Piše: Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Iako je 2018. godine obilježena 440. obljetnica jedne od najznačajnijih bitaka u hrvatskoj vojnoj povijesti, događaj je kao važna obljetnica ostao bez pokroviteljstva najviših javnih institucija. Ova važna bitka s tragičnim svršetkom po hrvatsko katoličko stanovništvo, ukazuje i dandanas na nesalomljiv duh naroda i njegovo ne pristajanje na polovična i privremena rješenja. Branitelji Gvozdanskog te su 1578. godine pokazali što je žrtva u obrani vlastita kućnog praga.

Prodor 10.000 Osmanlija kroz pitomi ruralni kraj hrvatskog Pounja označio je početak duge i krvave borbe za opstanak kršćanstva i života kakvog Europa tada poznaje. Sijući smrt i razaranja, ostavljajući iza sebe mrtve i osakaćene žitelje i spaljene kuće, osvajači dolaze do podnožja utvrde koju brani 300 kršćanskih branitelja, koji nisu svi vojnici.

Borba za utvrdu Gvozdansko traje puna tri mjeseca do kobne noći s 12. na 13. siječnja 1578. godine kada je otpor branitelja prestao i kada su u mukloj zimskoj tišini Osmanlije provalili vrata i ušli u utvrdu. Utvrda je bila puna nepomičnih tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece koji su odolijevali daleko jačem neprijatelju bez hrane, vode i drva za ogrjev. Imali su priliku za uzmak, jer im je bio ponuđen izlazak iz utvrde i prelazak na prijateljski teritorij bez žrtava, no branitelji Gvozdanskog radije su izabrali junačku smrt braneći svoj dom i svoju granicu od Osmanlija i svijeta kojem nisu pripadali.

Ova predanost žitelja posjeda plemenitaša Zrinskih u Gvozdanskom, seljaka i rudara sa ženama i djecom, podsjeća na upornost branitelja američke utvrde Alamo, s osnovnom razlikom što je priča o Alamu poznata u svjetskim razmjerima, a u američkom je društvu simbol otpora protiv tirana. U Gvozdanskom su smrznuti branitelji dočekali ulazak osvajača u grad, prizor koji je 1578. potresao i same Osmanlije, koji im stoga odaju pijetet u vidu sahrane po kršćanskom obredu. A kakav im pijetet odajemo mi danas? Naše pretke, branitelje katoličkog svijeta ondašnje Europe, sporadično spomenemo u popularnoj literaturi. Da bismo ispravili ovu nepravdu, našim pradjedovima treba odati počast sukladnu njihovom činu i simbolici koju on predstavlja: borba protiv tiranije i borba za život kakav poznajemo u vlastotoj zemlji.

Stoga i opet apeliram na Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za hrvatski Alamo – Gvozdansko.

Piše: Snježana Nemec

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost, da nikad nismo  dovoljni  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo. Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filofofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Kako god okrenemo uvijek se se na kraju vraćamo sebi. To je, uostalom i jedino mjesto gdje možeš doći  i sačekati samog sebe, nakon događaja i stanja u koja te ista dovode. Stanja vraćanja sebi nije nitko pošteđen pa tako ni predsjednički kandidati. Pobijedili ili izgubili, povratak je neminovan samo što je materijal zvan – dobro sam ili nisam dobro, ipak drugačiji. Kako se oni osjećaju, koje je stanje njihovog duha, vlada li tu mir ili oluja ili se sve to miješa je ipak samo pretpostavka, a kažu da pametni ljudi ne pretpostavljaju. No ono što je pitanje i koje bi predsjednički kandidati u susretu sa samim sobom trebali postaviti je kako se mi osjećamo, navučeni kroz sve te godine na neko stanje sado – mazo odnosa, u kojem se metaforički rečeno na jedan mig bacamo u vatru, znajući da ipak u konačnici tu nema nekog progresa koji očekujemo.

Nakupine lošeg materijala, sva ta naša svijest i podsvijest mora se negdje ispoljiti pa tako nakon  sučeljavanja čovjek ode spavati nadajući se  mirnoj noći. No to nije bila mirna noć već mala noćna mora,  jer u noći je podsvijest u „punom sjaju“ i drma nas poput groznice, ukazujući nam kako je to netko rekao, na programe i traume ali i energetske nakupine koje smo preuzeli od drugih  i koje nam ne daju mira. Uglavnom, odlazim kod frizerke,  a ista mi na kraju umjesto frizure naplaćuje komad pancete za 564 kune. Provlači karticu, traži odobrenje. Prošlo je. Potom se bunim, čini se zakašnjelo. Frizerka prepoznaje moje stanje i pokušava me smiriti ponovno provlačeći karticu na 24 rate.  Odlazim nezadovoljna uslugom, ali mirnija jer nametnuto mi je ipak rastegnuto da mogu preživjeti.

Esencijalno je pitanje kako je došlo do takvog unutarnjeg stanja, od kuda sav taj loš materijal koji smo nakupljali kada razmišljamo, pitamo se, slušamo, govorimo, čitamo…Zbog čega ili koji dio nas zapravo kreira ovakvo stanje. Ono smo što posjedujemo u sebi, što smo upijali u vanjskom svijetu i bili izloženi programiranju ili manipulaciji i upravo s tim  kreiramo svoje stanje.

Ako sav taj materijal vučemo iz djetinjstva ili nekih ranijih vremena, a koji govori da se od nas očekuje poslušnost,  da nikad nismo  dovoljno  dobri spram onih drugih i velične koju su stvorili o sebi samima tada taj materijal prenosimo na sve odnose u kojima jesmo.  Tada dolazimo i u situaciju da nam se ne iskazuje poštovanje, da nam je je dostojanstvo ozbiljno poljuljano. Ako za sobom vučemo neki strah  on će  biti prepoznat i za to ćete dobiti neki vid potvrde vašeg stanja, bilo da se radi o vašem nadređenom, vašem partneru ili državi. To je gotovo životna filozofija, aksiom koji se ne dokazuje. 

Sva ta naša negativna uvjerenja koja se poput sjene vuku izgledaju kao rupe u koju svi oni frustrirani, gnjevni, oni čiji ego ne prepoznaje riječ doziranje, oni koji su se proglasili šekspirovskim makro svijetom  ubacuju  svoj otpad. To su ljudi oko nas, naši poznanici, kolege, susjedi, naši partneri od kojih to najmanje očekujemo i koji će vam kako je to netko rekao “davati” mrvice ljubavi i arsenal “postupaka” koji će u izazvati strahove da ga nismo dostojne, da će nas odbaciti, da je nedostižan. Takvi mogu pokazati i  grubost i agresiju, ponižavanje i obezvrjeđivanje sve do točke kada ni ne primjećujemo da smo oblikovani prema “zahtjevima” onog drugog, što, ubija našu osobnost i odnos u kojem jesmo.

Ta točka oblikovanja prema „zahtjevima“ metaforički je i naš odnos s politikom, u kojem oblikovanje nije grubo već suptilno, do granice neprepoznatljivosti i nemogućnositi isčitavanja, ali tragovi ostaju.

Naše snage u takvim stanjima moraju biti usmjerene na popravljanje samog sebe, na sposobnost upravljanja i davanja smisla vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima. I koliko god bilo teško kopati po našoj  podsvijesti koja, iako primitivna uvijek pobjeđuje  u jednom trenutku ćete tamo pronaći ono što ste izgubili. To je jedini način da izbacite sav taj nakupljeni i loš materijal u vama  kako bi spasili sebe i bili ono što uistinu jeste, a ne što ste postali u svjesnom stanju nametnutim. Nametnuto, grubo ili suptilno je nametnuto i ne može biti dobro, jer vas odvaja od vas  samih.

Piše: Pero Kovačević

Branko Bačić, predsjednik Kluba HDZ-a, izjavio je u ponedjeljak kako je tajming presude Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL dovoljan pokazatelj koliko i tko utječe na hrvatsko pravosuđe. Jada se Bačić i pribojava da je tajming presude usmjeren protiv njegove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, koja će se “kolačima” boriti protiv korupcije.

E, moj Bačiću kad uspostavimo pravnu državu i institucije pravne države koje rade profesionalno, stručno, objektivno, zakonito i pravovremeno svaki tjedan ćemo imati izricanje presude nekom „kapitalcu“ iz redova dužnosnika HDZ-a i SDP-a i „kapitalaca“ i tajkunčića povezanih s njima.