Piše: Pero Kovačević

Nakon jučerašnje konferencije za novinara Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara ,koju je sazvao godinu dana nakon velikog prosvjeda u tom gradu, na kojemu se tražilo procesuiranje ratnih zločina, dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate što bi trebalo učiniti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao. Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja.

Božinovićeve radne skupine to ne mogu napraviti. Treba u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati, da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Den Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu.

Ponovno napominjem da sam prije godinu otvoreno sa svojim suradnicima iz Den Haaga ponudio stručnu pomoć kako bi im pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas sustavno ova vlast izbjegava. Zašto, prosudite sami. Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to spriječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Zaključite sami.

Piše: Pero Kovačević

U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac, Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić, Marina Merzel Lovrić, i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”.

Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb? Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića, koja je, čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“. Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“. Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova do zagrebačkog manhattna? Sve je više političara koji se bave lobiranjem.

Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara, novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika, tajkunčića i tajkuna, raznih „domoljuba“ i tako dalje. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja, korupcije i mita.

Što je lobiranje? Dakle, što je lobiranje?

Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih, njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom? Što je korupcija? Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru. Što je mito? Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama.

”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“. Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula, Matu Granića, Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje. Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.

Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je, svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”.

Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera, Jadranke Kosor ili Milana Bandića , Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića, danas kod Andreja Plenkovića, Borg grupe ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana. Hrvatska nema propise o lobiranju, a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita. Bit će interesantno pratiti, koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito?? Nemojte me krivo shvatit, međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo.

U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.

I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže:

„No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“

Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.

Piše: Pero Kovačević

„Jedni bi od predsjednika napravili farona, a drugi marionetu. To je opasno“- kaže Kolinda Grabar –Kitarović usvom zadnjem intervjuu.

Pokušajmo ukratko analizirati ove njezine riječi koje su prije svega upućene Miroslavu Škori i Zoranu Milanoviću. Prije analize, podsjetimo se što je Kolinda Grabar –Kitarović obećala da će napraviti u sadašnjem mandatu: – bit ćemo jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država Europe i svijeta,poput Švicarske; – organizirat ću i poticati borbu protiv korupcije; – neću se libiti lupiti šakom o stol predsjedniku vlade niti pozvati na odgovornost bilo kojeg ministra; -zaustaviti ću iseljavanje mladih ; -preokrenut ću negativne demografske trendove; -riješit ću pitanje blokiranih i ovršnih. -preselit ću ured i itd“.

Što je od obećanog ispunila? Ništa i natječe se za drugi mandat. Često koristi izliku da nešto obećano nije mogla izvršiti ili napraviti jer su joj ovlasti ograničene. Znači nije napravila ništa od onog na čemu je dobila izbore i što je obećala građanima, a natječe se za drugi mandat i protivi se povećanju ovlasti predsjednika Republike. Tu stvarno puno toga ne štima. Postavlja se pitanje zašto se onda Kolinda Grabar Kitarović uopće natječe za drugi mandat? Da dobije drugi mandat opet neće izvršiti niti jedno obećanje dato u kampanji za prvi mandat jer su joj kako sama kaže eto ovlasti ograničene . Jedino će moći navijati i pjevati.

Objektivno gledano stvarno mi nije jasna zašto se Kolinda Grabar Kitarović i svi drugi koje se vide na mjestu predsjednika Republike, a nezadovoljni su iseljavanjem mladih, demografskim trendovima, nedjelovanjem institucija pravne države,radom pravosuđa, radom Plenkovićeve vlade, položajem radnika, umirovljenika itd, a protive se povećanju ovlasti predsjednika Republike uopće kandidiraju. Znači briga njih za probleme građana, za nezadovoljstvo naroda.

Što se natječete kad ništa nećete moći promijeniti i učiniti da se konačno riješe i bar započne rješavanje svih pobrojanih problema. Od predsjednika se traži djelovanje i odgovornost. Postavlja se pitanje: zašto bi netko opet glaso za Kolindu Grabar Kitarović koja ništa od obećanog nije ispunila zbog ograničenih ovlasti kako kaže, a protivi se nužnom povećanju ovlasti predsjednika Republike. Zašto bi netko nezadovoljan svim nabrojanim u zemlji dao svoj glas Zoranu Milanoviću koji bi predsjednika Republike pretvorio u fikus i koji je vodio najlošiju vladu po svim rezultatima i parametrima. Naravno da Milanovića ne zanimaju veće ovlasti, imao ih je kao predsjednik Vlade i koristio za zaduživanje i let službenim zrakoplovom za privatne potrebe. Za Milanovića nam je jasno, bitna mu je mogućnost korištenja službenog zrakoplova i možda plaćica, a Kolinda bi i dalje očito bila “predsjednica navijačica”.