Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

Gdje smo danas? Tamo gdje smo i bili. U plitkoj i nezahtjevnoj, u dobro osmišljenoj, ali loše odglumljenoj tragikomediji. U Platonovoj totalnoj državi koja sve pojedince pretvara u dijelove ili ćelije organizma, a stalež u svoje organe. U shvaćanju života kao mjesta bez moguće orijentacije, gdje sve pada u svim mogućim smjerovima. U vječnoj komunikaciji gdje se jedno govori, drugo radi, a treće misli. I naravno na nezaobilaznom mjestu gdje samo opstaju privilegirani koje ne brine ni klinička ni ekonomska depresija, koji ne ostaju bez posla unatoč tome što ne rade ništa.

Kojima je pojam ekonomije ostao stran, a značenje tržišta rada, važnosti ponude i potražnje zvuči valjda kao neki SF, pa ne razumiju, ne mogu i neće da je hrvatsko tržište rada postalo najdepresivnije u Europi. Ne razumiju ni makroekonomiju ni pojmove poput efekta obeshrabljenog radnika koji više ne vidi smisao u traženju posla i odlazi s burze rada.

A, takvih je u vojsci nezaposlenih na tisuće koji su odustali od traženja posla, i od sebe samih.

Htjeli to ili ne našli su se i u tjeskobnom odnosu, u prazninama i pustošima na privatnim, kartama duše koju iza sebe ostavlja ovako (ne)uređena zemlja. Neki će možda ući i u zonu sive ekonomije, ali ne zbog ekonomskih već psiholoških faktora koji govore, ukazuju na nepovjerenje u državu i njene ekonomske mjere, neslaganje s ciljevima i sredstvima ekonomske politike.

Oni koji su otišli i odlaze iz ove zemlje trbuhom za kruhom, mahom mladi ljudi, i mi koji smo ostali u strahu i neizvjesnosti od daljnje epidemije bolesti društva u kojoj i ponuda na tržištu rada sve manje nalazi svoje mjesto nije ništa drugo nego signal prepoznavanja u kakvoj državi živimo i o čemu se tu zapravo radi. I moj sin, i njegov sin odlaze. Kao roditelj što bih mu trebala reći nego – odi dijete.

I koga zapravo briga. Koga je od njih briga dok sjede, a i ne sjede više na svojim radnim mjestima za koja su debelo plaćena što znači izgubiti smisao. Što znači postaviti si i životno, i filozofsko pa čak i metafizičko pitanje o smislu. Koga je zapravo briga što znači frustra-uzalud.

Što očekivati? U ovoj apatiji, kliničkoj i ekonomskoj depresiji, općoj rezignaciji, nenormalnom nepovjerenju između politike i građana. U ovom bezočnom osiromašivanju zemlje zbog nečijih interesa, ubijanju svake nade da će se napokon ugledati svjetlo, gaženju dostojanstva, mentalnom maltretiranju, uništavanju identiteta, svake kritičnosti i kreativnosti, onemogućavanja prava na rad ne može se očekivati ništa. Apsolutno ništa.

I nikakvo čudo se neće dogoditi (osim valjda euharistijskog) što god tko rekao ili učinio, sve dok se u ovoj zemlji bude funkcioniralo po onoj Platonovoj: ..ako do vlasti dođu oni koji, u svojoj oskudici, žude za dobrima koja bi bila samo njihova, uvjereni da je upravo vlast ono mjesto na kojem se može najviše nagrabiti, . . . tada će doći do borbe za vlast, pa će ova borba — slično onome što se događa u ratu — upropastiti i njihova domaćinstva i cijelu državu. (Država)

Ne ulazeći u usporedbu Platonovog i današnjeg vremena, njegovih ideja i zapažanja činjenica je kako ovaj filozof ni od čega nije toliko strepio koliko od toga da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju o važnim stvarima, zahtijevajući da se budući državnici obvežu zakonom kako će se ponajviše baviti onim obrazovanjem koje će ih osposobiti da u najvećoj mjeri, znalački postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju.

No, daleko smo mi od toga. Daleko smo mi od svega što bi ovu državu činilo civiliziranom i dostojnom za život u njoj.

Podijeli objavu