Povezite se

Kolumne

Imaju li zastupnici manjina legitiman opći politički mandat ?

Objavljeno

-

Piše: Pero Kovačević

Imaju li zastupnici nacionalnih manjina opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat?

Trebaju li zastupnici nacionalnih manjina činiti vladajuću većinu ,kako tvrdi Andrej Plenković? Na ova pitanje, analizu našeg izbornog rješenja o zastupljenosti manjina, odgovor na pitanje o zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina u članicama Europske unije možete naći odgovore u ovoj analizi. Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina. Treba odmah reći punu istinu.

Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volja birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH. Ova analiza će vam dokazati da zastupnici nacionalnih manjina nemaju niti ostvaruju opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat. Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika. Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan. Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor? U skladu s odredbama članka 19. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru.

Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina. Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor. Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor. Znači, Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat. Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio znači li zastupljenost da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da, kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat, a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor osam zastupnika nacionalnih manjina i to – pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor; – pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor; – pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor; – pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor; – pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i – pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534 ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis. Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih pet zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi: • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis; • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis; • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590 birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis; • za izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis. Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika s općim političkim mandatom. Naime, najmanje pet izabranih zastupnika nacionalnih manjina ne mogu imati legitimitet koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog, pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik, a poglavito presudan čimbenik u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin dobio je 1 676 glasova, Vladimir Bilek 1 329 glasova, Veljko Kajtazi 2 010 glasova, Robert Jankovics 2 731 glas. Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio 12 175 glasova i Borisa Miloševića koji je dobio 11 479 glasova. Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine. Milorad Pupovac je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina s osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika s općim političkim mandatom. Zašto uvjetan, zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača, a svaki birač ima pravo glasovati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama. Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima. Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu. Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.) naglašava da ‘svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju‘. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta. Evo kakva su zakonodavna rješenja u nekim državama u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili pet posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati. Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta. U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je reguliran: ‘Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije’. Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, ‘pravo’ na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme. Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma.

NJEMAČKA – BUNDESRAT Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju. To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: ‘Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina’. Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995. Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina. ‘Povlasticu manjine’ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječe legitiman opći politički mandat, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa.

Kolumne

Karte na stol – treba provesti ovjeru vlasništva

Published

on

Piše: Pero Kovačević
Niz godina ukazujem da u naš pravni sustav trebamo uvesti institut ovjere vlasništva kako bi smo konačno rješili pljačku i grabež u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način te učinkovito sankcionirali koruptivno stjecanje imovine odnosno imovine koja je nesrazmjerna prihodima dužnosnika i tajkuna.
Zadnja korupcijska afera u kojoj su sudionici Dragan Kovačević, te dvojica saborskih zastupnika iz redova dvije najveće stranke HDZ-a i SDP-a -Barišić i Grgić ukazuje da oni nisu iznimka,oni samo potvrđuju pravilo da korupcija stoluje godinama u visokoj politici i svim razinama funkcioniranja društva od općina,gradova,županija,javnih poduzeća i vrha države.
Ovaj nakaradni sustav vrijednosti koji godinama djeluje u Hrvatskoj i godišnje proguta oko 25 milijardi kuna,prema procjenama relevantnih međunarodnih institucija,nećemo dokinuti pravnim igrokazima vladajućih več jedino cjelovitom inventurom uvođenjem instituta ovjere vlasništva.
Sazrelo je vrijeme da raznorazni dužnosnici i „sposobni“ poduzetnici stave karte na stol i dokažu zakonitost stjecanja svoje imovine odnosno imovine članova svojih obitelji. Na ovaj način bi odvojili poštene političare od političara lopova, poštene poduzetnike od „sposobnih“ poduzetnika s jedne strane odnosno napunili državni i lokalne proračune oduzimanjem nezakonito stečene imovine dužnosnika i poduzetnika.
Korupcija je nepobitno omogućila mnogim dužnosnicima stjecanje nezakonite imovine na štetu državnog, gradskog, županijskog ili općinskog proračuna odnosno financijskih planova trgovačkih društava u pretežnom vlasništvu države, gradova i općina.
Putem ovog instituta riješit ćemo krađu i grabež u priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način te stjecanje imovine koja je nesrazmjerna prihodima dužnosnika i tajkuna.
Svi državni dužnosnici,bivši i sadašnji , od predsjednika Republike, Vlade, saborski zastupnici, župani, gradonačelnici, dužnosnici županija, gradova, općina, generali i drugi visoki časnici, te „sposobni„ poduzetnici obvezni su dokazati zakonitost stjecanja svoje imovine.
Nesrazmjerna i nezakonito stečena imovina svim dužnosnicima bez dokaza o zakonitom načinu stjecanja i pokrića prihodima dužnosnika,tajkuna i članova njegove obitelji bit će im oduzeta.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Pero Kovačević: Zvonko, prijatelju nedostaješ nam !

Published

on

Izvor: Facebook

Piše: Pero Kovačević

Zvonko Bušić nas je napustio 1. rujna 2013. prije sedam godina. Zvonko, prijatelju svakim danom nam sve više nedostaješ.
Ovu kolumnu posvećujem svom i našem prijatelju Zvonku Bušiću (1946. – 2013.), najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku. Velikom čovjeku,prijatelju i domoljubu.

Sjetimo se našeg Zvonka.
Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je učinio, jer više nije mogao izdržati.

Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Očito mu je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje koje je prošao nego izdržavati hrvatsku zbilju.
Ostavio nam je i poruku i znakovitu metaforu o Platonovoj pećini. Ljudima koji predugo žive u mraku, koji ne znaju ili neće izaći iz mraka, a kad se neki od odvaži i krenu prema svjetlu, onda ih ono zaslijepi, jer je navikao samo na mrak. Nije govorio samo o sebi kad je napisao kako ne može više živjeti u Platonovoj pećini, htjeli mi to ili ne priznati – mislio je i na nas. Mi smo ti koji smo izabrali živjeti u mraku.
Te 2013. proveli smo zajedno ljeto u našoj Rovanjskoj. Razgovarali smo o mnogim temama,družili se i boćali.Upravo smo se Julienne i ja podsjetili ovog ljeta na to naše nezaboravno druženje i to da si bio veseo što si bućao ponovno nakon 30 godina.

Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji i „antifašisti“ga neutemeljeno i dalje etiketiraju kao terorista.
Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.

U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova

Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj.

Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.

Suđenje i zatvor

Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Supruga poginuloga policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina.

Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup.
Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.
Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.

Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku.
”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države.
U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj.

Zvonko, prijatelju, hvala ti za sve, neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Spomenar: Kako je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine

Published

on

Izvor: Facebook/S.Letica

Piše: Pero Kovačević

Danas je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji su obilježili 20. stoljeće, sjetimo se svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj. Hrvatska je zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine.

Hrvatski sabor donio je Deklaraciju 30. lipnja 2006. godine, na prijedlog nas nekolicine tadašnjih zastupnika Kluba HSP-a (S. Letice, M. Rožića, T. Tadića, A. Đapića, P. Trgovčevića, V. Jukića, R. Tomašić i mene)-znači ne na prijedlog Vlade, hdz-e, sdp-a ili bilo kojeg aktera današnjih aktualnih političara. Prijedlog Deklaracije smo napisali S. Letica,T. Tadić i ja.

Slaven Letica i ja smo predstavili i branili Prijedlog Deklaracije na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora. Rasprava je bila žustra sa namjerom odbijanja Deklaracije, ali smo ih učinkovito matirali i rekli da Hrvatska mora uskladiti svoje zakonodavstvo sa pravnim stečevinama EU.

Prijedlog koji je sadržavao 14 točaka gotovo je u cijelosti prihvaćen od tadašnje HDZ-ove većine, s izuzetkom 14. točke koja je izbačena iz deklaracije a glasila je: “14. Konačno, Hrvatski sabor drži da svi oni koji su osobno počinili ili sudjelovali u počinjenju zločina totalitarnog komunizma u Hrvatskoj ili nad Hrvatima u svijetu trebaju biti sudski gonjeni i da nikako ne bi smjeli raditi na poslovima javne uprave, javnih službi, odgoja i obrazovanja, javnog informiranja, pravosuđa i na svim drugim poslovima koji su povezani ili mogu biti povezani sa zaštitom i promicanjem ljudskih prava i djelovanjem pravne države.”

Ucitavanje vijesti

Najčitanije