Povezite se

Kolumne

Hrvatsko iseljeništvo plaća porez i najvažniji je ulagač u Hrvatskoj i ima pravo glasa!

Objavljeno

-

Ina Vukić

Piše: Ina Vukić

I ciničari i optimisti (iako s teškim srcem) već dugo se upuštaju u mišljenje da će korupcija u Hrvatskoj (jedna od glavnih karakteristika bavljenja privatnim ili državnim poslom naslijeđena iz komunističke Jugoslavije) i dalje kužiti zemlju samo zato što korist od korupcije nadmašuje njezine troškove. Nakon što su prevarom sebi i svojim obiteljima priskrbili milijuneiz vladinih projekata i kompanija, alarmantno veliki broj pritvorenih korumpiranih službenika i direktora tvrtki može očekivati ​​da će izaći iz zatvora i proživjeti ostatak svog života trošeći svoje nezakonito prskrbljeno bogatstvo ili će oni drugi izbjeći kazneni progon zbog povezanosti s pojedincima u hodnicima moći. Možda i ovdje leži razlog zašto su vlade i HDZa i SDPa u posljednja dva desetljeća počinile travestiju, najblaže rečeno, protiv hrvatskg iseljeništva koja u sebi posjeduje profesionalno iskustvo i poznavanje provedbe zakona i postupaka otpornih na korupciju i koja se razvijala u životu u etabliranim demokracijama s prezirom prema korupciji u društvu.

I HDZ-ove i SDP-ove vlade posebno su tijekom proteklog desetljeća otežavale i najčešće onemogućavale hrvatskim državljanim koji žive u iseljeništvu glasati na hrvatskim izborima iako im je pravo glasa zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. No, da nije bilo izvanredno velikog doprinosa hrvatskog iseljeništva u stvaranju današnje neovisne Hrvatske i da se stalni i golemi priljev novca iz hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku koji značajno smanjuje siromaštvo u Hrvatskoj nije nastavio sva ova protekla desetlijeća, Hrvatska bi se danas nesumnjivo nalazila u mnogo lošijem ekonomskom i političkom položaju. Birači su ti koji usmjeravaju i utječu na pozitivan (ili negativan) razvoj gospodarstva kao i na sve druge elemente životnog standarda. Pravo na razuman pristup biralištima tijekom proteklog desetljeća hrvatskom je iseljeništvu dovedeno na nerazumne i neprihvatljive razine – gotovo kažnjavajuće. Birališta smještena unutar hrvatskih zajednica kao što su hrvatski klubovi su ukinuta, a građani Hrvatske koji žive u inozemstvu koji žele glasati na izborima prisiljeni su glasati u hrvatskim diplomatsko-konzularnim misijama, koje su smještene predaleko da bi većina birača bez prevelikih putnih troškova i vremenski predugačkog putovanja mogla doći do njih. Elektroničko i poštansko glasanje, moćni alat demokracija kojeg koristi većina demokracija na svijetu, namjerno se zaobilazi i odlukom i akcijama svih vlada u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća.

Proces stjecanja hrvatskog državljanstva ljudima koji žive u iseljeništvu hrvatskog porijekla postao je osobito od 2000. godine nerazumno težak, spor i kompliciran. Porez na inozemne mirovine uveden je na krajnje nepravedan način nakon što se Hrvat koji je svoju mirovinu stekao u inozemstvu vrati u Hrvatsku, svoju prvu domovinu. Prakticira se duplo oporezivanje tamo gdje međunarodni ugovori o izbjegavanju duplog oporezivanja nisu uvedeni. Klima za osnivanje poduzeća u Hrvatskoj postala je nerazumno teška i prožeta je destruktivnim birokratskim trakama. Mogla bih nastaviti dalje o političkoj i zakonodavnoj klimi u Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljeća koja je, uprkos otvorenim pozivima vlada da se Hrvati vrate iz iseljeništva, radila protiv i opirala se upravo postignuću tog cilja kojeg su vlade same sebi postavljale.

Što se tiče plaćanja poreza u Hrvatskoj i njegove sve većeg (nepoštenog) povezavanja s pravom glasa ja, i zaista mnogi, potrešeni smo u nevjerici. To jest, već nekoliko godina hrvatsku javnost, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu, bombardiraju pogrešni, destruktivni i potpuno izopačeni stavovi da „hrvatskoj dijaspori/iseljeništvu ne bi trebalo dopustiti da glasa na hrvatskim izborima jer ne plaća porez u Hrvatskoj.” Činjenica da Ustav Republike Hrvatske pruža pravo na glasanje svim građanima zemlje, bez obzira gdje žive, ne čuje se iz usta političara iz vladajućih koalicija kada se u javnosti izražavaju ovi stavovi. Činjenica da hrvatsko iseljeništvo znatno doprinosi poreznom prihodu hrvatske države se također ne čuje od vladajućih kao jedna od reakcija na ove izopačene stavove. Jedino političari „desničarske“ oporbe povremeno izražavaju i ističu ove činjenice o poreznom doprinosu hrvatskog iseljeništva hrvatskim vladinim prihodima. Ali, mainstream medije se na njih većinom ogluše.

Ako provedemo kratku inventuru doprinosa hrvatskog iseljeništva poreznim prihodima Republike Hrvatske onda nailazimo na hvale vrijedan popis stavki. U 2019. Hrvatska je narodna banka registrirala 1,74 milijardi eura doznaka putem bankovnih transfera ili depozita iz hrvatskog iseljeništva. Taj se broj lako može udvostručiti ako se uzme u obzir gotovina koju su fizički unijeli u zemlju Hrvati koji posjećuju Hrvatsku ili šalju gotovinu obitelji u Hrvatskoj putem onih koji posjećuju iseljeništvo. Ako pretpostavimo, a sa sigurnošću se to može učiniti, da se ove ogromne količine novca i doznaka iz iseljeništva troše u Hrvatskoj na kupnju robe i na razne usluge, tada porezni prihod za Hrvatsku koji je pridonijelo iseljeništvo kroz ovaj novac dolazi kroz 25% ili neku drugo stopu poreza na dodanu vrijednost, odnosno PDV, i naveliko je sjajan i za Hrvatsku značajan. Ono što je u tome još važnije jest činjenica da novčane doznake i fizički novac koji iz iseljeništva teče do Hrvatske također znači da taj novac ide prema smanjenju siromaštva u Hrvatskoj. Zatim, mnogi povratnici iz iseljeništva donose svoje inozemne mirovine, koje se oporezuju od 12,25 do 40%, ovisno o visini inozemne mirovine, a većina se oporezuje po višoj poreznoj stopi jer su mirovine u većini slučajeva visoke kada se usporede sa mjesečnim primanjima zaposlenih u Hrvatskoj. Da nisu Hrvati iz iseljeništva oni koji vole svoju prvu domovinu, ne bi se vratili u Hrvatsku živjeti, niti ju posjećivati redovito i često! Zatim slijede ulaganja u tvrtke koje su u Hrvatskoj osnovali ljudi iz hrvatskog iseljeništva (bilo da su ulagači ili vlasnici tvrtki koji žive u Hrvatskoj ili ne) i slijede porezni prihodi državi iz ulaganja iz iseljeništva. Zatim tu su razni porezi na zemljište i nekretnine koje Hrvati iz iseljeništva plaćaju u Hrvatskoj. Mogla bih nastaviti s prikazom poreza koje hrvatsko iseljeništvo plaća ili doprinosi Hrvatskoj, ali vjerujem da je ovo što sam ovdje nabrojila dovoljno da se dokaže i pokaže kako naveliko hrvatsko iseljeništvo pridonosi poreznim prihodima Hrvatske; pridonosi značajno. Nadalje, plaćanje poreza nije niti bi trebao biti uvjet za pravo glasa na izborima – državljanstvo je taj uvjet.

Krivi su vladajući i oporbeni političari ili zbog nedostatka upućivanja javnosti u vezi s tim pitanjem ili izravnim poticanjem takvog izopačenog stava prema hrvatskom iseljeništvu i njegovom biračkom pravu. Ti stavovi imaju izravan i destruktivan utjecaj na jedinstvo hrvatskog naroda koji bi trebao raditi na zajedničkom cilju, učiniti Hrvatsku boljim i pravednijim mjestom za život za sve. Nedavno, zastupnik u Hrvatskome saboru, Krešo Beljak, izjavio je za televiziju N1 “ukinuo bih glasove dijaspore. Onaj tko ne plaća porez u RH nema što glasati na izborima!”

(https://ivijesti.hr/beljak-ukinuo-bih-glasove-dijaspore-onaj-tko-ne-placa-porez-u-rh-nema-sto-glasati-na-izborima/)

Ne treba teško razmišljati kako bi se vidjela nepravda i izopačenost u Beljakovoj izjavi i mišljenju. Ako izvadimo hrvatsku dijasporu iz njegove formule (rečenice), govori li on također da hrvatski državljani koji žive u Hrvatskoj koji ne plaćaju porez (a ima ih mnoštvo – nezaposleni, oni s niskim primanjima, utajivači poreza …) također ne bi smjeli glasati!? Nisam naišla na ukor Beljaka od vladajuće stranke niti od glavne oporbene koalicije u Hrvatskoj zbog davanja takve izjave na javnoj TV od strane jednog zastupnika u Hrvatskome saboru. Može se samo zaključiti da objavljivanje takve razvratne i omalovažavajuće izjave o hrvatskom iseljeništvu odgovara i HDZ-ovoj vladajućoj i SDP-ovoj oporbenoj koaliciji. Čini se njihovoj političkoj agendi odgovara udaljavanje i otuđivanje iseljništva od domovine i u tome su jedini gubitnici ljudi (glasači) u Hrvatskoj koji za življenje ovise o novčanim i inim pošiljkama iz iseljeništva.

Logično je rješenje da predstojeći izbori u Hrvatskoj postignu rezultat gdje bi većina glasova bila protiv političkih stranaka koje su vodile hrvatske vlade u posljednja dva desetljeća. Možda je to s obzirom na članstva u strankama i nemoguće ostvariti, no za nadati se je  da će svi Hrvati koji žive u Hrvatskoj koji su imali i koji ostvaruju materijalne koristi od članova obitelji ili prijatelja koji žive u iseljeništvu (korist koja im pomaže živjeti dostojnijim životom nego što bi imali ako bi živjeli samo od onoga što im dohodak u Hrvatskoj dopušta) dati svoj glas na izborima u solidarnosti s hrvatskim iseljeništvom i odbaciti i koaliciju HDZ i SDP jer to su one koalicije koje ugrožavaju i ugrožavale su kako financijsku pomoć iseljeništva tako i ljubav prema Hrvatskoj. Glasajte za istinsku promjenu, a ne za promjenu obećavanu od strane onih čiji dosadašnji rezultati u biti ne pokazuju stvarnu i održivu promjenu na bolje za većinu građana. Kako bilo koja stranka može ponovno pokrenuti ekonomiju koju su zapravo uspjeli srozati i ugroziti? Naravno, ne može! Nedostaje im znanje! Kako bilo koja stranka može riješiti zemlju korupcije koja negativno utječe na živote većine Hrvata u Hrvatskoj koji jedva preživljajaju, ako to nije uspjela za dvadeset godina? Naravno, ne može! Nedostaje im snaga volje i znanje!

Hrvatski sabor u petak, 15. svibnja 2020., na dnevnom redu imao je prijedlog vladine koalicije o raspuštanju u ponedjeljak, 18. svibnja, što će omogućiti da se opći izbori održe krajem lipnja ili početkom srpnja. Jačanjem uloge drugih političkih snaga pored HDZ i SDP dugo iščekivane promjene za Hrvatsku imaju realne šanse ali potrebno je svakom biraču zauzeti se za nacionalni smjer boljitka i napretka. Potrebna je solidarnost i uvažavanje hrvatskog iseljeništva.

Ina Vukić, Sydney, Australija

17. svibnja 2020.

O autorici članka:

Ina Vukić je rođena na otoku Korčuli, te od 1962. živi u Australiji ali i u Hrvatskoj tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih gdje je i studirala na sveučilištu u Zagrebu i živila. Posjeduje sveučilišne diplome iz psihologije iz Zagreba te iz Sydneya gdje nakon završenog fakulteta u Sydneyu i magistrira psihologiju. Kao stručna psihologinja u Australiji naročito se bavila kliničkom i političkom psihologijom. U zadnjih nekoliko godina provodi nekoliko mjeseci u Hrvatskoj gdje putuje dva do tri puta godišnje. U Australiji je istaknuta psihologinja te već dva desetlijeća radi kao glavna izvršna direktorica za usluge mentalnog zdravlja i invaliditet koje financira vlada Australije u sjevernom Sydneyu.  Tijekom Domovinskog rata bila je najistaknutija žena u Australiji I iseljništvu u aktivnostima za lobiranje međunarodnog priznanja Hrvatske kao neovisne i suverene države, te u organiziranju sakupljanja više milijuna dolara novčane i druge pomoći obrani Hrvatske, zbrinjavanju izbjeglica i stotina hevatske djece ratne siročadi preko tadašnje udruge Spasite djecu Hrvatske koja je preimenovana u Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske. Bila je od konca 1991. politička tajnica HDZa u Sydneyu i po Australiji, te početkom 1994. napustila je članstvo u HDZu nakon par godina neuspješne borbe oko nestalih novaca i čekova za pomoć Hrvatskoj osobito onih koji su bili predani 1992. godine gosp. Stjepanu Mesiću da ponese bolnici u Gospiću te za bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu, Austrija. U svibnju 1995. za svoje osobite  zasluge za Republiku Hrvatsku odlikovana je Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista. Autorica je brojnih novinskih i inih članaka, osobito na engleskom jeziku o Hrvatskoj i tranziciji u demokraciju koji su objavljivani diljem svijeta. Potaknuta potrebom i željom da se svijetom širi istina o Hrvatskoj 2011. započela je na engleskom jeziku veoma utjecajan blog “Hrvatska, rat i budućnost” namijenjen zbivanjima u i oko Hrvatske osobito povijesno-politička te ona vezana uz Domovinski rat i poslije njega glede demokratizacije hrvatskog društva i povezana politička pitanja, na kojem i dan danas redovito piše i objavljuje. Njezini članci i osvrti osobito na rad Međunarodnog krivičnog suda u Hagu , o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima, o tranziciji iz komunizma (jednostranačko društvo) u demokraciju (višestranačko društvo) te o ulozi i važnosti hrvatske dijaspore za Hrvatsku  već su citirani u dvadesetak knjiga o međunarodnom pravu i sukobima, koje su izdali izdavačke kuće poput Oxford i Washington sveučilišta, te u do sada u 117 akademskih radova svjetskih znanstvenika. Već dvije godine dopredsjednica je HAZUDDa (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini) čije je sjedište u Švicarskoj.

Kolumne

Što nam je činiti u procesuiranju ratnih zločina

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Ivan Penava, gradonačelnika i Miroslav Škoro ističu da im je procesuiranje ratnih zločina jedan od tri proriteta njihovog saveza. Godinama slušamo ista ili slična obećanja o potrebi procesuiranje ratnih zločina, ali bez konkretnog odgovora što će i kad učiniti da se konačno pređe sa riječi na djela te ustroji učinkovit sustav procesuiranja počinjenih ratnih zločina.

Dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate me što bi trebalo učiniti. Budući se godinama bavim pitanjem procesuiranja ratnih zločina, a jedini sam iz Hrvatske imam status pravnog eksperta za nacionalno zakonodavstvo pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu i bio sam dio tima obrane generala koje je u Den Haagu branio i obranio generala i Hrvatsku ,držim da sam ovlašten i pozvan reći što nam je činiti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje su osposobljene te imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao.

Prvo što je bitno to da se svaki počinjeni ratni zločin može učinkovito rekonstruirati.

Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja .nalogodavaca i svih sudionika. Da bi sustavno i učinkovito pristupili procesuiranju ratnih zločina, trebamo u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu. Ponovno napominjem da sam prije dvije godinu javno sa svojim suradnicima iz Haaga ponudio stručnu pomoć i edukaciju kako bi nadležnim institucijama pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počinjenih ratnih zločina počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas ova vlast sustavno izbjegava. Zašto, prosudite sami.

Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr. predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to sprječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Evo vam kratkog odgovora što nam je činiti i kako trebamo prići pitanju procesuiranja ratnih zločina.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Spasimo kamene temeljce od propadanja!

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Početak pred izborne kampanje za parlamentarne izbore ukazuje na to kako će i ova izborna kampanja, ponovno biti bogata polaganjima kamena temeljaca za raznorazne promidžbene aktivnosti vlastodržaca. Naime, izborne godine, a posebno izborne kampanje u nas su vrijeme polaganja raznoraznih kamena temeljaca, presijecanja vrpci i raznoraznih otvaranja već davno otvorenih i puštenih u promet cesta, škola, vrtića, liftova i tome slično. Poseban problem je sadržan u činjenici da je veliki broj kamena temeljaca bešćutno ranijih godina pokopano u zemlju, obraslo korovom i zaboravom, nitko o njima ne vodi računa. Nemamo niti udruge za brigu o tom bešćutno zakopanom kamenju.

Kako zaštiti kamenje?

Opet smo svjedoci da predsjednik Vlade, ministri te župani, gradonačelnici, načelnici i ostali vlastodršci bešćutno zakopavaju kamene temeljce u zemlju. Stoga, već dugo vremena razmišljam kako zaštiti i spasiti od propadanja kamene temeljce, koji se uvijek postavljaju u tijeku neke izborne kampanje.

Postavljanje kamena temeljaca u Hrvatskoj je posebno aktualno od 1992. godine. Koliko je kamena temeljaca za razno razne projekte postavljeno od 1992. do danas, teško je utvrditi, ali je sigurno da preko 80 posto njih bešćutno trune u zemlji. Zbog toga, a u cilju zaštite okoliša i spašavanja kamena temeljaca od propadanja pozivam sve koji za svoje područje življenja i stanovanja imaju podatke o takvim zaboravljenim kamenima temeljcima, podatke dostave meni ili redakciji ovoga portala.

Zašto to tražim, jednostavno zbog toga da iste kamene temeljce izvadimo van i spasimo ih od daljnjeg propadanja.

Bešćutan odnos

Na vađenje postavljenih i zaboravljenih kamena temeljaca pozvat ćemo njihove postavljače, predstavnike stranke koja je kamen bešćutno bacila u zemlju, te hrvatske građane koji su svjedočili činu bacanja kamena u zemlju. Ova akcija može imati neslućene domete, te njoj trebaju svjedočiti i predstavnici medija, prije svega onih koji su, onda, svjedočili bacanju kamenja u zemlju, te opet pročitati tekst kojim su obavijestili javnost da je kamen postavljen. Ogroman učinak ove akcije ”Spasimo kamen temeljac od propadanja” imat će i pozitivne zdravstvene učinke na bešćutno zatrpana kamenja, jer ona podsvjesno imaju traume i psihološke probleme, a uzrok je upravo taj bešćutni odnos prema kamenu.

Kako se će ove godine diljem zemlje postavljati novi kameni temeljci, stoga krenimo u spašavanje ranije bešćutno zakopanih kamena diljem Lijepe naše. Zamislite koliko kilometara cesta se može izgraditi od bešćutno zatrpanih kamena temelja!? Kameni temeljci im oprostiti neće.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Sretan ti 29. rođendan – Hrvatska vojsko !

Published

on

Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata; autor Marko Perić

Piše: Pero Kovačević

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 29. rođendan. Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska. Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih.

Prisjetimo se kako je stvarana hrvatska oružana sila, kako je stvarana pobjedonosna Hrvatska vojska. Naime, 28. svibnja 1991. godine na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH. Prigoda je to da se prisjetimo kako je stvarana Hrvatska vojska. Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo. Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava.

Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizira, unutar policijskog sustava i provodila se legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska. U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava. Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine. Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane. Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine. Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske. Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine prvi put u Zagrebu predstavljene javnosti.

U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine. Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava. U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi. Dana 17. kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elemenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH; • Plan uporabe oružanih snaga RH i • Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima, a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral… Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata.

To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO . Sretan ti 29. rođendan.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije