Svaki godišnji odmor, kojeg nastojimo provesti što lijepše, uz more, toplinu sunca, radosti ljetnih užitaka zasigurno želimo upotpuniti i sa kvalitetnom hranom, u nekom od ugostiteljskih objekata ili hotela u brojnim turističkim destinacijama diljem Lijepe naše, gdje se već sada traži „stolica više“.
A da bi sve bilo onako kako smo zamislili, naravno da želimo znati gdje dobro jesti, gdje su kvalitetni restorani, gdje ćemo se osjećati ugodno, i ponovo se vratiti onim ugostiteljima, turističkim djelatnicima koji su nam pružili osjećaj da će nam i ovaj godišnji odmor ostati u pamćenju.
Ovo je jedna naša priča s kojom nemamo namjeru reklamirati najbolji restoran, hotel ili određeni ugostiteljski objekt, želja nam je da doprinesemo promicanju kvalitete, konkurentnosti i podizanja restoranske kulture, što vjerujemo da će doprinijeti afirmaciji velikom broju restorana a time i utjecati na kvalitetu restoranske ponude.
Ovo je naša priča o restoranu, kojeg smo nasumično posjetili a koji je, svojim radom u protekloj godini zadržao vjerne goste koji im se ponovno vraćaju, ali i stekao nove poklonike, i to ne samo zbog izvrsne hrane nego i zbog vrhunske usluge i ugodnog ambijenta.
Sama riječ Rovinj, govori nam sve, kao i svako pravo turističko mjesto, nudi pregršt restorana s raznolikom ponudom u kojoj se ponekad poprilično teško snaći. Na umu treba imati da se u posljednjih nekoliko godina kvaliteta ugostiteljske ponude značajno poboljšala i da ima puno mjesta na kojima se vrlo dobro jede.
Hrana je naravno bazirana na raznovrsnim i bogatim ponudama, no za „oko“ nam je zapelo da domicilni portali protežiraju lokalne ugostitelje, što bi po mnogima bilo i ispravno,no kad se pogleda da se recenzije i preporuke ne poklapaju s činjeničnim stanjem, usudili smo se pokušati srušiti stereotipe da se u Rovinju najviše traže specijaliteti od ribe i morskih plodova, i tradicionalne istarske delicije.
Naše osobno iskustvo govori drugačije, a ono što smo doznali u razgovoru sa Eduardom Jakupijem, vlasnikom restorana Copacabana otkrilo nam je više, drugačije, saznali smo puno onoga što je „skriveno“ daleko od turisičke zbilje, pravog rada, života tijekom turističke sezone, kako kod gostiju ali i kod svih onih koji su u svakodnevnom poslu i čiji je cilj isti, da se sezona odradi kvalitetno, da svi budu zadovoljni.
Kao najstariji od djece obitelji Jakupi, Eduard kaže da je sa svojih 33 godine, kroz obiteljski posao u ugostiteljstvu, koji seže kroz 16 godina, sa četiri restorana u Rovinju upoznao sve prednosi i nedostatke u ovom poslu.
„ Rovinj je specifična turistička destinacija, što zbog blizine za inozemne goste ali i po kvaliteti…, od smještaja, usluga u restoranima, kulturno povijesnim vrijednostima, brojnih kulturno turističkih manifestacija. Puno putujem, i slobodno mogu kazati da je Rovinj i dalje relativno po cijenama pristupačan raznim kategorijama gostiju, kad se govori o hrani i piću. Rovinj je zadržao prvenstveno kvalitetu s tim da su cijene za razliku od nekih drugih turističkih sredina itekako pristupačnije.
Uzmimo samo u obzir da je kod nas kava koštala 1,5 eura, a ne tako daleko od nas, tik uz granicu, plaćala se 2,5 eura. Tu je i primjer plaćanja parkinga. U Dubrovniku u udaljenoj zoni cijena je iznosila 25 kuna po satu a kod nas 7-8 kn. Ne želim generalno govoriti o cijenama na području Hrvatske, no bazirajmo se samo na period rada od Uskrsa 01.travnja do 15. studenog, cijene variraju i teško ih je objasniti, generalizirati“ kaže nam Eduard.
Kad je riječ o strukturi gostiju Eduard kaže da sadašnji pokazatelji predsezone govore, a to će vjerovatno i ostati, najbrojniji a i najbolji porošači su Njemci, slijede Austrijanci pa Italijani. Italijani su ipak izuzetak, jer ih znatan broj u Istri posjeduje nekretnine.
Kad je riječ o hrani, zanimalo nas je što gosti najviše jedu, da li gledaju na cijene i tko najviše i koliko troši ???
„Budimo realni, treba reći da je potrošačka moć pala, puno se manje troši, jer prije se računalo da vam po jednoj stolici ide 25-30 eura u prosjeku, no sada to možemo gledati kroz nekih 15-20 eura. Sve je to uzrok stanja prije i poslije korone. Puno je firmi propalo, puno je ljudi ostalo bez posla, ali ipak radi se, živi se.
Najviše se jede meso, od 100 % jela najviše nam je oko 70% mesnih jela, iako sada bilježimo vidan porast konzumacije tjestenina, pica, što je i logično, jeftinije je i prihvatljivije. Rovinj je poznat i sa specijaliziranim, ribljim restoranima, no tu su i mediteranske kuhinje koje nude ribu i meso.
Hrvatska, pogotovo za vrijeme turističke sezone vapi za radnom snagom. Procjene su da će se ove godine izdati najmanje 160-180 tisuća dozvola za strane radnike, od čega samo za turizam 32.306. Kako vi stojite sa radnicima, jer kako ste spomenuli vaša firma „Amor Viktoria“ ima u Rovinju četiri restorana ?
U četiri restorana imamo oko 80 % stranih radnika, od čega u predsezoni zapošljavamo oko 60 a za vrijeme udarne sezone 80-85 radnika. Nekad su to bili radnici iz Slavonije, no danas su neka drugačija vremena, granice su se otvorile, ljudi su otišli, ne „trbuhom za kruhom“ nego zbog neke sigurnotsi, jer sigurnost nije da šest mjeseci radiš a šest ne. Moram s odgovornošću napomenuti, da privatnici puno bolje plaćaju radnike nego hotelske kuće. Primjer je i Maistra, dobar je poslodavac, ali plaće …., a ako pogledamo hotelsku uslugu i usluge kod privatnika…, moglo bi se pričati.
Za kraj kažite nam kako se živi od vaše branše, kako ste zadovoljni vi i vaši radnici ?
Budimo realni, tko radi pošeno, kažimo po PS-u, može se živjeti lijepo, može se zaraditi. Ne zaboravimo da nigdje u svijetu ne postoji takakav susav rada kao kod nas u Hrvaskoj, da radiš šest mjeseci a šest mjeseci „odmaraš“. Imamo toliku količinu posla kroz šest mjeseci da nama poslodavcima i djelatnicima omogućava kažimo, solidan život. A kako su radnici zadovoljni plaćama, molim sami ih pitajte ….
Izvor: Dražen Prša
