodatni novac za stipendije, pa tako u izvješću stoji da je Hrvatska, pomoću europskoga novca, uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih za stipendije, studentske domove, a na tome će se i dalje raditi.

Daje nam i veliku pomoć u provedbi kurikularne reforme – s jedne strane preko Europskoga socijalnog fonda (ESF) preko kojega smo zahvaljujući napisanom sažetku projekta već sada trošimo 150 milijuna kuna, a vjerujemo da će barem toliko novca povući za projekt koji sada pripremamo.

Naš problem je pak, a tako je i u drugom državama, prijelaz s papira u učionicu, a za to dobivamo veliku pomoć od EU i preko recenzija i preko eksperata koji prate procese što je također naglašeno u izvješću.

Naravno, pred nama je još dug put jer reforma nije nešto što će biti gotovo za godinu ili dvije.

EK ističe još dva područja u kojima smo ispod europskoga prosjeka – predškolski odgoj i cjeloživotno obrazovanje.

Kada je riječ o predškolskom odgoju u Hrvatskoj je do sada najveći problem bio postotak djece koja su obuhvaćena predškolskim odgojem, koji je oko 75 posto, a prosjek EU je oko 95 posto. Međutim, svjesni smo da je to posljedica činjenice da u Hrvatskoj u mnogim ruralnim područjima zapravo i nema vrtića. Pozitivno je to što se sada iz europskih fondova diljem Hrvatske gradi stotine vrtića, a mi u sljedećoj fazi trebamo dati izravno subvencije korisnicima kako bi djeca i iz siromašnijih obitelji išla u vrtić.

A sudjelovanje u cjeloživotnom obrazovanju je doista veliki problem u Hrvatskoj, što je bilo vidljivo i u reakcijama na prijedlog da se učitelji trebaju cjeloživotno usavršavati i promijeniti fokus unutar svoje struke tako da, primjerice, nastavnik koji predaje povijest umjetnosti može predavati povijest staklarstva ili dizajna. To je na neki način prihvaćeno kao uvreda, a u razvijenim zemljama je nevjerojatno da se prekvalifikacija i profesionalni razvoj shvaća kao teret, a ne kao prilika.

Svi moramo shvatiti da je imperativ da se cjeloživotno obrazujemo, jer je perspektiva da će čovjek već u bliskoj budućnosti promijeniti nekoliko zanimanja tijekom života potpuno prihvaćena u razvijenim zemljama, a i mi je morati prihvatiti. To pak svojim primjerom trebamo pokazati baš mi nastavnici i učitelji, ali naravno pri tome ne bježimo od odgovornosti da država mora osigurati i prilike da se to kvalitetno odradi.

Hrvatska ima najmanje učenika na jednog učitelja i najviše visokoškolskih ustanova u EU u odnosu na broj stanovnika. Na prvi pogled pozitivno, no je li baš tako?

Različiti su tu aspekti – jedan je da moramo znati što točno pokazuju statistički podatci pa tako imamo jedan od najpovoljnijih omjera broja nastavnika po broju učenika ne samo u Europi nego i u svijetu. To može zvučati kao jako dobro, ali to baš i nije tako jer sada imamo jako male razrede u manjim sredinama, na otocima i planinskim područjima, gdje je dobro da se škole održe barem u prva četiri razreda osnovne škole. Međutim, na duže staze to i nije dobro jer treba razmišljati o socijalizaciji djece, kvaliteti obrazovanja i opremljenosti škola.

S druge strane, istraživanja pokazuju da ne postoji povezanost između kvalitete nastave i manjega broja učenika u razredu, a pokazuju da razredi u kojima je od 15 do 30 učenika jednako dobro funkcioniraju.

U idućoj financijskoj perspektivi trebali bismo razviti dobar koncept jednosmjenske nastave koja osigurava da djeca budu u školi od 9 do 16 sati, ali ne zato da škola bude mjesto za čuvanje djece već da stvarno postoje različiti sadržaji i prilike za učenje. Ako pogledamo koliko naša djeca danas provedu sati u školi, mi smo na dnu zemalja EU.

Što se pak tiče visokog obrazovanja, moramo znati da se postotak visokoobrazovanih mjeri u intervalu od 30 do 34 godine što kod nas definitivno znači da na smanjenje broja visokoobrazovanih svakako utječe iseljavanje. Šteta je da bilo tko mora iseliti i svima se mora omogućiti prilike za dobar posao i život u Hrvatskoj. Ali s druge strane ljudi osjećaju potrebu za mobilnošću što je normalno. Mi trebamo raditi na tome da one koji su otišli privučemo natrag. Također i kako ćemo privući druge ljude za što nam treba kvalitetna imigracijska politika.

Kada je riječ o velikom broju visokoškolskih ustanova u odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je u samome vrhu Europe, ali naši rezultati pokazuju da to očito nije produktivno. Kod nas je velika fragmentiranost i nedostatak suradnje, a sva istraživanja pokazuju da treba postojati kritična masa u nekome području da bismo imali značajnije rezultate, što mi nemamo. Programskim ugovorima s visokim učilištima, koja ćemo početi sklapati temeljem odluke Vlade, želimo poticati suradnju – okrupnjavanje znanstvenih i obrazovnih kapaciteta.

Neki pitaju – znači li to da ćemo odjedanput imati integrirana sveučilišta. Odgovor je – na žalost ne, ovo su samo poticaji za to, a i novom zakonu o znanosti i visokom obrazovanju otvaramo mogućnosti da sveučilišta izabiru drugačije koncepte upravljanja i povezivanja, a mi ćemo preko programskih ugovora to popratiti financijskim sredstvima.

Sada je situacija takva da se ponekad financiraju studiji koji su zastarjeli ili za koje ne postoji interes na tržištu rada, a trebaju nam kvalificirani ljudi u informatici, tehničkim strukama, liječnici itd.

Što se pak tiče predškolskog odgoja s obzirom na to da imamo višak učitelja u razrednoj nastavi sigurno bismo mogli određenim dopunskim kvalifikacijama dio iz nezaposlenih učitelja razredne nastave dodatno osposobiti za predškolski odgoj, na čemu mogu naročito raditi učiteljski fakulteti koji trebaju napraviti takve dodatne programe.

Izvješće EK pokazalo je da hrvatski učenici imaju vrlo dobro znanje o građanskom odgoju, ali volontiraju daleko manje od svojih europskih kolega. Kako ih potaknuti da budu aktivniji?

To je doista zanimljiva tema za Hrvatsku, ali i za Europu. Pri tome mislim da je građanski odgoj kao međupredmetna tema najbolji put jer tada ne postoji neki posebni dodatni predmet, već se prožima s ostalim predmetima što daje bolje rezultate od onih koje bi dao kao poseban predmet. Možda bi bilo dobro da kao fakultativni postoje i dodatni sadržaji i elementi, ali mislim da o građanskom odgoju treba učiti i kroz hrvatski jezik, povijest i druge predmete gdje god je to važno, kako kroz društveno-humanističke, tako i kroz prirodoslovne predmete te izvannastavne aktivnosti.

To je najbolji put i dobro je jer pokazuje da su rezultati naših učenika u poznavanju građanskog odgoja iznadprosječni. Sada pak stvarno moramo raditi na tome da to znanje postane dio njihova života. Zato smo eksperimentalni program i nazvali “Škola za život” da se naglasi ta poveznica škole i realnih potreba. I da škola nije nešto što je samo pretpostavka za “još više škole” nego je tu da, osim znanja, razvija vještine i stavove koji se mogu odmah upotrijebiti u životu.

Razgovarala: Irena Petričević

Podijeli objavu