Bleiburg za hrvatski narod nije samo zemljopisna točka u Austriji niti samo jedno povijesno mjesto stradanja. Bleiburg je simbol poraća u kojemu su tisuće ljudi, među njima vojnici, civili, žene, stariji i mladići tek zakoračili u život, doživjele slom nade da će nakon završetka rata uslijediti pravda, postupak, sud i barem minimum ljudskog dostojanstva. Umjesto toga, mnoge su dočekali progoni, likvidacije, kolone smrti, jame, šume i grobišta bez imena.
U tome je temeljna tragedija Bleiburga i Križnog puta. Nije riječ samo o vojnom porazu jedne strane u ratu, nego o trenutku u kojem je prestala vrijediti sama ideja prava. Ljudi su ubijani bez pojedinačne krivnje, bez suđenja i bez mogućnosti obrane. Mnogi nisu dobili ni grob, ni križ, ni ime na kamenu. Njihove obitelji desetljećima nisu smjele ni javno tugovati, a kamoli tražiti istinu.
Zato Bleiburg nije tema koju treba zatvarati u arhive, niti rana koju treba gurati pod tepih u ime lažnog mira. Narod koji pristane zaboraviti vlastite mrtve pristaje i na to da mu drugi određuju granice sjećanja. A sjećanje nije osveta. Sjećanje je civilizacijska obveza. Ono ne traži mržnju, nego istinu. Ne traži nove podjele, nego pošteno priznanje da se zločin dogodio i da žrtve imaju pravo na ime, dostojanstvo i molitvu.
Hrvatska povijest 20. stoljeća složena je, bolna i opterećena ideologijama koje su iza sebe ostavile grobove, strah i šutnju. Upravo zato prema Bleiburgu treba pristupiti ozbiljno, odgovorno i bez pokušaja političke zlouporabe. Ne mora se i ne smije prešućivati zločine jedne ideologije da bi se priznali zločini druge. Osuda svakog totalitarizma mora biti jasna, ali jednako tako mora biti jasno da nitko ne smije biti ubijen bez suda, bez dokaza i bez prava na obranu.
Bleiburg je posebno težak upravo zato što je desetljećima bio zabranjena rana. O njemu se govorilo šapatom, u obiteljima, među onima koji su znali da su im djedovi, očevi, braća ili rođaci nestali negdje na putu, bez službene istine i bez prava na javnu žalost. Ta šutnja nije izliječila ništa. Naprotiv, produbila je bol jer je žrtvama oduzela i ono posljednje što čovjeku pripada nakon smrti – pravo da bude zapamćen.
Danas, kada Hrvatska ima svoju državu, obveza je još veća. Ne zbog prošlosti kao tereta, nego zbog budućnosti kao odgovornosti. Mladi naraštaji moraju znati što se dogodilo ne zato da bi mrzili, nego da bi razumjeli koliko je opasno kada ideologija zamijeni savjest, kada pobjednik uzme pravo nad životom poraženoga i kada država ili sustav odluče da pojedinac više nije čovjek, nego neprijatelj kojega treba ukloniti.
Bleiburg treba ostati mjesto pijeteta, tišine i ozbiljnosti. Ne mjesto političkog nadmetanja, nego mjesto na kojem se hrvatski narod sjeća onih kojima je oduzeto pravo na život, pravdu i grob. Ondje se ne smije dolaziti s mržnjom, nego s molitvom. Ne s pozivom na osvetu, nego s odlučnošću da se takvo zlo nikada više ne ponovi.
Zaborav bi bio druga smrt žrtava Bleiburga. Prva im je oduzela život, a druga bi im oduzela spomen. Zato Hrvatska ne smije zaboraviti Bleiburg. Ne smije zaboraviti mladiće koji se nikada nisu vratili kućama, majke koje su ih čekale, obitelji koje nisu dobile odgovor i grobove koji su desetljećima ostali bez križa. Narod koji pamti svoje mrtve ne živi u prošlosti. On samo zna da bez istine nema dostojanstvene budućnosti.
