Piše: Snježana Nemec
Razumljivo je da čovjek zna koristiti drugog čovjek kako bi na njemu zadovoljio svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga….Razumljivo je i da se agresija obično hvata za neku provokaciju, ili se stavlja u službu neke zamisli. Međutim ono što je razumljivo ne znači da je dobro i prihvatljivo. Agresija je strahovita prepreka kulturi. Obrana od iste može unesrećiti isto kao i agresija.
Čim netko uskrsne na političkoj sceni koji ne odgovara onom drugom, probude se duhovi i predizborna scena postaje do gadljivosti prepuna sapunjave stvarnosti i likova, u kojoj, svekrve, punice, pokoja zla maćeha kuju planove, saveze……Nije to rezervirano samo za naš prostor da si ne laskamo, ali kod nas je uvijek isti modus operandi, ponaprije prouzročen nerasčišćenom prošlošću koja nam je zakačena za ramena i koja pred svake izbore prelazi u paranoidnu šizofreniju od koje svi obolijevaju.
Dominantna,
gotovo totalitarna kultura sukoba prisutna je stalno, samo je pitanje kada će je neki okidač probuditi i ponovno
pokazati kako se ubija razum. Jesu li on/ ona desničari, primitivci, glupani,
ustaše, fašisti koje „lijevi umnici“ etiketiraju i koje bi valjda trebalo smjestit na neku hrvatsku Spinalognu? Jesu li on /ona ljevičari koje „desničari“
etiketiraju i koji bi vlastitu mater prodali za neku bolju budućnost, koji
svaku kritiku na vlastiti račun smatraju napadom na slobodu izražavanja,
verbalnim terorom, govorom mržnje, i koji kao da su u najmanju ruku s podebljanom kožom, na vlastitu inicijativu
poslani na Zemlju, u ulozi sakupljača osuda.
A nema više ni
na našoj ni na svjetskoj političkoj sceni ni ljevičara i desničara. Postoje
samo natruhe nečega što je nekada postajalo i imalo svoj definiciju i svoje ciljeve. Smisao podjele na političku ljevicu i
desnicu gubi se u povijesnoj zbilji. I jedna i druga politička opcija, ako želi
polučiti pozitivan izborni rezultat, mora u svojim programima koketirati sa
svim segmentima društva putem predizbornih obećanja. Osvajanje političke vlasti
stoga ostaje smisao, ali i cilj političke borbe. Ljevica i desnica u političkom
smislu zapravo ne postoje.
No mi se krvimo, etiketiramo, vrijeđamo
ponavljamo jedne te iste riječi i fraze, ne razumijevajući navedeno. Zaboravljajući kako funkcioniranje na bipolarnom
principu crno- bijelo nije dobro.A zbog čega? Zbog ekonomske i političke
manipulacije, koja ima zadatak stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i
ostvariti svoje ciljeve. Sve to znamo, ali padamo nemilice u zaborav,
vrijeđajući jedni druge.
Razumljivo je da čovjek zna koristiti drugog čovjek kako bi na njemu zadovoljio
svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga….Razumljivo je i da se agresija obično hvata za neku provokaciju, ili se
stavlja u službu neke zamisli. Međutim ono što je razumljivo ne znači da je dobro i
prihvatljivo. Agresija je strahovita prepreka
kulturi. Obrana od iste može unesrećiti isto kao i agresija. Navedeno bi se
moglo dovesti u korelaciju sa današnjim sportom kada okolnosti koje nameće
dominantni poredak vrijednosti i strategija globalnog društva forsiraju
vrhunski profesionalni sport, nauštrb njegovanja drugih elemenata tjelesne
kulture i tada se nameće pitanje čemu
sve to služi, ako ne, prije svega, prestižu vladajućih društvenih struktura i
zadovoljavanju njihovih potreba.
Imati svoje stavove,
zastupati, biti dosljedan sebi su riječi
koje se mogu staviti kao epigraf čitave filozofije morala. I to je potrebno,
ali pritom treba biti svjestan koliko naši ciljevi odgovaraju našoj osobnosti,
koliko su oslobođeni od
utjecaja sa strane i sa kojom snagom ostvarujemo svoju težnju, zasnovanu na
sebi samom, ni od koga propisanu, ni od koga nametnutu i ničim sugeriranu ili
barem sa zdravim granicama jer svi smo mi danas ovisni o nekome ili nečemu. I
kad vidim, primjera radi palac dole za predsjedničkog kandidata i gotovo da
osjetim mržnju ne uzvraćam istom mjerom
jer razum kaže- svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoje stavove. Samo
argumentima mogu i želim pobiti to što vidim i što mi se ne sviđa. To je tada
moja politička kultura i moja razina svijesti. Samo su razum i kontrolirana
emocija ti koji trebaju djelovati. To što taj razum ne dolazi od kuda bi trebao
i od kojih očekujemo je zapravo ono što nas baca u emocionalnu komponentu od
koje smo i sačinjeni, a s tim i u emocionalnu dezorijentiranost je ipak neko
drugo pitanje iznad koje se čovjek treba izdići, a ne postati mehanizam
manipulacije.
Čini se da više nije ni pitanje
jesmo li mi u stanju bilo što napraviti, već je pitanje što učiniti sa
nezadovoljstvom i kako ga artikulirati. U svemu ovome stalno si i potvrđujemo kako ni institucije sustava, ni mi, kao
pojedinci nemamo pojma što je to politička kultura, kako se stječe, uči. Izostaju jasno oblikovani stavovi prema onima koji
donose odluke, ali i prema nam samima. Nitko nas nije učio političkoj
socijalizaciji i političkoj kulturi, ali postoji nešto što se zove
inteligencija, učenje iz iskustva u kojem paziš da se povijest ne ponavlja i da ne ponavljaš
iste greške. I sve je zapravo savršeno jasno, poput
kristalnih klasa koje spajamo u jedan kristalografski sustav, ali to jasno ne
dopire.