Povezite se

Kolumne

Čim netko uskrsne na političkoj sceni koji ne odgovara onom drugom, probude su duhovi

Objavljeno

-

Piše: Snježana Nemec

Razumljivo je da čovjek zna koristiti drugog čovjek kako bi na njemu zadovoljio svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga….Razumljivo je i da se agresija  obično hvata za neku provokaciju, ili se stavlja u službu neke zamisli. Međutim ono što je razumljivo ne znači da je dobro i prihvatljivo. Agresija je strahovita prepreka kulturi. Obrana od iste može unesrećiti isto kao i agresija.

Čim netko uskrsne na političkoj sceni koji ne odgovara onom drugom, probude se duhovi i predizborna scena postaje do gadljivosti prepuna sapunjave stvarnosti i likova, u kojoj, svekrve, punice, pokoja zla maćeha kuju planove, saveze……Nije to rezervirano samo za naš prostor da si ne laskamo, ali kod nas je uvijek isti modus operandi, ponaprije prouzročen nerasčišćenom prošlošću koja nam je zakačena za ramena i koja pred svake izbore prelazi u paranoidnu šizofreniju od koje svi obolijevaju. 

Dominantna, gotovo totalitarna kultura sukoba prisutna je stalno, samo je pitanje  kada će je neki okidač probuditi i ponovno pokazati kako se ubija razum.  Jesu  li on/ ona desničari, primitivci, glupani, ustaše, fašisti koje „lijevi umnici“ etiketiraju i  koje bi valjda trebalo  smjestit na neku hrvatsku Spinalognu? Jesu  li on /ona ljevičari koje „desničari“ etiketiraju i koji bi vlastitu mater prodali za neku bolju budućnost, koji svaku kritiku na vlastiti račun smatraju napadom na slobodu izražavanja, verbalnim terorom, govorom mržnje, i koji kao da su u najmanju ruku s podebljanom kožom, na vlastitu inicijativu poslani na Zemlju, u ulozi sakupljača osuda.

A nema više ni na našoj ni na svjetskoj političkoj sceni ni ljevičara i desničara. Postoje samo natruhe nečega što je nekada postajalo i imalo svoj definiciju i svoje ciljeve. Smisao podjele na političku ljevicu i desnicu gubi se u povijesnoj zbilji. I jedna i druga politička opcija, ako želi polučiti pozitivan izborni rezultat, mora u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja. Osvajanje političke vlasti stoga ostaje smisao, ali i cilj političke borbe. Ljevica i desnica u političkom smislu zapravo ne postoje. 

No mi se krvimo, etiketiramo, vrijeđamo ponavljamo jedne te iste riječi i fraze, ne razumijevajući navedeno. Zaboravljajući kako funkcioniranje na bipolarnom principu crno- bijelo nije dobro.A zbog čega? Zbog ekonomske i političke manipulacije, koja ima zadatak stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i ostvariti svoje ciljeve. Sve to znamo, ali padamo nemilice u zaborav, vrijeđajući jedni druge. 

Razumljivo je da čovjek zna koristiti drugog čovjek kako bi na njemu zadovoljio svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga….Razumljivo je i da se agresija  obično hvata za neku provokaciju, ili se stavlja u službu neke zamisli. Međutim ono što je razumljivo ne znači da je dobro i prihvatljivo. Agresija je strahovita prepreka kulturi. Obrana od iste može unesrećiti isto kao i agresija. Navedeno bi se moglo dovesti u korelaciju sa današnjim sportom kada okolnosti koje nameće dominantni poredak vrijednosti i strategija globalnog društva forsiraju vrhunski profesionalni sport, nauštrb njegovanja drugih elemenata tjelesne kulture i  tada se nameće pitanje čemu sve to služi, ako ne, prije svega, prestižu vladajućih društvenih struktura i zadovoljavanju njihovih potreba.

Imati svoje stavove, zastupati, biti dosljedan sebi  su riječi koje se mogu staviti kao epigraf čitave filozofije morala. I to je potrebno, ali pritom treba biti svjestan koliko naši ciljevi odgovaraju našoj osobnosti, koliko su oslobođeni od utjecaja sa strane i sa kojom snagom ostvarujemo svoju težnju, zasnovanu na sebi samom, ni od koga propisanu, ni od koga nametnutu i ničim sugeriranu ili barem sa zdravim granicama jer svi smo mi danas ovisni o nekome ili nečemu. I kad vidim, primjera radi palac dole za predsjedničkog kandidata i gotovo da osjetim mržnju ne  uzvraćam istom mjerom jer razum kaže- svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoje stavove. Samo argumentima mogu i želim pobiti to što vidim i što mi se ne sviđa. To je tada moja politička kultura i moja razina svijesti. Samo su razum i kontrolirana emocija ti koji trebaju djelovati. To što taj razum ne dolazi od kuda bi trebao i od kojih očekujemo je zapravo ono što nas baca u emocionalnu komponentu od koje smo i sačinjeni, a s tim i u emocionalnu dezorijentiranost je ipak neko drugo pitanje iznad koje se čovjek treba izdići, a ne postati mehanizam manipulacije.

Čini se da više nije ni  pitanje jesmo li mi u stanju bilo što napraviti, već je pitanje što učiniti sa nezadovoljstvom i kako ga artikulirati. U svemu ovome stalno si i potvrđujemo  kako ni institucije sustava, ni mi, kao pojedinci nemamo pojma što je to politička kultura, kako se stječe, uči. Izostaju  jasno oblikovani stavovi prema onima koji donose odluke, ali i prema nam samima. Nitko nas nije učio političkoj socijalizaciji i političkoj kulturi, ali postoji nešto što se zove inteligencija, učenje iz iskustva u kojem paziš  da se povijest ne ponavlja i da ne ponavljaš iste greške. I sve je zapravo savršeno jasno, poput kristalnih klasa koje spajamo u jedan kristalografski sustav, ali to jasno ne dopire.

Kolumne

Danas neću plakati…

Published

on

Dražen Prša

Prije dva dana plakao sam, gledajući nepravdu, politiku koja radi zlo mojem narodu, i svemu onom što smo stvarali, mi branitelji, za ove “novo rođene” domoljube, koji nam sad kroje sudbinu. Danas neću plakati, rekao sam sebi. Neću praviti društvo suzama, neka same teku, slijevaju se u tišini. Sjedit ću uz svijeću i gledati njen plam koji svijetli onima koji su otišli putem pravde, istine i slobode.

Danas sam tužan i gledam negdje u daljinu, pokušavajući pobjeći sjećanjima, jer danas je još jedna godina obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Još jedna godina prisjećanja na ubijene, zarobljene i nasilno odvedene…. Još jedno paljenje svijeća, polaganje cvijeća na grobove poginulih i ubijenih koji su branili i obranili svoju zemlju. Na sve one kojih više nema, a bili su tu.

A, oni zvani političari obilježavaju jednom godišnje. Jednom u 365 dana sjete se grada heroja Vukovara. Jednom godišnje najvjerojatnije i pomisle, ili osjete neku tugu zbog ljudi koji više nisu s nama, ili su tu zaboravljeni od svih. Nisam čak ni siguran u to emotivno stanje pojedinaca, jer debela većina ratišta nije ni vidjela, već se skrivala u svojim sigurnim rupama. Na njihovu sramotu naravno, na sramotu svakog čovjeka koji barem na ovaj Dan sjećanja ne osjeti neku sjetu, stanje koje se ne da ni opisati. Na spomen i uspomenu na neka užasna vremena. A moje stanje je trajno stanje, neki kolorit osjećajnih naboja koji se miješaju iz minute u minutu. Što reći, što pomisliti na vrijeme od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine, kada je počela borba za Vukovar, pa do sloma obrane tog grada heroja. Kako se otrgnuti tuzi prisjećajući se 1.624 poginulih, 2.500 ranjenih, 5.000 odvedenih u srpske koncentracijske logore te oko 22 tisuće Hrvata i ostalih ne srba protjeranih…

Živimo danas u nekim čudnim vremenima, u vremenima zabranjenih emocija, emocionalnoj dezorijentiranosti, jer u svakom trenutku od nas se očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo naše osjećaje, jer njihov intenzitet nije poželjan. On izlazi izvan onog okvira dirigiranog ponašanja. Ja ne mogu, neću i ne želim potiskivati ovu svoju urođenu dispoziciju, osjećaje koji me preplavljuju. Prolazio sam i prolazim njihov širok spektar, od gađenja, straha, apatije, srama, i to onog užasnog srama što sam svjedočio i svjedočim današnjoj Hrvatskoj. Prolazim i novi. Pokušavaju me i naučiti kako izgleda praznina i nemoć u pokušajima očuvanja meni svetog. Zato još jednu godinu podvlačim crtu, prvenstveno onu emotivnu crtu, jer ona je bila najizraženija i konstanta, uvijek tu, i nerijetko isprovocirana od strane naše politike koja je u kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, bez imalo etičnosti, savjesti otrgnute od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na stvarnost. Moje i njihove emocije su dijametralno suprotne, ne želim ih ni uspoređivati, ne želim biti uz bok s egocentricima koji se naših heroja prisjećaju jednom godišnje. I pitam se gdje na taj dan pronalaze izgubljeno, nikad postojano domoljublje. U Božjoj pomoći? Sumnjam.

Ponosan na svoje suborce, na one koji su otišli, one koju su pored mene, na sve one koji znaju o čemu govorim. Ponosan i ove godine i cijelo vrijeme na sve one koji su oduvijek znali što znači domoljublje, jer bez domoljublja i domoljuba Hrvatska nikada ne bi obranjena bila. U mojoj tuzi i današnjoj tišini, danu koji plače, pokušat ću biti ponosan što sam tek jedan od onih koji su živjeli i branili svoj dom u vremenu koje će vječno ostati zapisano u duši svakog domoljuba, u duši svakog čovjeka. Danas neću plakati. Samo suzama ću pustiti da teku u sjećanjima.

studeni 18, 2012

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Pero Kovačević: “Što je suverenizam ???”

Published

on

Piše: Pero Kovačević

Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se mi hrvatski suverenisti zalažemo.

Suverenizam znači svoj novac (dok ne odlučimo drukčije), neovisno pravosuđe, uređen pravni sustav, uređeno gospodarstvo, funkcionalno uređena vojska, i opći (nacionalni) interes svih građana Hrvatske.

Cilj nam je da Hrvatski sabor donosi zakone u interesu hrvatskog čovjeka, ne u korist interesnih skupina i raznoraznih lobija. To znači da će se ovršni zakon donijeti u interesu hrvatskih građana, a ne ovršne mafije, da će se zakoni iz područja poljoprivrede donositi u interesu hrvatskih poljoprivrednika,a ne u korist agromafije i raznih kapitalističkih korporacija. Suverenizam znači da će prijedloge zakona raditi najstručniji ljudi u Hrvatskoj, a ne „Borg grupa“ ili lobisti interesnih skupina, da će institucije pravne države biti neovisne , stručne i profesionalne.

Jedan od najvažnijih ciljeva nam je stvoriti održivo gospodarstvo, to je jedini način da zadržimo mlade, pametne i školovane ljude, jer samo su oni budućnost našeg naroda i hrvatske države. U Europskom parlamentu naši zastupnici zalagat će se za donošenje odluka u čijem su fokusu dobrobit i interesi hrvatskog naroda i hrvatske države, a ne raznih elitističkih grupa koje rade za tobožnje „nadnacionalne“ interese.

Cilj nam je ponovo osvijestiti važnost rada, razvijanje radne etike, rast potražnje i plaća unutar naših granica. Naši zastupnici, na bilo kojem mjestu,neće ići po svoje mišljenje u Bruxellles , već će postupati u interesu hrvatskih građana i hrvatskih gospodarskih interesa. Bit će tamo za njih, a ne zbog sebe.

ŠTO JE SUVERENIZAM Reći ću vam u najkraćim crtama i na najjednostavniji način što je to danas suverenizam i za što se…

Objavljuje Pero KovačevićNedjelja, 27. listopada 2019.

Ucitavanje vijesti

Izdvojeno

Što treba učiniti da se procesuiraju počinjeni ratni zločini

Published

on

Pero Kovačević, pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u Den Haagu

Piše: Pero Kovačević

Nakon jučerašnje konferencije za novinara Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara ,koju je sazvao godinu dana nakon velikog prosvjeda u tom gradu, na kojemu se tražilo procesuiranje ratnih zločina, dobio sam dosta vaših upita kojim opravdano izražavate nezadovoljstvo što nema vidljivog pomaka u procesuiranju počinjenih ratnih zločina i pitate što bi trebalo učiniti.

Prvo valja odmah reći da se svaki počinjeni ratni zločin može vrlo lako rekonstruirati, naravno ako istragu rade i vode osobe koje imaju dovoljna znanja i edukaciju za taj posao. Naime, postoje ratni dnevnici i druga dokumentacija koja to omogućava i pomoću kojih se jednostavno može za svaki počinjeni ratni zločin analitički doći do počinitelja.

Božinovićeve radne skupine to ne mogu napraviti. Treba u sklopu DORH-a osnovati posebno tužiteljstvo za ratne zločine. Tužiteljstvo treba ekipirati i krenuti raditi svoj posao. Javnost treba znati, da DORH i druge institucije imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju, odnosno sve dokaze izvedene na suđenjima na sudu u Den Haagu koji se odmah mogu uporabiti za procesuiranje ratnih zločina. Očito se ti dokazi ne koriste već su pospremljeni u nekom podrumu.

Ponovno napominjem da sam prije godinu otvoreno sa svojim suradnicima iz Den Haaga ponudio stručnu pomoć kako bi im pokazali kako se treba raditi na konkretnim predmetima počev od Ovčara i dalje. Naravno da smo i dalje na raspolaganju ali je znakovito da nas sustavno ova vlast izbjegava. Zašto, prosudite sami. Važno je znati, o čemu se kod nas sustavno šuti, puno je dokaza izvedeno pred Međunarodnim sudom u Den Haagu upravo u vezi počinjenih ratnih zločina na Ovčari i oni već dulje vremena stoje na raspolaganju DORH-u i policiji. Govorim o o dokazima koje sam osobno vidio i imao pravo uvida njih kao pravni ekspert za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (npr predmet Milošević, Hadžić, Babić, Martić i tako dalje).

Istraga u vezi Ovčare i niza drugih počinjenih ratnih zločina tek treba postati ozbiljna i provedena po pravilima struke. Pravo je pitanje, zašto nije provedena i tko to spriječava, odnosno tko je to do današnjih dana činio. Zaključite sami.

Ucitavanje vijesti

Najčitanije