Povezite se

Kolumne

Bitka za Gvozdansko zaslužuje pokroviteljstvo najviših državnih institucija !

Objavljeno

-

Piše: Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Iako je 2018. godine obilježena 440. obljetnica jedne od najznačajnijih bitaka u hrvatskoj vojnoj povijesti, događaj je kao važna obljetnica ostao bez pokroviteljstva najviših javnih institucija. Ova važna bitka s tragičnim svršetkom po hrvatsko katoličko stanovništvo, ukazuje i dandanas na nesalomljiv duh naroda i njegovo ne pristajanje na polovična i privremena rješenja. Branitelji Gvozdanskog te su 1578. godine pokazali što je žrtva u obrani vlastita kućnog praga.

Prodor 10.000 Osmanlija kroz pitomi ruralni kraj hrvatskog Pounja označio je početak duge i krvave borbe za opstanak kršćanstva i života kakvog Europa tada poznaje. Sijući smrt i razaranja, ostavljajući iza sebe mrtve i osakaćene žitelje i spaljene kuće, osvajači dolaze do podnožja utvrde koju brani 300 kršćanskih branitelja, koji nisu svi vojnici.

Borba za utvrdu Gvozdansko traje puna tri mjeseca do kobne noći s 12. na 13. siječnja 1578. godine kada je otpor branitelja prestao i kada su u mukloj zimskoj tišini Osmanlije provalili vrata i ušli u utvrdu. Utvrda je bila puna nepomičnih tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece koji su odolijevali daleko jačem neprijatelju bez hrane, vode i drva za ogrjev. Imali su priliku za uzmak, jer im je bio ponuđen izlazak iz utvrde i prelazak na prijateljski teritorij bez žrtava, no branitelji Gvozdanskog radije su izabrali junačku smrt braneći svoj dom i svoju granicu od Osmanlija i svijeta kojem nisu pripadali.

Ova predanost žitelja posjeda plemenitaša Zrinskih u Gvozdanskom, seljaka i rudara sa ženama i djecom, podsjeća na upornost branitelja američke utvrde Alamo, s osnovnom razlikom što je priča o Alamu poznata u svjetskim razmjerima, a u američkom je društvu simbol otpora protiv tirana. U Gvozdanskom su smrznuti branitelji dočekali ulazak osvajača u grad, prizor koji je 1578. potresao i same Osmanlije, koji im stoga odaju pijetet u vidu sahrane po kršćanskom obredu. A kakav im pijetet odajemo mi danas? Naše pretke, branitelje katoličkog svijeta ondašnje Europe, sporadično spomenemo u popularnoj literaturi. Da bismo ispravili ovu nepravdu, našim pradjedovima treba odati počast sukladnu njihovom činu i simbolici koju on predstavlja: borba protiv tiranije i borba za život kakav poznajemo u vlastotoj zemlji.

Stoga i opet apeliram na Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za hrvatski Alamo – Gvozdansko.

Kolumne

Vjerovati u čovjeka i ne miriti se s njegovim zaslijepljenim nastojanjima da sve obezvrijedi

Published

on

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

Sav taj naš trud, naša vjera u ljude, u idealizam koji govori da čovjek uvijek može bolje u  konačnici postane naša frustracija, a mi  poput neuspjelog Prometeja i Fausta koji se ne mire sa zaslijepljenim nastojanjima druge strane da sve to obezvrijedi. No čovjek morat vjerovati i nadati se i dalje, jer te vjera i nada drži budnim, čuva od svakog oblika sebičnosti i ostavlja mirnim.

Ako smo u nekom odnosu otvoreni, iskreni i odani, ako  vjerujemo da je i druga strana takva mi smo danas naivni i glupi. Ako vidimo ili osjetimo  da je odnos prožet lažima, licemjerjem koje oduvijek ima kazuističku gipkost u kojoj nema prevare koja se ne opravdava višim ciljem, bahatošću koja precjenjuje vlastitu vrijednost, a i dalje pokušavamo ukazati  da je jasnoća u istini i iskrenosti kao putu ka dobrim odnosima,  mi postajemo još naivniji i gluplji. Sav taj naš trud, naša vjera u ljude, u idealizam koji govori da čovjek uvijek može bolje u  konačnici postane naša frustracija, a mi  poput neuspjelog Prometeja i Fausta koji se ne mire sa zaslijepljenim nastojanjima druge strane da sve to obezvrijedi. No čovjek morat vjerovati i nadati se i dalje, jer te vjera i nada drži budnim, čuva od svakog oblika sebičnosti i ostavlja mirnim.

Što sam starija sve češće razmišljam o tome i ne nalazim prave odgovore,  što između ostalog pokazuje kako su naši isprekidani usklici i rečenice, naši planovi traženja puta samo simboli, grubi, banalni prikazi sumnji i traženja čovječanstva. Odgovor koji se nudi kroz smanjivanje očekivanja kao putu sreći osobno mi je neprihvatljiv, jer se radi o samoj esenciji života i suživota, razumijevanja jedni drugih. Na tom tragu moje divljenje prema naivcima, djeci i „luđacima“ sve je veće, jer oni su ti u kojima je još uvijek sadržana naša bit, koji tu istu bit, svoje povjerenje i vjeru u ljude daju unaprijed, pokazujući tako snagu jačega koja se danas kvalificira kao slabost i infantilnost. Izvrnute su to vrijednosti naglavačke kao i mnoge druge.  

Naravno, racionalno, znanstveno čovjek može i nalazi uzroke ovakvom ponašanju u kojem u osnovi čovjek ne uvažava drugog čovjeka, ali istinski, dušom su mu neshvatljive. Ako kažemo, svijet u kojem živimo stvara nove fragmenete i fragmentiranosti,  s modernošću raste i osjećaj da život više ne može ponuditi ništa vrijedno, a “egzistencijalna izolacija”,  ne predstavlja samo razdvojenost jednih od drugih nego i razdvojenost od moralnih izvora nužno potrebnih za potpunu egzistenciju (Giddens, 199.), fenomen narcizma u kojem  ljudi više i ne traže rješenja za “velike” probleme već su koncentirrani   na sebe same i na „strategiju vlastitog opstanka“ u kojem nema mjesta drugome su samo činjenice koje ne olakšavaju naše unutarnje stanje.

U takvim kretanjima i Dobro uzmiče pred zlom, bilo ono fizičko, moralno ili metafizičko zlo. Ako maknemo metafizičko koje je ukorijeneno u nesavršenosti samog čovjeka pa čak i fizičko kao posljedicu nesavršenosti svijeta ostaje nam moralno zlo koje je u slobodi čovjeka i njegovom izboru koju će stranu zauzeti. No ljudi kao uzročno- posljedičnu vezu metafizičkog i fizičkog zla sve manje biraju Dobro kao dužnost svakog pojedinca, kao uvjet dobrog života i suživota. Neprepoznavanje mogućnosti izbora držim najopasnijim i najgorim, jer se  prelijeva kroz sve segmente života pa i kroz bakterije i viruse kao posljedice globalizma, u kojem prema surovoj Darwinovoj teoriji najjači  opstaju.

U ovako postavljenim stvarima sve manje se prepoznaje i važnost odgovornosti kao opće ljudske, etičke vrijednosti koju pojedinac usvaja još od malih nogu i koju treba ne samo njegovati već  i očuvati. A ne prepoznaje se, jer se iskorjenjujemo iz tradicionanih odnosa i guramo u nove u kojima se ne snalazimo. Odgovornost za izgovorenu riječ, za svoje ponašanje, za život drugoga, za prirodu i okolinu. Odgovornost nije riječ koja ima negativnu konotaciju. Ona nije teret, nije ni dužnost. To je odgovor koji utječe na promijenu situacije i na promjenu sebe samih. Biti odgovoran znači i kritički i samokritički prosuđivati, odlučivati i biti spreman odgovarati za svaki svoj čin. Odbacivanjem odgovornosti nerijetko teret prebacujemo na druge, na sudbinu, na lošu sreću, na neznanu silu što vuče svoje korijene još od ranjivosti istočnim grijehom – Žena koju si stavio uza me-ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.

Sve te spoznaje ne olakšavaju stanje našeg duha kad smo iznevjereni, kad nije prepoznata nikad potrebnija jasnoća kao put ka dobrim odnosima, kada naša vjera u ljude krivo protumaći zbog nemogućnosti drugoga da sagleda sumnje, malodušje, tupu ravnodušnost kao rezultate suvremenog društva koje je zapalo u slijepu ulicu.

Jednom sam napisala i ponovit ću. Čuvajte „naivce“, ljude koji su iskreni i odani, koji vam ukazuju na potrebu istog i koji su u konačnici odgovorni. Njima je stalo do vas.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

124. Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića

Published

on

Piše: Pero Kovačević

28. veljače ove godine navršit će se točno 124 godine od smrti Ante Starčevića, jedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju. U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846.

S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošću, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a sahranjen je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr Ante Starčević?! Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine.

Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme. O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti. Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi( Zagreb, 1933.) , gdje kaže: …

” Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: ”A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”.

Krleža govori kako je Starčević bio :”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog. Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas.

”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji , ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.

”Hrvatskoj danas nedostaje političara Starčevićevog kova Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca. U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba- političara Starčevićevog kova. Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupni u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Ucitavanje vijesti

Kolumne

Dvostruka mjerila: Zašto jedna pravila vrijede za njihove, a za druge ne

Published

on

Piše: Pero Kovačević

U Hrvatskoj djeluje veliki broj nevladinih civilnih udruga koje se nazivaju zaštitnicima ljudskih prava i sloboda. Mahom je riječ o „ljevičarskim udrugama“ koje se sebe nazivaju da su progresivne i da su zagovornici demokratskih standarda i razvijanja demokracije u Hrvatskoj.

Naravno financiramo ih mi porezni obveznici. Znakovito niti jedna „progresivna udruga civilnog društva“-“zaštitnica ljudskih prava i sloboda”, kao niti predsjednik Republike, predsjednik Vlade, predsjednik Hrvatskog sabora niti čelnik SDP-a nisu se oglasili niti osudili vandalski i kriminalni napad na obiteljsku kuću Hrvoja Zekanovića, na Zekanovića i njegovu obitelj. Zašto, pa nije njihov.

Naime, nije sporno da su oni zagovornici odnosno priznaju samo onu „demokraciju“ i one demokratske standarde koje oni kroje i utvrđuju “po svojoj mjeri i za svoj račun”. Također nije sporno da su oni rodonačelnici dvostrukih mjerila po načelu „je li naš ili vaš“. Za to načelo nije bitno činjenično stanje već je bitna činjenica je li to naš ili vaš.

Puno je takvih primjera. Drugarice i drugovi, dame i gospodo, ili kako se već nazivate, živimo u 21. stoljeću, okanimo se ideoloških floskula. Živimo u 21. stoljeću. Okanite se dvostrukih standarda, teorije kaosa. Demokratski standardi su demokratski standardi i jednako trebaju vrijediti “za naše i vaše”. Naučimo se jednom ponašati demokratski, ukinimo dvostruka mjerila i standarde. Mnogi od vas su čak promijenili onu partijsku parolu: „Druga zaštititi, a pojavu osuditi“ (u Bibliji bi rekli “grijeh osuditi, grešnika spasiti“) u parolu: “Druga zaštititi, a pojavu zanijekati“

Ucitavanje vijesti

Najčitanije